SEDMA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 1,12-14; Ps 27,1.4.7-8a; 1Pt 4,13-16; Iv 17,1-11a

U nedjelju prije blagdana Pedesetnice odlomak prvog čitanja prikazuje nam skupinu Isusovih učenika koji su se nakon Isusova uzašašća vratili s Maslinskog brda u Jeruzalem kako bi ondje čekali ispunjenje obećanja da će primiti Duha Svetoga. U toj skupini bila su jedanaestorica učenika, ali i žene od kojih se poimence spominje samo Marija, Isusova majka. Uz njih tu su i osobe koje se nazivaju Isusovom braćom.

Premda se tradicionalno među apostolima na dan Pedesetnice prikazuje samo Marija, nema razloga da iz te zajednice isključimo i ostale koje su spomenuti u današnjem odlomku. Štoviše postoji dobar razlog da istaknemo njihovu prisutnost jer to znači da Duhom nisu ispunjeni samo oni imenom poznati apostoli koji u zajednicu imaju prominentnu služni nego i anonimni pregaoci – žene  i muškarci – koji u svim aspektima života svjedoče svoju vjeru u Isusa Krista.

Pročitaj više

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 8,5-8.14-17; Ps 66,1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3,15-18; Iv 14,15-21

Premda je đakonat u Crkvi ustanovljen za služenje kod stolova (Dj 6,2) kako bi se apostoli mogli više posvetiti molitvi i posluživanju Riječi  (Dj 6, 4), u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih susrećemo jednog od sedmorice prvih đakona, imenom Filipa, kako propovijeda Krista u Samariji. Đakonska se služba prema tome već od samoga početka nije zamislila samo kao služba ‘tehničkoga’ služenja u smislu karitativnoga djelovanja ili osiguranja potrebne materijalne infrastrukture ili logistike za propovijedanje evanđelja. Đakonska služba uključuje navještaj evanđelja i djelima i riječima. Tako je Filip propovijedao Krista. Mnoštvo ga je slušalo, gledalo i prihvaćalo. Da je Filip samo govorio, a ne činio, autentičnost njegovih riječi ne bi se mogla potvrditi. Riječi bi ostale prazne i nepoticajne. A da je činio dobra djela bez navještaja Riječi, ostao bi nejasan izvor i motiv njegova djelovanja. Riječi i djela zajedno postižu najbolji uspjeh. Upravo tako prikazan je u Djelima apostolskim plod Filipova djelovanja koji je urodio velikom radošću.

Pročitaj više

PETA VAZMENA NEDJELJA – Godina A

ČITANJA: Dj 6,1-7; Ps 33,1-2.4-5.18-19; 1Pt 2,4-9; Iv 14,1-12

Nakon odlomka iz Djela apostolskih koji se čitao prošle nedjelje i u kojem doznajemo kako se u jednom danu kršćanska zajednica povećala za oko tri tisuće duša (usp. Dj 2, 41), u današnjem se prvom čitanju susrećemo s određenim problemima u funkcioniranju bratskog života. U tom kontekstu pojavljuje se potreba za određenim strukturama i službama unutar zajednice, te se govori o ustanovi đakonata koji će u kasnijem razdoblju crkvene hijerarhije postati prvim stupnjem svećeničkog reda.

Tijekom crkvene povijesti đakonat je postao sve više ritualiziran i u najvećem broju slučajeva prijelaznom stepenicom kandidata za prezbiterat. Tek u novije vrijeme obnavlja se svijest o važnosti đakonata kao trajnog životnog zvanja. Današnji nas odlomak iz Djela apostoskih podsjeća na dvije bitne okolnosti koje se prethodile ustanovi đakonata kao posebne službe u kršćanskoj zajednici. Prvo, navještaj evanđelja u posluživanju Riječi podrazumijeva i služenje ljudima u njihovim osnovnim životnim potrebama; i drugo, u tom posluživanju treba paziti na to da se prema svakomu postupa sukladno njegovim potrebama te da se nikoga zbog bilo kojega razloga ne zanemaruje. Da bi se to postiglo potrebno je da u zajednici postoji prepoznatljiva institucija služenja. Upravo u tu svrhu ustanovljen je đakonat i novozavjetna nam tradicija donosi imena sedmorice prvih đakona. Prvi koji se navodi jest Stjepan, muž pun vjere i Duha svetoga, koji će postati i prvi mučenik za Kristovo ime. Upravo svojim mučeništvom učinio je najveće djelo svoga životnoga služenja, po uzoru na samoga Isusa koji svoju muku, smrt i uskrsnuće predstavlja kao najveći oblik služenja čovjeku (usp. Mk 10,45).

Pročitaj više

4. USKRSNA NEDJELJA – GODINA A

Dj 2,14a.36-41; 1Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10

Misaoni i veliki pisac Franz Kafka napisao je jednu kratku pripovijest u kojoj opisuje čovjeka sa sela koji u dubini svog bića traži smisao života i ne pronalazi ga. Zapućuje se taj čovjek u potrazi za ‘zakonom’, dolazi na prava vrata, ali ga stražar ne pušta unutra. Čuvar ga odvraća strašeći ga kako iza njegovih vrata slijede mnoga druga vrata s još strašnijim čuvarima od kojih se i on sam straši. Jadni čovjek nije računao s takvim poteškoćama. Vjeruje da je zakon svakom dostupan, nutarnji mu glas govori da stoji pred pravim ulazom, boji se unići, sjeda pred vrata i provodi tu svoje dane i godine. Sva nastojanja i podmićivanja ne pomažu. Stražar mu iznovice govori kako ga ne može pustiti. Bijednik je usredotočen samo na tog prvog stražara i misli da je on jedina zapreka. Na kraju osljepljuje, bliži se čas smrti i nutarnje mu iskustvo veli da se zadnji put obrati stražaru. Veli mu: “Po zakonu naravi svi moraju umrijeti. Kako to da nitko za ovih dugih ljeta nije tražio ulazak na ova vrata?” Stražar mu odgovara: “Na ova nitko i nije mogao unići jer ovaj ulaz bijaše određen samo za tebe. Sad ga zatvaram i idem za svojim poslom”. I jadnik nije pronašao put ni vrata u život.

Pročitaj više

3. uskrsna u godini A: Dj 2,14.22-28; 1Pt 1,17-21; Lk 24,13-35

S čime su se ova dvojica učenika, napuštajući Jeruzalem, morala rastati i pozdraviti te što su morali pokopati u tome gradu pri zapućivanju u Emaus? Rekli bismo jednostavnim rječnikom: Iza njih je ostalo zgarište vlastitih očekivanja i nadanja. U zidinama svetoga grada razoreno je sve u što su polagali svoja životna očekivanja, svoje nade.

Pročitaj više

2. uskrsna nedjelja u godini A: Dj 2,42-47; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31

S gornjim evanđeoskim odsječkom izvorno je završavalo Ivanovo evanđelje. U njemu se odražava vjera prve Crkve. Toma je propustio trenutak “ukazanja”, “viđenja” Uskrslog, kad je ostalim apostolima Gospodin udahnuo svoga Duha i poslao ih na misije u svijet, dao ovlast oprosta grijeha te ih učinio dionicima svoje sudbine u svijetu. Stoga je Toma upućen na svjedočanstvo i izvještaj očevidaca, onih koji su prije njega povjerovali (usp. Lukin programski zadatak: istražiti ‘događaje koji su se ispunili među nama, kako su nam ih predali oni što bijahu od početka očevidci i sluge Riječi”).

Pročitaj više

Dj 10,34a.37-43; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9

“Tko si ti?” Upitnik je koji se postavlja Isusu za njegova života, poglavito za njegova procesa. Svi su za njegova djelovanja u čudu glede te jedinstvene osobe, a tajanstvenost nije uklonjena skidanjem s križa, polaganjem u grob. Pitanja se postavljaju već dva puna tisućljeća. Odgovor na to kušaju dati evanđelja u svojoj višeslojnosti, ostali spisi Novoga zavjeta koji kušaju probuditi vjeru u slušateljima i čitateljima.

I svi pokušaji da se Isus definira nadilaze običnu pojavnost, na nemogućnost svesti tog Isusa na obična Josipova sina, pa ni putujućeg propovjednika, proroka, čudotvorca, silna na riječi i djelu. Odgovor pada na sam Uskrs: Isus se očituje kao dovršitelj povijesti, Otkupitelj, Spasitelj, Osloboditelj. Sve one značajke stapaju se u jedno nerazdvojivo jedinstvo, makar suvremena egzegeza kušala izdvajati pojedine segmente i promatrati ih izdvojeno iz cjeline te jedincate osobe.

Pročitaj više

Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez prozračan prema Vječnome tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni komentar koji bi samo krivotvorio i unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.

Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti smisao tih tajni u koje on poziva i uvodi.

Pročitaj više