NOVA GODINA – NOVI POČETAK NA BOŽJOJ GRAĐEVINI

Svaka je nova godina novi početak i zametak. Nova klica koja se stavlja u zemlju da bi izrasla u biljku, u stablo. U svemu što se sije – ako je sjeme zdravo – postoji nada novoga početka, nada budućnosti, vizija novoga života i stvaranja.

Iz povijesti možemo mnogo toga naučiti. Napose iz povijesti spasenja, koja je uvijek povijest uspona i padova, povijesnih plima i oseka, grijeha i smilovanja, nade i budućnosti. Prepun je toga Stari zavjet, a u Isusu Kristu položena je u temelje svijeta nova nada, novo stvorenje. Povijest Crkve zorno o tome svjedoči. Treba samo otvoriti oči srca i duha te iščitavati Božje znakove na povijesnomu hodu.

Cijeli je Stari zavjet prepun početaka. Uvijek novih, neznatnih, ali obećavajućih, jer je Bog bio glavni čimbenik u svim povijesnim hodnjama, i pojedinaca ali i Izabranoga naroda. On je bio vjerni suputnik koji nije dopuštao da se narod stopi s ostalima u ondašnjim svjetskim talionicama babilonske, egipatske, helenističke, rimske kulture i civilizacije. Naprotiv. Narod je uvijek morao izlaziti iz uhodanoga i postojećega, započinjati iznova.

Trebalo je ostaviti plodni Egipat, gdje bijaše svega u izobilju, u plodnoj nilskoj dolini, ali je narod živio u duhovnome ropstvu.  Trebalo je ostaviti i plodno područje ‘međurječja’, Eufrata i Tigrisa, gdje se rodila kultura i civilizacija, gdje bijaše sve isprepleteno kanalima za navodnjavanje te se zaputiti u kamenito, brdovito judejsko gorje te gotovo izumrli Jeruzalem i ondje započeti novu budućnost. Nova budućnost kao veliko gradilište, spasenje u obliku uklanjanja starih ruševina, klesanja te gradnje novoga Hrama koji bi trebao biti kristalizacijska točka za cijeli narod i svu potonju budućnost.

Za mnoge to bijaše uzaludan posao, mnogi su rogoborili, ali je u tim skromnim početcima bila snaga budućnosti i nade jer sam Gospodin bijaše Graditelj, Arhitekt: “Ako Gospodin kuće ne gradi…” Šačica povratnika, s nešto ‘sirotinje’ u zavežljajima ili naprtnjačama, ali sa silnim obećanjima: Bog je s nama. Nije li to dobra slika nade i za naše koji su prognani, a potom iselili sa svojih djedovskih ognjišta te namamljeni u silna prostranstva prekooceanskih zemalja, gdje se obećaje ugodan i bolji život, samo da nestane Hrvata sa stoljetnih ognjišta?

Zašto u svim ovim nedaćama ne imati pred očima biblijsku sliku povratka na vlastita ognjišta, ako čovjek stavi svu svoju nadu u Gospodina i njegova obećanja? Bog ostaje vjeran svojim obećanjima.  Treba se pouzdavati u njegovu riječ i slijediti je.

Ivan je trideset godina odrastao ‘inkognito’, nepoznat i neprepoznat. Isus je odrastao u Nazaretu do svoje tridesete, a da ga nitko nije prepoznao kao Mesiju. ‘Među vama se nalazi Jedan koga vi ne poznajete’, koga vi ne prepoznajete. ‘Nije li ovaj Isus sin tesarov?  Što bi to na njemu bilo osobito? Pa sve mu njegovo znamo.  Zar bi on mogao biti taj Mesija? Nema šanse!’ I nisu dali ‘šansu’ Isusu njegovi sumještani.  Zato su prokockali svoju povijesnu i životnu priliku.

Neprepoznata je bila i rana Crkva. Tko je mogao i pojmiti da se u tim malim zajednicama rasutim po cijelom ondašnjem Sredozemlju rađa tiha Božja revolucija, da je sam Bog na djelu!?  Prvi kršćani nisu imali oko svojih glava svetačke aureole, nisu bili ni anđeli ni sveci. Pročitajmo samo apostolske spise i upute pa ćemo vidjeti kakvih je sve zastranjenja, opačina i grijeha bilo u tim zajednicama! Nije bilo anđeoskih korova ni njihove pratnje.  Ni sami apostoli nisu bili uvijek zanimljivi, nisu osvajali slušateljstvo. Veli se da je jedne zgode, ‘dok je Pavao vrlo dugo govorio’ (Dj 20,9), nekoga mladića obuzeo dubok san te je pao s trećega kata na tlo, mrtav. Na to ‘Pavao siđe’, oživi mladića, potom ‘razlomi kruh’ (tj. slavio je euharistiju) te ‘proslijedi‘ s nagovorom prilično dugo, sve do zore’ (r. 11). Jedino čudo bijaše da je Duh Sveti dirao ljude, probadao srca, otvarao oči, i ljudi nisu mogli ne činiti jedno: vršiti volju Očevu, slijediti Isusa Krista.

Utješno je to za nas današnje vjernike. Gospodin nas ne poziva na nekakve herojske pothvate. Treba samo jedno: U svome svagdanu slijediti Gospodina, dati se od njega voditi, slušati njegovu riječ, povlačiti iz tih riječi za vlastiti život poučke i zaključke. Čemu sastanci, čemu svete mise, čemu molitve, ako iz toga ne slijedi nikakva posljedica ili odluka? Svaka je nova godina nalik novogradnji. Mnogo toga nedovršeno, mnogo započeto, na sve strane razbacan materijal, svuda propuh, kako to već i biva na gradilištu. Graditelji studiraju i iščitavaju nacrt, idejni i izvedbeni, mnogo toga se za gradnje mijenja, sve je u pokretu, traže se novi radnici i suradnici.  Pogotovo treba stručnjaka, predradnika koji su spremni prihvatiti odgovornost za gradnju ‘Božje građevine’.

Građevina napreduje, otpori su veliki, krize su nazočne, ali Božji grad raste, nezaustavljivo. Proljetne oluje ne mogu zaustaviti veliki hrast u njegovu grananju jer zna da slijedi ljeto i sunčani dani. Isto je i s Božjim gradom, najljepšim, najljudskijim na ovome svijetu. Isus stalno poziva, okuplja, želi ljude kao svoje sljedbenike.

Uvijek je tomu tesaru, građevinaru iz Nazareta kroz povijest uspijevalo pronaći oduševljenike za svoje djelo, pozvati ljude da se stijenj koji tinja ne utrne, da se napuknuta trska ne prelomi u njegovoj Crkvi. U svakome vremenu i narodu pronalazio je Gospodin svoje vjerne i najvjernije, otkrivao je ljude koji su se dali zapaliti njegovim idealima, njegovom porukom i obećanjima. I slijedeći njega otkrivali su da su ta obećanja vjerodostojna, moguća, ostvariva, istinita. Novorođeni je pokrenuo one kraljeve s Istoka, a Uskrsli je pokrenuo ljude iz svih krajeva, puka, naroda, zemalja. Svijet kao Božje gradilište i građevina koja i danas iz sebe ižaruje radost i sreću, blagoslov cijelomu svijetu.

Spas je došao usuprot svim nadanjima i očekivanjima. U drugomu obliku, na drugi način nego su pobožne duše očekivale, i onda, ali i danas. Doći će spas i danas, otvorimo li svoje oči, svoje uši, svoje srce i cijelo biće, pogodi li nas Isusova osoba. Po čemu je Međugorje postalo poznato u svijetu? Po čemu je postalo privlačnom točkom za milijune i milijune hodočasnika? Što su mogli ljudi pronaći u Međugorju, u Bijakovićima onih prvih godina? Nikakav zapadni standard, nikakav hotelski ugođaj ni smještaj. Bez tekuće vode, bez osnovnih civilizacijskih dostignuća, bez igdje išta što bi iole mirisalo na razvijeni Zapad.

A upravo je čovjek sa Zapada hrlio u Međugorje gdje je otkrivao radost života, molitvu, vjeru, gdje je otkrivao iznova Boga na hercegovačkome kršu, bijen zimskom burom, paljen ilindanskim čelopekom. Otkrivao je novi zanos za molitvom, sakramentima, napose pokorom i euharistijom, klanjanjem. Oboružani time i novim iskustvima vraćali su se kućama noseći u sebi klice obnovljene Crkve, ugrađujući sebe u divnu Božju građevinu, svjesno i odlučno.

Što bijaše odlučno? Iskustvo milosti, iskustvo spasenja. Milost nije nikakav apstraktni pojam, spasenje nije negdje u zraku. Ono je konkretno. Dade se odčitati na licima sretnika, obraćenika, na licima braće i sestara koji su zahvaćeni Isusom i njegovim Duhom. To je ono gradivo i vezivno tkivo što povezuje sve u divnu Božju građevinu.

Znamo s kime je Bog započeo u Novomu zavjetu, znamo tko bijaše prvi svjedok Isusova rođenja. U Božjemu djelu nitko nije nevažan, svako ima svoju nezamjenljivu ulogu. Važno je da svi prionemo na posao, radosni i sretni da nas je netko pozvao, unajmio, pa makar to bilo i u trećoj životnoj dobi. Nikada nije kasno. Ali može biti tragično i sudbonosno, nikada ne biti svjestan svoga kršćanskoga dostojanstva, da smo svi djeca Božja, braća i sestre Isusa Krista, pod križem darovani Mariji.  Neka i nova godina stoji u znaku Marije i Isusa.  Na njima i s njima gradimo svoju budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

NEDJELJA PO BOŽIĆU – SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Čitanja: Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,41-52

            U vremenu antiautoritarnog odgoja ove se riječi od mudroga Siraha doimlju mnogim ušima poput posvemašnjeg anakronizma. U ovome obliku ih danas ne bi nitko ponudio svojim gojenicima ni podanicima. Moramo shvatiti sociološko i etnološko okružje u kome su napisane, ali u biti sadrže nadvremenske po(r)uke za pravilan odgoj i odnose u obitelji.

            U Pavla redovito teološki indikativ, ono što se dogodilo i što je postalo zbiljom u spasenjskom djelu Isusa Krista i iz čega kršćani crpe snagu, prerasta u životni imperativ i praksu. Posjedovati novi život u Isusu Kristu znači temeljito raskrstiti, obračunati s prošlošću i živjeti u novini života. Moralan, etičan život ne proistječe iz općeljudskih i općevažećih načela koja vrijede za sve, nego imaju novu kvalitetu u rođenju, životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Novo se sastoji u tome što promiče Isusovo djelo u svijetu. I najobičniji ‘bonton’ poprima novu vrijednost, ako čovjek djeluje iz svoje nutarnje životne povezanosti s Isusom Kristom, i tako čovjek nehotice postaje misionarom.

            To će reći: Ne toliko govoriti o Isusu Kristu, nego tako živjeti da se oni s kojima živimo zapitaju: Odakle nam samo ta vedrina, ljubav, razumijevanje, te ljudske vrline u takvu izvornom obliku? Tu onda treba prozboriti svjedočanstvo o izvorištu vlastitoga nutarnjeg života. Kršćanin u Pavlovu poimanju mora zračiti, žariti mirom Kristovim (r.15). Mir je najdivniji Kristov dar, i ako je čovjek ispunjen mirom, ako je mir ovladao srcem, onda je cijela zajednica u miru i ljubavi. Sve uokružuje ljubav kao savršena sveza, spasonosni pojas u moru beznađa i zlonađa.

            Vjernik mora postati hramom, stanom Božje riječi. Mir, ljubav, riječ su od Krista. Riječ Kristova može biti i ona koja govori o Kristu i koja dolazi od Krista. Pavao ne pravi razlika jer su učenici ovjerovljeni svjedoci, duhonosci i kristonosci, pneumatofori i kristofori. Isus je isti i za svog zemaljskog poslanja, a i u vodstvu svoje zajednice u vremenu.             Ako je već mislilac Heidegger rekao da je ‘riječ kuća bitka’, tada bismo mi kršćani morali postati kućom Božjeg bitka, Kristova bića. Iz takva stava je onda posve naravno da slijedi kršćanski dom, kršćanska obitelj kao mjesto u kome Gospodin obitava u svim svojim dimenzijama, u riječi i djelu.

            Kad čitamo novozavjetne spise, moramo imati na umu da su upućivani malim zajednicama u golemom moru poganstva, zajednicama poput današnjih raznih sljedbi, koje se kriju po raznim zakutcima, daleko od javnosti, gdje su svi bili upućeni na sve, i gdje su provodili veoma intenzivan duhovan život, uz molitve, psalme, himne, što bi moglo biti uputno i za suvremenu situaciju po našim velikim gradovima, gdje se osjeća buđenje vjerskog žara. Samo treba pronositelja, pionira, entuzijasta, koji su do kraja Duhom prožeti i spremni voditi i dati se voditi.

            Gdje je Isus kod kuće? U Betlehemu, Nazaretu, Egiptu ili pak Jeruzalemu? Očito je da je naglasak ove zgode s dvanaestogodišnjakom upravo na ovome: Ostade u Jeruzalemu (r.43). Tu se on osjeća doma, u kući. Dok ostali pobožni Židovi nakon obavljena hodočašća hrle natrag kućama, Isus ostaje u Očevoj kući. Dojam koji ostavlja na svoje slušateljstvo ravan je onome što će uslijediti kasnije u nazaretskoj sinagogi (4,22).

            Nitko ga ne shvaća. Ni oni s kojima je u Hramu, a ni sami roditelji. Nad njega se nadvija oblak nerazumijevanja, i već se osjeća postupno ispunjenje riječ starca Šimuna Mariji: Mater dolorosa. Isus mora biti ondje gdje je sam Bog i samo Bog u pitanju. Sve drugo je nuzgredno. Prevoditi r. 49 s: ‘biti u domu Oca svojega’, suzuje izvorni Isusov izričaj na prostor. Međutim, Isus je zacijelo protegnuo misao na cjelokupnu svoju egzistenciju, riječi i djelovanje. Sveukupna uronjenost u Tajnu Oca. To su ujedno i prve riječi iz Isusovih usta u Lukinu evanđelju. One očito smjeraju prema onome tko ga je poslao, u čijem znaku čini sve, s kojim je povezan egzistencijalnim svezama.

            Njegov je životni prostor Otac i sve ono što Ocu pripada. Isus ‘mora’ slijediti taj zov, i to ga otuđuje od obitelji i drugih ljudi. Međutim, unatoč tome božanskom znanju i svijesti on se uključuje u ljudsku obitelj, i tu u sivilu svagdana siromašne obitelji proživljava trideset godina, u za nas nepredočivim primitivnim i uskim okvirima te odnosima maloga orijentalnog provincijskog mjesta, u kome se osim subotnjeg hoda u sinagogu, rabinskog poučavanja i godišnjeg hodočašćenja u Jeruzalem ama baš ništa značajnijeg ne događa.

            Isus izrasta u ‘mudrosti i milosti i znanju’ pred Bogom i ljudima. Moguće je to i u tišini kuće, obiteljskog doma, bez velike vreve, sveučilišta. Bitno je da čovjek prepusti sebe i svoje vrijeme Providnosti, da dadne mjesta i vremena Bogu. Isus nije imao drugog izbora jer je bio do kraja Ocu poslušan i čekao na trenutak kad će Preteča mesijanskom trubljom navijestiti dolazak Mesije. Dotle se trebalo učiti poslušnosti i slušanju (usp. Heb 5,8).

            Kroz te nazaretske godine Isus je u obitelji, i iznutra i izvana, u tjelesnoj i duhovnoj protegi, postajao nama ono što apostol veli: utjelovljena mudrost, i znanje, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje (usp. 1 Kor 1,30). O ovome najduljem vremenskom periodu Isusova života šute evanđelja i Novi zavjet. Poslanica Filipljanima (Fil 2,6-8) teološki ga osvjetljava, a s kakvom je silom i moći Isus nastupio nakon nazaretskih godina svjedoče nam svi evanđelisti.

            Svjedoči i djelo koje se rodilo iz tišine nazaretskih godina i doma. Sve zbori o vrijednosti obiteljskog života koje ostaje za sve nas istinsko i pravo mjesto (p)očovječenja svakog tko dolazi na ovaj svijet. Obitelj ostaje prostor gdje se događa sve bitno i odlučno za sudbinu pojedinaca i naroda. Zato je na nama svima moliti da imadnemo što više svetih, a što manje nesvetih, ‘herodovskih’ obitelji, onih koje pune ‘žuti tisak’, tračerske afere, televizijske i filmske ekrane, prepune zla, grijeha, preljuba. Jer samo u zdravim obiteljima može izrasti zdravo i normalno društvo i sretnija budućnost.

Fra Tomislav Pervan OFM  – Međugorje

UTJELOVIO SE I POSTAO ČOVJEKOM…

NA SVETKOVINU GOSPODNJEGA ROĐENJA

Mjerodavni početak i kamen temeljac postavljen vremenski i zemljopisno u rođenju Isusa Krista u Betlehemu, a teološki se podudara s kršćanskim pojmom ‘utjelovljenja’ Boga u Isusovoj osobi. To pruža bitne odrednice i mjerila te prosudbe za istinsko čovjekovo (p)očovječenje. Budući da u suvremenom svijetu kršćanstvo sve više blijedi, gotovo da više i nemamo stvarnih primjera na kojima bi se te vjerske datosti dale zorno odčitati.

Utjecaj i nazočnost kršćanstva i kršćanske misli sve se više zamagljuje i gubi u povijesnim nedohodima te suvremenome trajnom razvodnjavanju kršćanske misli. Ipak još uvijek ima nade da je moguće pronaći vlastiti kršćanski, vjernički identitet i prema tome se odrediti.

Naše kršćansko vjerovanje polazi od istine o trojstvenome Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Mi svoju vjeru prihvaćamo kao dar. Nismo mi njezini tvorci niti su je pojedinci izmislili. Vjera dolazi iz Boga koji je izvor života. Naš se život vraća Bogu. Pojam života i živoga Boga u bitnome znači da sav naš govor o Bogu nije nikakav logički zaključak ljudskoga mišljenja ili promišljanja, da Bog nije proizvod naše spoznaje ili shvaćanja, plod naših htijenja, želja ili projekcija. Govor o Bogu nije naša umotvorina ili filozofiranje, već govor o onome tko se objavio, tko je zbiljski život.

Kad mi vjernici govorimo o Bogu, tada se u tome govoru ne susrećemo sa stvarima, sjećanjima, prošlim slikama, iluzijama, već s osobom živoga Boga, koji jest, koji živi, čiju nazočnost na svakom koraku osjećamo, koji je u povijesti govorio, a najposlije je dao zadnju i završnu riječ u Isusu Kristu.

Jasno, za one za koje je Bog proizvod čovjekova mišljenja ili umnoga doviđanja, za koje je čovjek samo stanoviti ustroj molekula i atoma, za takve je kršćanska vjera ljudska tvorevina i umotvorina. Međutim, kad bi Bog bio samo proizvod ljudske misli, svaki bi pokušaj da se čovjek Bogu približi bio ravan tapkanju u mjestu, napipavanju, nadanju i beznadnu očekivanju, a u konačnici bi vodio u nesigurnost.

Govoriti o živome Bogu za nas znači vjerovati da je naš Bog u vremenu i prostoru govorio, da taj Bog iz svoje vječnosti gleda na naše vrijeme i u naš prostor, da Bog uspostavlja odnos i vezu s čovjekom. Ljudima nije moguće Boga de-finirati, omeđivati. On se sam ‘definirao’, on se sam o-međio kao Emanuel, ‘Bog-s-nama’, u-tijelio kao Bog među nama.

On se objavio i sukladno toj objavi nije Bog plod naše misli niti je naša umotvorina, već naš Gospodin i Gospodar, te kao takav središte povijesti i naših života. U srčici našega vjerovanja imamo istinu da je Sin Božji u Isusu Kristu postao čovjekom, utjelovio se po Duhu Svetome, rođen od Djevice Marije. Na tu smo riječ prigibali ili još uvijek prigibamo koljena. Tu je Bog skinuo zastor sa sebe i izravno nas dodirnuo i suočio sa svojom tajnom.

Veliki su skladatelji svete glazbe pred tim riječima znali zanijemiti, u svojim su glazbenim ostvarenjima pokušavali izreći tu nepojmljivu istinu. Pokušavali su u zvucima i suzvučjima, kroz skladbe izreći neizrecivo, htjeli su s pomoću glazbe dodirnuti ljudska srca, naša osjetila. Redovito su to odsječci s najtišim i glasovima i zvukovima, i te su skladbe u biti daleko snažniji tumači i egzegeze jedinstvene istine o Utjelovljenju od svih naših umnih i razumskih doviđanja i dosega. Međutim, i mi smo prisiljeni Riječ koja je postala tijelo zaodijevati u naše riječi – ljudske i ograničene – da bismo mogli osluškivati i čuti upravo kroz naše ograničene ljudske riječi tu istinsku Božju Riječ.

Ovo što se izriče i vjeruje u iskazu: “I Riječ je postala tijelom” nadmašuje sve sustave i sve filozofske izričaje. Izričaj dolazi iz samoga Boga i smjera prema Bogu. Izričaj je posve nov, za svu povijest, sve kulture. Izričaj ljudski nezamisliv i neprispodobiv, u koji je moguće unići samo snagom vjere te koji samo u vjeri otvara čovjeku nova obzorja mišljenja i življenja. Riječ postaje Tijelom, postaje Isusom Kristom, a to se Tijelo onda nama daje za jelo, preko žrtve križa i tajne otkupljenja. Riječ ne postaje jednostavno tijelom. Ona ima svoju dinamiku koja se očituje kroz predanje i žrtvovanje. Beskonačni Božji Logos postaje čovjekom, Djetetom, u Isusu Kristu. Isto tako, cjelina Pisma, svih onih izričaja kroz cijelu povijest, sažela se i zgusnula u jednu Riječ, u Isusa.

Riječ se ‘nastanila među nama’. Govor o bivovanju među nama, stanovanju, smisao je Božjega utjelovljenja. Grčki izričaj i Ivanovu Evanđelju dao bi se prevesti s ‘Bog je među nama podignuo svoj šator’, on se ‘ušatorio’ (‘skene’, usp. suvremeni izraz ‘scena’), te sadrži u sebi značajke Staroga zavjeta, Šator sastanka, Kovčeg zavjetni, govor o ‘šekini’, o slavi Božjoj koja se spuštala. (grčki ‘skene’ i hebrejski ‘šekina’ zvuče slično, daleki im je korijen isti).

Isus je zbiljska Božja ‘šekina’ među nama. U Isusu je sam Bog među nama kad smo sabrani u njegovo ime. Krist, rođen od Djevice Marije, početak je novoga rađanja, novoga čovječanstva, novoga vida bivovanja. Biti, postati i ostati kršćaninom daleko je više od prihvata novih ideja, novoga načina života, novoga ćudoređa, nove zajednice. Preobrazba i pretvorba koja se tu odvija ravna je korjenitosti novoga rađanja, novoga stvaranja. Marija je tome jamac. Ona svojim životom jamči onu novinu što je Bog svojim djelom u Isusu Kristu stvara. ‘Ako je tko u Kristu Isusu, novi je stvor’, reći će kasnije Pavao ćusp. 2 Kor 5,17).

Bog se veže uz žive ljude, uz pojedince i prostor. Marijin pristanak otvara Bogu mogućnost, stvara prostor da među nama podjene i podigne svoj šator. Marija postaje u svome biću šatorom te je time i početak Crkve. U njoj se Crkva rađa i ona svojim životom smjera prema novome Jeruzalemu u kome nema više ni Hrama ni svjetiljke, jer sam je Jaganjac svjetiljka, Bog sam u njemu stoluje. Zato je naše kršćansko vjerovanje pročišćeni i savršeni oblik svih ljudskih nastojanja oko pojma i imena Boga te Božjega boravka među ljudima. Istodobno je to i ‘utjelovljenje’ te konkretizacija svega božanskoga među ljudima. ‘Bog u tijelu’ – središnjica je naše vjere, dakle, Bog u nerazdvojivoj i neraskidivoj povezanosti sa svojim stvorenjem.

Stoga je za nas vjernike važan i zemljopis naše vjere ali i sve one osobe koje ćemo pronaći u izvještajima o Isusovu rođenju. Ništa i nitko nije nevažan, svatko zauzima svoje jasno mjesto, od cezara Augusta do siromašnih pastira te krvnika Heroda i kraljeva s Istoka. Važno je sve u vodoravnici i okomici, zemaljskoj horizontali i nebeskoj vertikali. Važna su sva ona sveta mjesta gdje se to dogodilo, počevši od Nazareta preko Betlehema, Jeruzalema, pa sve do mjesta gdje se i danas Nebo otvara te nas dodiruje, gdje se ono i danas konkretno među nas spušta. Vjera u Isusa Krista jest vjera u Boga blizoga, Boga s nama. U Nazaretu postoji i danas Marijin zdenac uz Baziliku navještenja. Oba nas mjesta vežu predajom uz Mariju i Isusa. Znamo što je značila voda u starome Izraelu, što znači danas voda u stepskim predjelima. Prvo što su nomadi – pastiri radili bijaše pronaći vodu za svoja stada, kopati zdence i bunare, otkrivati vodu. Za izvore i živu vodu i danas se vode ratovi. Voda je životno počelo, ona je znamen života.

Na Jakovljevu zdencu Isus se otkriva kao ‘voda života’, kao onaj koji taži žeđ čovječanstva, a sam se nudi da dođu k njemu svi i piju iz njega izvore vode žive. On je voda za kojom čovječanstvo žudi. Isus nam nudi vodu života, iz njegova boka istječu krv i voda. Zdenac jest znamen navještaja Isusa Krista. Kršćanska vjera i naš navještaj nije skup razumskih istina o Bogu, već mjesto susreta Boga s našim zbiljskim svijetom, sa zbiljnošću naših domova, naših kuća, našega života. Potrebno je dopustiti da nas i ovoga Došašća i Božića dirne, da nas zahvati konkretnost Božjeg djelovanja u Isusu Kristu te da s novom zahvalnošću i predanjem te sigurnošću i mi ispovijedamo: Vjerujem u Isusa Krista, koji se po Duhu Svetome utjelovio u krilu Djevice Marije i postao čovjekom….

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

PRAVI IZVOR SREĆE I BLAŽENSTVA

4. nedjelja došašća u godini C: Mih 5,1-4a; Heb 10,5-10; Lk 1,39-47

            Mihej je Izaijin suvremenik. Jeruzalemci i njihovi kraljevi izdali su Zakon i Savez i zato se Božja ruka odvraća od prijestolnice i okreće prema pastirskom Betlehemu. Otuda dolazi novi David, s novim poslanjem. Novi početak, novi razgovor Boga s čovjekom, sa stvorenjem, kao nastavak unutartrojstvenog razgovora koji vodi Otac sa Sinom od vječnosti (Poslanica Hebrejima). Ono što se zbiva unutar ovog svijeta samo je utjelovljenje, povijesno ozbiljenje ljubavi koja vlada u Trojstvu.

            Kristovo utjelovljenje samo je logični slijed Božjeg života. Sve što Isus u povijesti čini, za svoga zemaljskog života egzistencijalno je slušanje, osluškivanje Očeva glasa i volje, te životni odgovor na Božju volju. Isus je pretakanje, pre-vođenje Tajne Boga u povijest, u tijelu. Zato i započinje u neznatnosti Betlehema, a poslušnost na križu dovršava.

            Marija, netom postavši Bogonositeljicom, otvara vrata svoga doma i zapućuje se u judejsko gorje. Sreća se ne da zatomiti, ona se mora dijeliti s drugom sretnom majkom, nerotkinjom. Gdje Duh zahvaća, on širom otvara vrata, svjetlo sja u tmini, sunce dolazi nakon noći. Luka, vođen Duhom, smješta Mariju na početak Evanđelja ali i Djela apostolskih. 

            I u Djelima apostolskim otvara Duh vrata mjesta gdje bijahu okupljeni, milost se širi, nezaustavljivo. Marija je s Duhom konaturalna, do kraja srodna, anđeo je oslovljava s ‘Milosna’ (Keharitomene), postaje objavom trojstvenog Boga, zaručnicom i posudom Duha, nositeljicom Sina, Kovčegom zavjeta. Marija se zapućuje Elizabeti kao vidljivom signalu koji joj je sam Bog po vjesniku dao: Bogu nije ništa nemoguće! I iz mrtva panja moguće je da izbije izdanak. Kao da joj želi reći: “Ako ti se čini nevjerojatnim postati majkom bez muškarca, onda hajde, zaputi se Elizabeti, pa se uvjeri u jedno drugo božansko čudo!”

            Prije bilo koje razmjene riječi, nakon uobičajenog ‘šaloma’, Marija ostaje preneražena čudom koje doživljava. Elizabeta na samu riječ i pozdrav prepoznaje duhovsku zbilju u Mariji, čudo bogomaterinstva. Korijen prave mariologije (tj. nauka i štovanja Marije) nalazimo u Elizabetinu postupku. Duh se samo po Duhu prepoznaje. Nebesko nebeskim, zemaljsko zemaljskim. Marijin glas iznutra zapaljuje Elizabetu, sam glas posreduje novu zbilju. Osoba je u glasu. Duh je u glasu.

            Jedan je poznati filozof znao reći: “Progovori, prozbori pa da te vidim”. Očima se vidi vanjština, ali je tek u melodioznosti, tonu, izričaju sadržana osoba, srce. Ono što čovjek u sebi nosi. To što Marija čini u Elizabetinoj kući samo je anticipacija onog što će njezin Sin kasnije reći svojim učenicima, da, kad u bilo koju kuću uniđu, najprije joj zažele ‘mir’ (usp. Lk 10,5 sl.). Nije to krilatica ili floskula, nego način prenošenja zublje Duha, s čovjeka na čovjeka. Tko je sam ispunjen Duhom, on ga i na druge prenaša. Glas je neodvojiv od osobe.

            Ivan u ‘tami’ majčine utrobe, u zatvoru čuje glas Marijin, odnosno Mesijin preko Marije i klikće od radosti. Učinit će to u Ivanovu Evanđelju Ivan i kasnije: “Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša mu glas, od srca se raduje zaručnikovu glasu” – Iv 3,29: mislim da je vrijeme da naučimo čitati Bibliju višeslojno, a ne samo u jednoj protežnici.

            Nakon što je čula Marijin glas, u kontrapunktu završava Elizabeta i scenu sa svojim mužem u hramu, i prizor s Gabrijelom u Nazaretu. Dolazi vrijeme da Marija otvori svoja usta, i tek u tome trenutku izriče ona, nakon što je dobila potvrdu od starice da ono s anđelom nije tlapnja svoju zahvalnu pjesmu, svoj Magnificat. Prisjetimo se anđeoskih ukazanja u Starome zavjetu, poglavito u Knjizi sudaca, gdje su ljudi u nedoumici glede nebeskih ‘glasnika’, a Marija živi u matici svoga naroda! Izriče Marija zanosno svoj ‘Magnificat’. Dotle nema ni riječi iz njezinih usta.

            Vjerujem da svi suvremeni vidioci i ‘vidioci’ moraju imati Mariju za uzor: posvemašnja šutnja dok „starica“, Crkva, iskusna, koja u sebi nosi vrijeme i iskustvo, odnosno tisućljetno pouzdano iskustvo, prozbori, otvori svoja usta i rekne svoj pravorijek, jasno, Duhom nadahnuta. Jer hvalisanje s viđenjima i ukazanjima odn. ‘ukazanjima’ može škoditi i osobama i samoj stvari, ako je uistinu vjerodostojna!

            Marija je osjećala nutarnju potrebu da nekome priopći svoju tajnu. Ali to joj nije ni trebalo jer je tajna pohranjena u njoj smjesta ‘otkrivena’! Gotovo je suvišno zboriti o tome. Ljudi prepoznaju gdje je Duh i Istina. Po glasu. Prisjetimo se i bajke o Crvenkapici, vuku i baki, te bakinu, a zapravo vučjem glasu vuka koji je progutao baku!. Ma koliko netko nastojao svoj glas izvještačeno dotjerivati u prenošenju Poruke, neće dospjeti do srca i ušiju svog slušatelja, ako ga ne nosi život i nutarnje svjedočanstvo.

            Duh se utjelovljuje u glasu. Zato Pavao kasnije i govori kako on posvuda širi ugodan miris Kristov (usp.2 Kor3) riječju i djelom, cijelim svojim ponašanjem. Otvorimo li evanđelja i osluhnemo li njihov glas, vidjet ćemo koliko je i za Isusa i one oko njega važan upravo njegov glas.

            Osoba se po glasu prepoznaje: Nakon oluje na moru, Isus se ukazuje učenicima u, za njih, sablasnoj spodobi. Premrli od straha, tek su čuvši njegov glas došli k sebi (usp. Mk 6,45 sl.). Marija Magdalena misli da je susrela vrtlara u Isusovoj osobi u uskrsno jutro. Tek nakon Isusova oslovljavanja njezinim imenom „Marijo“ (usp. Iv 20,16), prepoznaje ona u ‘vrtlaru’ Učitelja. Sam Isus govori o ‘ovcama’ koje slušaju glas ‘Pastirov’, i slijede ga (usp. Iv 10). Glas odlučuje tko govori! Za-vodnik ili vođa. Marijin glas, a potonje, i glas Crkve, glas su Duha Božjeg. Možda je taj glas na trenutke suhoparan i težak, ali on na kraju usrećuje. Marija usrećuje Elizabetinu kuću svojim pohodom, porukom. Glas je ‘code’ za osobu. Stoga se Poruka mora naviještati glasnim glasom: proglašavati i oglašavati! To je izvorni način širenja Radosne vijesti i glasa.

            Zato i za nas slaviti adventsko i božićno vrijeme znači: ugađati svoje uho i srce za Tajnu Boga u Mariji i njezinu daru svijetu, u Isusu. Osluškivati, i biti pozoran na Marijin glas, ne ušima, već srcem. Marijin glas nikad nije umuknuo u srcu Crkve. U tolikim ukazanjima. Molimo da prepoznamo glas i Duha što poručuje preko Marije Crkvi. Tu u srcu mora odjeknuti Marijin pozdrav, kao u Elizabeti, i naš odgovor zbog doživljene sreće preko Marije. Izvorna vrlina koja mora resiti vjernika u vremenu došašća jest čekanje. Očekivanje.

            Mi ne znamo što će doći, što će nas snaći, ali znamo Tko dolazi. “Nitko nema Boga u mjeri da mu ne bi više trebao i da ga ne bi trebao više očekivati. I nitko ne može očekivati Boga, ako nije svjestan da ga je Bog već odavna očekivao” (Bonhoeffer). Očekujemo Boga, očekujemo Isusa ne kao opasnost i suca svoga života, nego kao jamca vlastitog života i budućnosti. Zato se treba povući u tišinu. Pustinja je samo simbolika te tišine.

            Postoji tišina vlastitog kutka, vlastite sobe, poput Marijine u Nazaretu, koja je u blagoslovljenom stanju očekivanja i nade. Jer ne čini čovjeka boljim neko mjesto, kao da će nekoga učiniti boljim hodočašće na neka mjesta ako nije popraćeno pouzdanom molitvom i čvrstom vjerom da Gospodin može izmijeniti čak i naše srce, nego spoznaja i uvid da Gospodin moj život mijenja ako mu se prepustim. Sveti bi oci rekli ‘theoria’, tj. gledanje, uvid.

            Drugo današnje čitanje čini se na prvi pogled neprimjerenim u ovo vrijeme pripreme za Božić. Međutim, ako pobliže pogledamo, vidimo da nam tekst ima reći bitno. Psalam 40. primjenjuje Poslanica Hebrejima na Isusa. Žrtve ne mogu ispuniti ono što Bog očekuje. Isus dolazi činiti volju Božju. Za nas upitnik: Na kojoj razini slavimo mi Božić? Starozavjetnoj, ili novozavjetnoj? Koliko nedužnih životinja ‘plati glavom’ upravo za Božić, i za kolike Božić ima jedini smisao ako je pun i bogat stol izabranim jelima i pićima. Može li se smisao ove svetkovine koja predstoji iscrpsti u tome? Ima li što dublje što nas pokreće? Što nam može i treba podariti više smisla, radosti, mira? Nije li konačni smisao našeg života činiti Božju volju i tako, poput Krista, ispuniti svoje poslanje?

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

JE LI DOVOLJNO SAMO ČINITI?

3. nedjelja došašća u godini C: Sef 3,14-18a; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

            Sva tri su današnja čitanja znakovita. Prvo iz proroka Sefanije je veliki poziv na radovanje. Starozavjetno evanđelje, izrečeno zanosnim rječnikom jednog Izaije. Neshvatljiva je Božja ljubav nakon svih zakazanja, otpada i padova u narodu. Neka ne klonu ruke. Unatoč svemu, ma kako bila teška i nezahvalna trenutna situacija, pojedinca i naroda: Srca i ruke gore! Ka Gospodinu!

            Odlomak se može čitati i tipološki te prenijeti i primijeniti na Mariju kao istinsku Kćer Sionsku. Ona je u osobi uprisutnjenje starozavjetnog zavjetnog kovčega (‘Škrinja zavjetna’), u sebi nosi pohranjena Onoga koga nebo i zemlja ne mogu obujmiti (‘Gospodin, Izraelov kralj je s tobom, u tebi’). O toj radosti zbori i Pavao iz tamnice. Ništa ga ne može smesti u navještaju Radosne vijesti. Ni okovi, ni zatvor, ni osobne neprilike. Sve mu služi samo jednome: Gospodin se mora proslaviti kroz moje biće. Bilo da živim, bilo da nestajem s pozornice.

            Ta misao provijava cijelu poslanicu Filipljanima, od samog početka. Ne može ne dati oduška svojoj radosti zbog duhovnog napretka i rasta svoje duhovne djece. I htio bi samo jedno: Učiniti ih sudionicima svoje osobne sreće koju na mističan način doživljava u intimnom odnosu s Isusom Kristom. Možda najosobniji, najintimniji, najduhovniji Pavlov spis, napisan u okružju, kako sam kaže, raznih ‘pasa’ i ‘zvijeri’, pred kojima upozorava ljubljene Filipljane (usp. 3,2).

            Sve nas mora prožimati radost. To je plod Gospodinova očekivana dolaska. Za Pavla, Gospodinova uznika, identično je ‘stajati u Gospodinu’, ili ‘u vjeri’, odnosno u milosti ili u Evanđelju. Tko je u Gospodinu, njegov život određuje Gospodin. Zato i u lancima može biti slobodan i slobodno djelovati!

            Dva lika, Ivan, Preteča i Isus stoje na razdjelnici epoha, Staroga i Novoga. I njihov nastup nosi obilježje upravo toga dvojstva. Ivan ostaje još u Starome, na području etičnog djelovanja, pokušaja da čovjek svojim silama dosegne Boga. Njegovi su savjeti čisto altruistični i svode se na normaliziranje međuljudskih odnosa. Kad ne bi bilo sebičnosti, najnaravnija stvar bi u našemu životu bili principi Dekaloga. Ivan ostaje kod Dekaloga.        Kad se prisjetimo gotovo očajne zdvojnosti jednog Pavla koji u svojim pismima svjedoči o nemogućnosti ‘Zakona’ da se s pomoću njega vine Bogu i „opravda“ čovjeka, onda nam je jasno zašto su svi pokušaji u Ivanovu stilu u konačnici neuspješni. Ivan, nakon stoljeća učenog tumačenja Zakona, postaje posve konkretan. Neštedimice je šibao svojom riječju moćnike, pa je zbog toga dopao tamnice i to ga je stajalo glave. Ali on ni u tamnici nije ostao ravnodušan: Šalje učenike da se raspitaju za djela Gospodinova, je li ovaj ‘pravi’, ili da se sačeka nekoga drugoga.  

            Isus ne ostaje i ne zadržava se na razini Ivanove propovijedi. Prisjetimo se Gospodinova odgovora koji se stubokom razlikuje od Ivanova navještaja. Što plodi, što prati Isusov nastup. Govoreći suvremenim rječnikom, Ivanov je govor ‘moraliziranje’, a Isusov govor prati preobrazba svijeta i pojedinaca. ‘Moraliziranje’ je slično guranju Sizifova kamena uzbrdo, prema nebu.

            Prijetnje neće nikada puno pomoći. Vidimo to i u ovoj pandemiji: malo tko postaje boljim, malo tko ide na ispovijed, pomirenje s Bogom, makar je, kao što Ivan veli, ‘sjekira već na panju’, odnosno virus za vratom i na vratima. “Što nam je činiti?” pitaju Ivana suvremenici. Kad se čovjek nađe na kraju svojih mogućnosti, tad pita za ispravnost djelovanja. Kad je učinio sve u svojoj moći.

            Prisjetimo se onog mladića, bogatog, koji je dotrčao na put, ispriječio se ispred Isusa, kleknuo mu pred noge pitajući upravo istim riječima: “Što mi je činiti da baštinim život vječni”? (Mk 10,17 sl.). Isus daje odgovor u Ivanovu stilu: Čestit, moralan, human život. To mladiću nije dosta. Htio bi dalje i više. Jer sve je to činio, ali ga nije u konačnici usrećilo.

            Upitnik bi se morao postaviti: ‘Tko ja moram biti, tko ja smijem biti i postati’? Činiti slijedi uvijek iz biti, (tj. filozofsko načelo, agere sequitur esse). Tko je nečovjek, nečovječno čini, a tko je čovjek, iz njega uvijek plode ljudski, sveti čini. Davni pjesnik ovih naših suvremenih barbara i vandala izreče to poslovično: “Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”. Iz nečovještva se širi smrad, zadah smrti, ubijanja, zakon rata i tame.

            Isus je došao preobraziti lice zemlje i čovjeka, podariti joj čovječnost. Prvenstvo biti, bivovanja, pred akcijom i posjedovanjem. Logos pa onda etika. Nije problem nešto ‘moralno’ učiniti, izvršiti, ako čovjek odgovara u sebi urezanoj slici svog Tvorca. Nemoguće je rješavati stvari Ivanovim formulama: Sjekirom, vatrom, vijačom.

            Ivan u sebi utjelovljuje vrhunac starozavjetnog proroštva i u njemu ono doživljava svoju kulminaciju, završnu točku. Pohvala koju izgovara Gospodin o njemu kao najvećemu među ženama dovoljno svjedoči o Ivanovoj veličini, ali u usporedbi s najmanjim u kraljevstvu nebeskom, Ivan ostaje u jasnom zaostatku. Ivan kao vatreni propovjednik pokore i obraćenja, a Isus kao donositelj preobrazbe srca, oproštenja, eshatološkog krštenja, Božjeg kraljevstva.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

         

Učitelju, što nam je činiti?

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Sef 3,14-18a; Iz 12,2-4bcd.5-6; Fil 4,4-7; Lk 3,10-18

Tri puta postavljeno pitanje „Što nam je činiti?“ i Ivanovi odgovori na to pitanje posebnost je Lukina opisa djelovanja Ivana Krstitelja.

Prvi put to pitanje Ivanu postavlja mnoštvo. Pojam mnoštvo u ovom slučaju odnosi se na obični narod koji se, za razliku od svojih civilnih i religijskih vođa pokazao otvorenim prema Ivanovu, a kasnije i Isusovu propovijedanju. Tako u Lk 7,29-30 čitamo “Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.“

Odgovor koji Ivan daje narodu veoma je jednostavan i u potpunosti se odnosi na solidarnost prema bližnjemu. Plodovi obraćenja očituju se u djelima ljubavi prema bližnjemu: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“ Jednostavno rečeno, bez takve konkretne potvrde, vjera u Boga nije autentična.

Drugi put pitanje postavljaju carinici. Oni su poslovično omraženi od naroda i smatrani grešnicima zbog prekomjernog utjerivanja raznih poreza i daća. Ivanov odgovor smjera upravo na to: „Ne utjerujte više nego vam je određeno!“. Kasnije evanđelist Luka u obliku Isusove prispodobe donosi primjer jednog carinika koji se moli u hramu i ponizno se naziva grešnikom (18,10-14). Malo kasnije poruku te prispodobe potvrđuje opisom stvarnog susreta Isusa s carinikom Zakejom koji je polovicu svoga imanja razdijelio siromasima, a četverostruko vratio onima koje je prevario (19,1-10).

Treći put pitanje postavljaju vojnici. Luka ne kaže o kakvim je vojnicima riječ. Vjerojatno se ne radi o rimskoj vojsci nego o židovskim vojnicima u službi kralja Heroda Antipe. U svakom slučaju, budući da su radili za tuđinsku vlast i jedni i drugi bili su omraženi kao i carinici. Stoga je neobično već to što se nalaze među mnoštvom koje je dolazilo Ivanu. Možda su tu bili službeno, kao čuvari javnoga reda. Ali u tom slučaju još je znakovitije to da nisu ostali ravnodušni prema Ivanovu propovijedanju. Njegova riječ ih je toliko zahvatila da su ga pitali kako oni u svojoj situaciji mogu donositi plodove obraćenja. Ivanov odgovor odnosi se upravo na ono što se događa u njihovoj službi. Ne govori im da napuste vojničku službu nego ih opominje neka ne čine nasilja, neka nikoga ne prijavljuju i neka budu zadovoljni svojom plaćom. Drugim riječima, poziva ih da svoju vojničku službu usmjere na dobro i obranu nezaštićenih, a ne na vlastiti, često nemoralan, probitak.

Kasnije evanđelist Luka dvaput donosi pozitivne primjere vojnika koji su povjerovali u Krista. U 7,1-10 to je rimski satnik koji je molio za svoga slugu, te je Isus bio zadivljen njegovom vjerom, a u 23,47 to je opet jedan satnik koji u Isusu razapetom na križ prepoznaje pravednika. No uz te pozitivne primjere Luka ne izostavlja spomenuti ni one vojnike koji su se izrugivali s Isusom u njegovoj muci (usp. 23, 36-37). Tako su prema odgovoru pitanje „Što nam je činiti?“ moguća dva stava. Jedna je prihvaćanje, a drugi podrugljivo odbijanje Božje riječi.

Nakon tri puta postavljenog pitanja „Što nam je činiti?“ odgovara se i na pitanje naroda s obzirom na Ivanov identitet. Budući da je Ivan bio toliko sličan Kristu, jako mu je stalo do toga da jasno kaže kako on nije Krist, nego da samo naviješta njegov dolazak. Štoviše Ivan se ne smatra dostojnim niti da mu odriješi remenje na obući. Dok Ivan za krštenje raspolaže samo vodom, Krist raspolaže Duhom Svetim i ognjem. Duh Sveti označuje Isusovo božansko podrijetlo, a oganj se tumači slikom suda, koja je vjerojatno nadahnuta na Ps 1,4. Krist u ruci drži vijaču kojom odvaja žito od pljeve, to jest pravednike od opakih. Ali prije tog završnog čina Krista suca pred svakim čovjekom stoje dva puta i svatko sam bira kojim će putem poći. Jedan je put u zajednici pravednih koji vodi u život, a drugi put je put opakih podrugljivaca koji vodi u propast. Tu jasnu poruku Ivan je propovijedao narodu na različite načine kako bi ga potakao na obraćenje koje se prepoznaje u plodovima dobrih djela.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE

S ovom su svetkovinom redovito povezani nesporazumi u svijesti većine vjernika, budući da većina nema ni jasne predodžbe o ‘istočnom’, izvornom grijehu praroditelja. Kako je ova svetkovina vezana upravo uz tu ‘ljagu’, kojom smo obilježeni svi u svojoj naravi, Marijin imunitet od tog grijeha, te ljage, nekako je diže u svijesti vjernika u nedostižne sfere, u nekakvu božansku povlaštenost, do koje se nemoguće običnom smrtniku vinuti.

            Međutim, potrebno je i ovdje naglasiti upravo ono što se ističe i naglašava i kod ostalih Marijinih svetkovina. Mi Mariju slavimo u teološkom smislu da bismo istaknuli njezine antropološke crte, odnosno u Mariji slavimo ostvarenu antropologiju, čovjeka u onom izdanju kakva je Bog zamislio, stvarajući ga na svoju sliku.

            Dakle, ne slavimo njezina odličja, povlastice, nego slavimo Božje djelo u njoj. Slavimo tajnu njezina već ostvarena, i svoga osobnoga i zajedničkoga očekivana spasenja i otkupljenja. Ili kao što veli Poslanica Kološanima (1,22): “Sada vas pomiri smrću njegova (tj. Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (Vulgata: immaculati – Maria Immaculata!) i besprijekorne”. Poslanica Efežanima (5,27) primjenjuje i prenosi  to na cijelu Crkvu, koju je “Krist ljubio i sebe samoga predao za nju, da je učini svetom i čistom u kupelji riječi, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore…, da bude sveta i bez mane”.

             Otkupljenje je dakle oslobođenje od krivnje, osobne i kolektivne, pobjeda milosti i Krista nad silom tame i Zla. U nama i na nama se treba ostvariti što je započeto u Mariji, po milosti. Mi nismo samo u vrtložniku ni kolopletu krivnje i zla, nego smo Kristovim djelom već oslobođeni te to trebamo životom svjedočiti. Marija je tu uzor i poticaj.

            Današnji nam blagdan, i uopće sve što svoji u svezi s Marijom u mariologiji i marijanskoj pobožnosti rječito zbori, koliko je u Božjim očima vrijedan jedan jedini, odnosno svaki ljudski život. Pojedinci su se upuštali u proračune koliko je vrijedio jedan ljudski život npr. u koncentracijskim logorima, nakon jednogodišnjeg boravka, prisilnog rada, koliko je vrijedio i vrijedi život u tolikim Gulazima, sibirskim, a danas gdje su ljudi obična radna snaga, zatočenici jedne gole sile i prisile.

            Koliko je vrijedan jedan ljudski život u ovom ratovima diljem svijeta? Je li čovjek samo to što neki tvrde, ili je u njega pohranjeno daleko više? Upravo nam to veli današnji Marijin blagdan. Čovjek jest u biti prolazno biće, podložno zakonima propadanja, ako ga se promatra čisto materijalistički. Ali nam Biblija od samih početaka govori o neprolaznom, o vječnom u čovjeku, o onome što nije samo od ‘gliba zemaljskog’, nego od Duha Božjeg. Govori o Bogu koji spasava i otkupljuje, koji u čovjeka usađuje klicu besmrtnosti i vječnosti. Unatoč svemu, Bog čovjeka ne otpisuje.

            Da je tome tako, svjedoči današnji Marijin blagdan. Božja vjerna ljubav nije uzaludna. Postoji čovjek koji je spreman do kraja prihvatiti u sebe i svoj život Boga. Današnji blagdan je blagdan Marijina izuzeća ispod ok(r)uženja grijeha i grijehom, bezboštva. Na Mariji jasno očituje što sa svima nama namjerava. U Marije to nije išlo bez njezina pristanka, neće ni kod nas. Otkupljenje znači ljubav, a ljubav je djelatna samo onda kad se uzvrati.

            Marijin današnji blagdan nam veli: Postoji čovjek koji u svojoj srčici, svojoj jezgri nije bio zahvaćen grijehom. Nije to zbog njezine zasluge, nego zbog očekivanog Božjeg zahvata po Logosu u svijetu. Duh ju je do te mjere ispunio, da je u Anđelovu navještaju Gabrijel jednostavno oslovljava sa “Zdravo, Milosna!” (izvorno: Haire, Keharitomene! Lk 1,28). Ne oslovljava je imenom koje baštini od svojih roditelja, makar i samo ime Marija znači otprilike: Osoba koju Bog nadasve ljubi. Ili osoba koja Boga nadasve ljubi. Uzajamnost primljene i uzvraćene ljubavi. Tako bi Marija značila: Jahvina ljubljena, preljubljena. Odvijeka preljubljena Gospodnja sluškinja koju je Bog izabrao za posudu Duhu Svetome (Litanije: posuda duhovna, posuda Duha!) i svome Sinu koga je trebala začeti i nositi u svome krilu.

            U Mariji kao da sam Bog želi pokazati što je pripremio unutar povijesti za sve žene, sve ljude, prema Marijinu primjeru. U Mariji i po Mariji, Jahvinoj Preljubljenoj, očituje nam sam Bog svoje ženstveno, djevičansko i majčinsko lice. Ono ‘Milosna’ (grčki Keharitomene) novo je Marijino vlastito ime. Stoji u uskoj svezi s ‘haris’ (tj. milost, karizma), a haris je uvijek vezana uz izravno djelovanje Duha Svetoga u stvorenju i Crkvi. Tako je Marija od svog početka, ne po prebivanju i nošenju Druge božanske osobe, Sina Božjega, nego po samom izravnom zahvatu Duha Svetoga novi hram, nova zavjetna škrinja, kako je opijevamo u rječniku himnologije, istočne i zapadne Crkve.

            Ako je ogavnost, gađenje, besmisao i ništavilo, praznina i frustriranost označnica gotovo bismo rekli cijeloga minuloga stoljeća, u Mariji imamo čovjeka, osobu koja u toj sumornoj i zamornoj atmosferi nudi zračak nade i optimizma, vjere da ne svršava sve u ništavnosti i rušenju.

            Današnji nam blagdan poručuje da se Bog ne miri s grijehom u nama i daje nam mogućnost da se oslobodimo svoje zarobljenosti i blokiranosti krivnjom, strahom, bezizlaznošću. U Mariji slavimo svoje otkupljenje i stoga nam je podignuti pogled prema njoj.     Današnji blagdan je upitnik svima nama: Što ti je vrijedan ljudski život? Život tvoj, vlastiti, život tvog bližnjega, život stranca, tuđinca, nerođeni život, život neprijatelja. Bogu je čovjek toliko vrijedan da se on spušta i postaje čovjekom. Zato i gledamo prema Božiću kao nadnevku kad je Bog u povijesti postao čovjekom i pokazao nam svima da mu je potrebno uzvratiti ljubav.

            Čovjek nije lk beznadno okovan u ustroj svijeta i prilika u kojima živi, makar nam to žele takvima prikazati i mediji (poput filma, tv, novina) i suvremena književnost i filozofija. Marija je putokaz za izlaz. Ako već Apostol (2 Kor 5,17) može uzviknuti: “Stoga, ako je tko u Kristu, on je nov stvor. Staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”, to se može poglavito primijeniti na Mariju. Nastajat će i ostvarivat se i u našemu životu, imadnemo li Mariju pred očima, čistu Ružu otajstvenu, ili predivni lotos koji se rascvjetava prekrasno na površju močvare ili baruštine. I na nama je birati: Ostati u baruštini, prljavštini svijeta, grijeha, krivnje, ili se okretati i ići prema Suncu poput prekrasna lotosa.

Fra Tomislav Pervan, Međugorje

Poziv na aktivnu promjenu života

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C

ČITANJA: Bar 5,1-9; Ps 126,1-6; Fil 1,4-6.8-11; Lk 3,1-6

Knjiga proroka Baruha djelo je nepoznata autora, a pripisana je poznatoj osobi, suradniku proroka Jeremije koji je živio i djelovao u vrijeme razorenja Jeruzalema i početka babilonskog sužanjstva. Raspon mogućeg nastanka Baruhove knjige jest od 300. god. pr. Kr. pa čak sve do 70. god. poslije Krista. No događaji o kojima se govori smještaju se u kontekst babilonskog sužanjstva, najsnažnijeg iskustva koje je poslije izlaska iz Egipta obilježilo povijest Izraela i odrazilo se na njegovu budućnost. Tako su događaji vezani uz babilonsko sužanjstvo i oslobođenje iz sužanjstva postali paradigma za mnoge događaje u kasnijoj povijesti Izraela. U tome smislu i pisac Knjige proroka Baruha događaje o kojima piše smješta u prošlost, ali za to da bi iz toga izvukao pouku za vrijeme u kojemu živi.

Odlomak današnjeg prvog čitanja zaključni je dio pjesme o Jeruzalemu u kojoj se najavljuje kraj babilonskog sužanjstva i povratak naroda u svoju zemlju. Jeruzalem je slikovito prikazan kao žena koja se iz haljina tugovanja preoblači u slavu i ljepotu. Prethodno se u Bar 4,8 Jeruzalem čak naziva majkom koja je othranila svoju djecu, ali su je ona ražalostila jer nisu slušali Božje zapovijedi i tako su dopali ropstva. Sada se ta ista majka raduje jer joj sam Bog vraća djecu noseći ih u slavlju. Poravnanje gora i ispunjenje dolina, slika je koju Baruh preuzima od proroka Izaije, a pripada terminologiji kojom se opisuje dolazak kraljeva u gradove svoga carstva. Na taj se način Izrael vraća u Jeruzalem koji se diči imenima „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“. U tom smislu blagostanje grada Jeruzalema metafora je za blagostanje čitava naroda koje uvijek počiva na njegovoj vjernosti Bogu.

Uz tu opću tvrdnju valja pak primijetiti još jedan važan detalj koji se nalazi u opisu ukrašavanja Jeruzalema, majke koja dočekuje svoju djecu. Naime, uz plašt Božje pravednosti Jeruzalem stavlja na glavu i „vijenac slave Vječnoga“. Zapravo, riječ je o mitri koju je nosio Veliki svećenik i na kojoj je pisalo „Jahvi posvećen“ (Izl 28,36-37), te je tako Jeruzalem, kao sjedište pravoga štovanje Boga, prikazan kao svećenik kojemu je prva briga odnos naroda s Bogom.

Klasičnom uvodu koji je bio uobičajen za pisma u grčkom i rimskom svijetu, a sastojao se od imena pošiljatelja, naslovnika i pozdrava, apostol Pavao u svojim poslanicama dodaje teološku notu u čijem je središtu Bog i njegova milost u Isusu Kristu.

Tako je i u poslanici Filipljanima čiji odlomak čitamo u današnjem drugom čitanju. Iz tona Pavlovih riječi jasno se zaključuje da mu je kršćanska zajednica u Filipima bila pri srcu i da je na nju imao lijepe sjećanje. No to sjećanje nije bilo statično, nego ga Pavao oblikuje u zahvaljivanje i molitvu. Sretan zbog udjela Filipljana u djelu evanđelja on ih potiče na ustrajnost u dobrim djelima, što može biti odjek i eventualnog zamora u zajednici. Ali Pavao je uvjeren da će u suradnji s Bogom ustrajati do kraja, to jest do Dana Krista Isusa.

Taj izraz ima eshatološki karakter i odnosi se na Kristov drugi dolazak koje je mjerilo moralnog ponašanja kršćana. Stoga Pavao moli za Filipljane da kroz prizmu Kristova dolaska neprestano prosuđuju što je dobro, i tako ga dočekaju čisti i besprijekorni. To je smisao slavlja vremena Došašća i danas.

Nabrajanjem državnih i lokalnih vlasti počevši od rimskog cara Tiberija, pa preko Poncija Pilata sve do jeruzalemskog velikog svećenika Kajfe uz kojeg se navodi njegov utjecajni tast Ana, evanđelist Luka smješta djelovanje Ivana Krstitelja u točno određeni prostorni i vremenski okvir. To njegovu pripovijedanju daje karakter izvještaja utemeljena na provjerljivima činjenica i datumima, a ne na pričama. Ipak, težnja za točnom povijesnom argumentacijom nije jedina svrha Lukina navođenja osoba koje su u to vrijeme vladale područjem u kojem je živio i djelovao Ivan Krstitelj.

Ono što već i u površnom čitanju upada u oči zapravo je suprotnost između Ivana i spomenutih vlastodržaca. Dok oni vladaju svojim područjem stolujući u gradskim središtima, kao svojevrsnim centrima moći, Ivan živi u pustinji, to jest nenaseljenu kraju, i ondje ga Božja riječ poziva na propovijedanje obraćenja u čitavoj okolici. Gotovo ironično, Bog u svom naumu spasenja svih ljudi zaobilazi moćnike koji se nazivaju vladarima i upraviteljima naroda, a izabire Ivana, koji se povukao u pustinju da bi ondje provodio samozatajan život.

Rečenica „dođe riječ Božja Ivanu, Sinu Zaharijinu, u pustinji“ tipičan je stil proročkih knjiga u kojima u nekom nenadanom trenutku Bog u narodu podiže proroka kojega je izabrao od majčine utrobe. U tom smislu Ivan je nedvojbeno pravi proročki lik, a glavna njegova djelatnost koju evanđelist Luka ističe u ovom odlomku također je proročka, a to je propovijedanje. Točnije, Luka kaže da je pripovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. Pri tome je znakovito da je naglasak stavljen na propovijedanje, a ne na čin krštenja uranjanjem u vodu, po čemu je Ivan inače postao poznat i čak dobio naziva Krstitelj. Međutim, premda je Ivan ljude koji su mu dolazili krstio uranjanjem u vodu, on prvi ukazivao je i na nedostatnost samo izvanjskog krštenja. Krštenje vodom samo je znak i priprava za krštenje Duhom Svetim kojim će krstiti onaj koji dolazi poslije Ivana, a kojemu on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući.

Propovijedanje obraćenja temeljno je Ivanovo poslanje. Ivan ne poziva ljude samo na simbolično uranjanje u vodu kao da bi ono na kakav magičan način izbrisalo grijehe i promijenilo čovjeka, nego oštrim riječima poziva na aktivnu promjenu života (usp. Lk 3,7-14). Odlomak današnjeg evanđelja ipak ne donosi tih redaka nago završava Lukinim pozivanjem na knjigu proroka Izaije gdje je kao i ostali evanđelisti u Glasu koju viče u pustinji prepoznao Ivana Krstitelja, Kristova preteču. Treba primijetiti da je Lukin citat Izaije (40,3-5) znatno duži nego kod ostalih evanđelista. On ne donosi samo poruku o pripravljanju puta Gospodinu, nego zaključuje rečenicom „I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje“ (Iz 40,5). Takav završetak citata Izaijina proroštva odraz je Lukina svjesnog univerzalizma, u kojem se Ivanovo propovijedanje, kao i kasnije naviještanje evanđelja ne zadržava u zatvorenim prostornim i vremenskim okvirima, nego se kroz čitavu povijest širi po čitavome svijetu. Lukin univerzalizam razumljiv je i zbog činjenice da sam nije bio židovskog podrijetla. Ali završimo jednom crticom upravo iz židovske rabinske tradicije.

Jednom je jedan pobožni rabin u molitvi pitao Boga: Bože, smijem li voljeti strance? Bog mu je na to odgovorio: „Ti vidiš stranca. Ja ga ne vidim.“

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: mir.hr

Bdijte i molite

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina C
ČITANJA: Jr 33,14-16; Ps 25,4bc-5.8-10.14; 1Sol 3,12 – 4,2; Lk 21,25-28.34-36

Na prvu nedjelju došašća nastavljamo u crkvi slušati biblijske odlomke koji govore o drugom Kristovu dolasku. U prvom čitanju iz proroka Jeremije govori se o Davidovu izdanku koji će uspostaviti konačnu pravdu. Kao kršćani možemo taj tekst čitati već i u odnosu na Kristov prvi dolazak, to jest njegovo utjelovljenje i čitav njegov zemaljski život u kojem je propovijedao blizinu Kraljevstva Božjega. No konačna pravda nastupa s njegovim drugim dolaskom kada će kako to kaže evanđelist Luka doći na oblacima nebeskim, a mi se trebamo truditi da mognemo uzdignute glave stati pred njega.

Kako ćemo to postići objašnjeno je već u otpjevnom psalmu (Ps 25) gdje molimo Gospodina da nam pokaže svoje putove. Naime, glavna tema ovoga psalma su putovi Božji koji vode prema istini i ljubavi. Psalmist okružen neprijateljskim ambijentom moli za spoznaju pravoga puta koji se otkriva poniznima i malenima. Treba primijetiti da tu nije riječ o spoznaji koja bi se postigla nekim iznenadnim i nadnaravnim prosvjetljenjem, nego o spoznaji koja se stječe učenjem. Do spoznaje Božjih putova, to jest njegove volje, dolazi se učenjem i vršenjem njegovih zapovijedi koje su nam objavljene u Svetome pismu.

U drugom čitanju iz Prve poslanice Solunjanima apostol Pavao predstavlja drugi Kristov dolazak kao uporišnu točku za mjerilo ispravnog života. U obliku molitve Pavao potiče Solunjane na međusobnu ljubav i unutar zajednice i u odnosu prema vani, to jest prema svim ljudima. Kao primjer takve ljubavi navodi svoju ljubav prema njima, Solunjanima, koje je poučio i dao im zapovijedi po kojima trebaju živjeti da bi ugodili Bogu. O čemu se radi Pavao je naveo prethodno u 2,1-13 gdje govori o svome propovijedanju evanđelja koje nije bilo samo prenošenje informacija, nego predanje samoga sebe iz ljubavi. Ta njegova ljubav živi je primjer suobličenosti Kristu na koju, bez lažne skromnosti, Pavao potiče Solunjane kako bi se o Kristovu dolasku pridružili procesiji svetih. Izraz „o Dolasku Gospodina našega Isusa Krista i svih svetih njegovi s njime“ treba, naime čitati u svjetlu Pavlova tumačenja uskrsnuća mrtvih u 5,13-18 gdje kaže kako „mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli.“ (5,15). Proces uključenja u zajedništvo s Kristom o njegovu dolasku na neki način poštuje kronološku razliku i slijed ljudskih naraštaja. Ali kriterij toga uključenja nije kronos, vrijeme koje nepovratno prolazi, nego dobro iskorišteni kairos, vrijeme ispunjeno življenjem prema evanđelju. Kao i sam Krist, tako i njegov apostol Pavao podsjeća nas da vrijeme ne trebamo mjeriti, nego ga trebamo ispuniti.

Konačno, evanđelje današnje nedjelje sastoji se od dva odlomka Isusove eshatološke besjede prema Evanđelju po Luki (21,25-28. 34-36) koju smo već slušali kroz protekli tjedan.

U prvom odlomku opisuju se kozmički znakovi koji će prethoditi svršetku svijeta i Dolasku Sina Čovječjega. Ti znakovi obilježeni su efektom straha i tjeskobe koju će izazivati kod ljudi. Poslije tih znakova dolazi Sin Čovječji koji je iznad svih sila. Stoga je zaključak ovoga odlomka, unatoč strahoti znakova koji će se događati, veoma optimističan. U tom smislu evanđelist Luka u Isusovoj eshatološkoj besjedi bilježi jedan detalj koji ne nalazimo kod ostalih sinoptika. Naime, Isus svoje učenike poziva da u svim tim događajima budu uzdignute glave. Za razliku oni koji će izdisati od onoga što prijeti svijetu, Isusovi učenici i u strahotama ovoga svijeta svoj pogled usmjeruju prema Onomu koji dolazi s velikom moći i slavom.

U drugom odlomku Isus donosi konkretne opomene s obzirom na stvari kojih se učenici trebaju čuvati. To su s jedne strane proždrljivost i pijanstvo, a s druge strane životne brige. I jedno i drugo može čovjeku prouzrokovati zaborav Boga i zamračiti pogled prema budućem dolasku Sinu Čovječjeg. Stoga učenici trebaju bdjeti i moliti. To povezivanje budnosti s molitvom opet je Lukina specifičnost koja određuje narav i kvalitetu same budnosti. Naime, nakon opomena o proždrljivosti i pijanstvu, budnost o kojoj se odmah zatim govori jasno se odnosi na disciplinu i kontrolu nad tjelesnim nagonima. Budući da se takva budnost može ostvarivati i iz nereligioznih pobuda, Lukino povezivanje budnosti s molitvom ističe da se radi o stavu neprestane okrenutosti Bogu. Bdjeti i moliti znači biti u stalnoj pripravnosti za izravan susret sa Sinom Čovječjim. Oni koji imaju takav stav prema drugom Kristovu dolasku bit će sačuvani od svih nevolja i tjeskoba koje će zadesiti one koji u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama nemaju vremena posvetiti se budnosti i molitvi.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: https://www.mir.hr/

Isusovo kraljevstvo istine

ISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA

ČITANJA: Dn 7, 13-14; Ps 93, 1-2.5; Otk 1, 5-8; Iv 18, 33b-37

U procesu protiv Isusa pred rimskim upraviteljem Pilatom odvija se dijalog u kojem Pilat među ostalim pita Isusa je li on židovski kralj. Isus na to pitanje ne odgovara izravno, nego postavlja protupitanje. To Isus redovito čini kad mu netko postavlja pitanje na koje ne traži drukčiji odgovor od onoga koji već ima. Pilatu je, naime, dobro poznat Isusov slučaj. On zna da je optužba kako se Isus pravi kraljem lažna i da se tu radi o školskom primjeru zlobne zamjene teza. Isus koji uopće nije htio biti politički mesija i obnoviti Davidovo kraljevstvo tako da svrgne rimsku vlast u svojoj domovini, optužen je da buni narod i da se praveći kraljem protivi rimskom caru. Ali jedino takva optužba imala je smisla kod rimskog upravitelja, jer se Rimljani u načelu nisu miješali u židovska vjerska pitanja.Onima kojima je cilj smaknuti Isusa nije važno što je optužba lažna.

U takvom spletu laži svojim protupitanjem „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Isus upućuje Pilata na put osobnog i oslobođenog traženja istine. Isus poznaje Pilatovu plahu dušu. Zna u kakvu se procijepu nalazi i ohrabruje ga da se ponaša sukladno vlastitom uvjerenju. Čini se da u početku to i uspijeva jer svoje pitanje „Ti li si židovski kralj?“ Pilat preoblikujeu pitanje „Što si učinio?“.

Time se otvara se prostor u kojem Isus govori o istinskoj naravi svoga kraljevstva. Isus jest kralj, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kraljevi ovoga svijeta u biti su lažni kraljevi, jer njihova vlast ovisi o drugim ljudima ili stvarima: o narodu, vojsci, politici, ekonomskoj moći, itd. Oni nisu kraljevi sami po sebi i njihova su prijestolja stalno uzdrmana. Isusovo kraljevstvo nije takvo. Ono ne ovisi ni o drugim ljudima ni o procesima koji se događaju u ovome svijetu. Isusovo kraljevstvo jest istinsko, a njegovo kraljevanje svjedočenje istine.

Zanimljivo je to Isusovo povezivanje kraljevstva i istine, pogotovo ako nam je poznata etimologija grčke riječi za istinu, a ona glasi aletheia. Naime, riječ aletheia, ako bismo je doslovno preveli značila bi odsutnost zaborava i to u smislu odsutnosti namjernog zaborava ili skrivanja činjenica. Prema tome, istina se ne može svesti na predmet spoznaje. Ona se ne može poistovjetiti sa znanjem. Ako se istina spozna na razumskoj razini, ali se skriva, zanemaruje i ignorira u životu, onda je to najveća laž. Čovjek može bez krivnje živjeti u zabludi i neznanju zbog toga što ne poznaje činjenice. Ali ako ih upozna, a ne prihvati, živi u laži i život mu postaje laž. Od takvoga lažnog života Isus je htio spasiti Pilata i zato mu govori o svome kraljevanju kao o svjedočenju istine. Znamo da na kraju Pilat nije smogao hrabrosti prihvatiti istinu, te je u povijesti ostao poznat kao lik koji se pritiješnjen između laži i istine priklonio laži jer je na taj način htio sačuvati svoju vlast. A zapravo je nije ni imao. Njegova vlast ovisila je o caru te mu Židovi kasnije prijete baš time da će, ako pusti Isusa koji se tobože caru protivi, izgubiti carevo prijateljstvo. Ne prihvaćajući istinu Pilat ne živi samo u laži nego i u istinskom strahu. Tako je sa svakim tko živi u laži. Stalno se boji da će se razotkriti istina.

U nastavku dijaloga, koji se izostavlja u odlomku današnjeg evanđelja, Pilat postavlja Isusu još jedno pitanje. Pita ga „Što je istina?“ i ne sačekavši Isusov odgovor odmah izlazi pred Židove i svjedoči da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. U jednom trenutku opet se učinilo da je Pilat uspio pobijediti svoj strah. Na koncu je ipak pokleknuo pod pritiskom mase, ali je dao na Isusovu križu napisati natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ i u tom je ostao nepokolebljiv.

Međutim, to ipak nije bila sva istina. Nazvavši Isusa židovskim kraljem Pilat kao da se htio osloboditi tereta odgovornosti za istinu koju mu je Isus otvoreno rekao riječima „moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“. Isus nije kralj jednoga naroda ili zemlje. On je istinski kralj svega stvorenja.

Svoje svjedočanstvo za istinu Isus je zapečatio mukom, smrću i uskrsnućem. U kraljevstvima ovoga svijeta istina je često namjerno zaboravljena te je u svjedočenju istine potrebno ući u dijalog i s onim ljudima koji više vole tamu od svjetla. Taj dijalog zna biti dramatičan, mučan i ponekad se čini besplodnim. Međutim, Isusovo kraljevsko svjedočanstvo uči nas se da se istine i za istinu ne treba bojati. Tko je od istine, sluša njegov glas.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/