Četvrta nedjelja došašća u godini B
2 Sam 7,1-5.8-11.16; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38
Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti, dokučiti im puni smisao te se pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.
Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o anđelovu navještaju, blagovijesti Mariji. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.
Bog nije neki daleki, nedostupni princip, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Iza njega nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.
Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što ona postiže: Marija kao ostvarena antropologija.
Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.
Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu.
Beskorisno je i besplodno štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj dimenziji ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje.
Ovaj nam odlomak govori također i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Marija je bila odvažna. Ž
To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje