Kako to gordo zvuči: čovjek! – riječi su razočaranog pjesnika M. Gorkog. Mi bismo mogli nadodati. Kako to danas gorko zvuči: čovjek! Je li moguće slaviti Božić, imamo li pravo slaviti Božić u nečovječnom okruženju, kad su ‘litanije’ nečovještva i nečovječnih postupaka oko nas danomice sve dulje, stravičnije, bestijalnije? Zapravo nanosimo zvijerima i životinjama uvrjedu, uspoređujemo li neke postupke svojih poživinčenih suvremenika pojedinaca sa životinjskim. Nema toga zločina, nema toga zlosilja, podlosti, kriminala koji pojedinci nisu počinili oko nas u onome netom minulom ratu, a rane su još otvorene jer nestali nisu pronađeni.

                Mislili smo, to pripada barbarskoj prošlosti… Pa ipak, svemu unatoč, slaviti moramo i smijemo. Jer Betlehem nije Jeruzalem. U Jeruzalemu stoluje rimska sila, namjesnik, legije, okupacijska vlast, nasljedno i uhljebljeno svećenstvo, čuvare Zakona i narodni ‘establishment’, sit i pospan, koji misli na svoj profit. Tu su čedomorci, Herod sa svojim krvnicima, nasilnici, ratnici. Tu su neprobojne zidine nečovještva, uhodane kategorije, tvrde glave koje ne dopuštaju nikakvu novu misao ili spoznaju koja bi mogla njihovu ‘logiku’ ugroziti, ili ih pokrenuti na promjenu stava.

                Tu Mesija nema šanse jer je u srcima mrkla noć. A stražarima koji su na zidinama višekratno se u noći dovikuje: “Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći” (Iz 21,11)? Vremenom postaju noć i tama neizdrživi, nečovještvo prevršuje mjeru svojih zlo-čina. A stražar sa svoje kule oglašava mesijanskom trubljom: “Dolazi jutro!” Dolazi dan. Svanjuje svjetlo, ne u Jeruzalemu, nego u Betlehemu!”

               Betlehem nije samo zemljopisni pojam. To je mjesto iz snova. Proročki pretkazano, mjesto novog kralja, Davidova pomazanja, mjesto snenih pastira, ali i Davidova Izdanka. Početak, ne samo pravog kraljevanja, nego ujedno početak našeg (p)očovječenog života. Betlehem je posvuda gdje se rađa mogućnost novoga, gdje izrasta izdanak iz pretrpljene patnje, iskušena nasilja. Gdje ljudi gladuju i žeđaju za pravednošću, gdje vapiju za mirom, za uzbiljenjem poruka iz blaženstava. Tima je i takvima Bog blizu, njima se on rađa jer ga oni i iščekuju. Pastirima koji prvi hrle u mrkloj noći prema svjetlu špilje.

               Bog se rađa u noći. Svatko od nas ima predodžbu noći, mrkline. Kad se ništa ne vidi, kad čovjek, tapkajući u mraku, na svakom koraku sluti rupu, provaliju, bezdan. Kad je svaki korak nesiguran. Kad rukama tapka oko sebe ne bi li se uhvatio čvrstog hvatišta ili držišta. I kad čeka promrzao i očajan izlazak Sunca. Takvima treba Isus kao Svjetlo koje svijetli u tami, kao spoznaja smisla i Boga. To se ispunja u ovoj noći i ovome danu. Noć i dan svjetla u tami, topline u hladnoći i mrzlini, gdje ovaj što se rađa obećaje da je došao baciti oganj na zemlju, koji bi je morao zapaliti novom neugasivom ljubavlju.

               Dan je ovo nade za beskućnike, za zalutalo i prognano Kainovo potomstvo, djecu nesretne pramajke Eve. Onih koji su uvijek u strahu za svoj život (poput Kaina), koji nemaju nigdje čvrsta uporišta pod nogama, koji su do kraja osamljeni. Kako reče Milan Kundera u svojoj knjizi “Život je negdje drugdje”, dom nije ormar s rubljem ni ptica u krletki, nego nazočnost bića koje volimo, koje nas voli.

                Mnogi na ovoj Zemlji zadugo još neće imati ni doma ni obitavališta, ne zato jer su im uslijed ratnih strahota i razaranja uništeni, ne zato što više nemaju ormara s haljinama, ne zato jer su im granate raznijele sve, nego jednostavno jer su ostali bez najbližih bića, ostali su bez onih koje vole. Ratni užas kadar je skameniti ljudska srca, ali ih ujedno i omekšati, patnja zna čovjeka izbezumiti ali i urazumiti, pojedince i narode. Upravo danas se vraćamo temeljnoj potresnoj poruci Božića: Naime, čovjek je Bogu toliko vrijedan da se Bog htio roditi u čovjekovu obličju. Dolazi da razoruža srca.

                Svaki govor o razoružanju je besmislica, ako se ljudi u srcu ne razoružaju. Dijete iz Betlehema razoružava sve, a on je onaj koji će kad odraste u muževnu dob poručiti: “Ovamo svi vi umorni, opterećeni, kao divljač gonjeni, da vas odmorim. Vi ispaćeni, da vas oslobodim, da skinem vas tovare i terete, da vas pokupim u kuću Oca svoga, gdje za sve ima mjesta”.

               Svi koji su bilo gdje ovih dana diljem svijeta promrzli, odbačeni, izloženi, beskućnici, gladni i žedni, koji plaču kao prognanici i trpe: svi su ti jedan veliki suvremeni Betlehem u kome dolazi na svijet Sin Božji, prijatelj malenih i prezrenih. Oni su njegovi povlaštenici, i ti imaju pravo slaviti ovaj Božić kao što ga je doživio nekoć u povijesti sam Isus.

                U Isusu se jednom zauvijek susreće Bog s čovjekom. Vidljivo je to samo očima srca i ljubavi, a ljubav je jedina istina koja može otvoriti oči za istinu o čovjeku. Samo nas ljubav uči prihvatiti život kao dar. Nad svakom se kolijevkom otvara Nebo, izlazi betlehemska zvijezda, jer nema toga čovjeka koji dolazi na svijet, a da u njegov životni ‘code’ nije utkana ničim zatomljiva čežnja za ljubavlju, prihvaćenošću, potreba za biti zapažen, viđen, ljubljen. Svatko nosi u sebi Božji potpis; tomu je svjedočanstvo Božić, tomu je svjedokom svako bistro dječje oko u kome se zrcali djelić Neba.

                S druge pak strane, u svakome čovjeku, u svakome od nas počiva još uvijek dijete koje treba otkriti. O tome će ovo nebesko Dijete zboriti kasnije kao preduvjetu za ulazak u kraljevstvo Njegovo i Očevo. U nama počiva nezatomljiva čežnja za povratom u raj, sigurnost, zbrinutost, posvemašnju uronjenost u Biće, zaštićenost sa strane nebeskih sila, koje su ove noći propjevale nad Betlehemom. Od ove betlehemske noći svako ljudsko srce bi moralo postati Betlehemom, mjestom gdje se rađa vječnost i za vječnost.

                Ova noć i ovaj dan ostaju tajnom. Tajnom za božansku Majku koja se čudom čudi i u čudu pohranjuje sve te i riječi i događaje (a ‘dabar’ je biblijski i riječ i događaj: jer Bog izgovarajući Riječ stvara povijest i sve što iz nje slijedi) u srcu. U srcu sazrijevaju tajne, i u našemu srcu sazrijeva božanska Tajna i život. Kad god i gdje god u svome životu zahvaljujemo Bogu za neku osobu koju smo susreli, koja nam je bila otkriće života i smisla, na putu smo do Betlehema, gdje nas ovo Dijete usrećuje.

                O Betlehemu marksistički mislilac E. Bloch veli ovako: “Betlehem je istina. Štala je istina i zbilja. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Betlehem nije nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu ni siromaštvo, pogotovo ako to siromaštvo i bijeda prate osobu cijeli život, kao što je slučaj s Isusom. Štala, tesarov sin, zanesenjak među malim ljudima, i na kraju – vješala! To je povijesno tvorivo za ovu jedinstvenu biografiju. Nije to gradivo od zlata, dragulja i palača, kakvo vole bajke ili druge priče iz davnine”.

               Špilja i jasle su anticipacija Golgote. Krist je za nas najviše učinio kad ništa nije mogao činiti. Kad je nemoćan zračio Nebo u jaslama i s križa. Najsnažnije zbori kad ne može prozboriti ni riječi: iz jaslica u Betlehemu i kad je zamuknuo na križu. Najsnažnije je izlio svoj blagoslov kad bijaše položen u jasle i na križ.

                Riječi ne mogu izraziti tajnu ove noći. Također nijedna umjetnost. Prisjetimo se da su svi skladatelji upravo pred onim „Et incarnatus est de Spiritu Sancto…“ ostajali nijemi. Prisjetimo se genijalnoga Schuberta i njegove mise u Es-Duru. Umire u Isusovoj dobi, u naponu muževne dobi i snage, označen sidom onog vremena, sklada tu veličanstvenu misu. Nezaboravan je stavak „Et incarnatus est… Et homo factus est“. Dok se njegovo tijelo, obilježeno smrću, raspada, zanosno pjeva Ovomu tko je postao Čovjekom da bi mu predao svoj život i svoje smrtno tijelo kojeg se nije strašio sam Bog. Pjeva Isusu uspavanku u jaslama, u taktu od dvanaest osminka. Prema taktu prava uspavanka!      

                Nijedno glazbalo ili glas nije dovoljno tankoćutno ili moćno izraziti strahopočitanje pred tajnom Utjelovljenja, gdje razum staje, a jedini primjereni stav ostaje: pasti na koljena i pokloniti se, na što i poziva stari napjev “Adeste fideles”, pohitite vjerni, poklonite se Kralju. U kome snovi i iščekivanja postaju ozbiljeni, gdje se sve vizije i sva snoviđenja o sretnoj budućnosti čovječanstva i pojedinaca zgušnjavaju u ovom, u kome Riječ, Smisao, Sreća, Istina postaju Čovjekom, da čovjek više ne bi bio u uzaludnoj potrazi za nekim drugim uzorom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje