POHODI BOG NAROD SVOJ

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Sir 3,2-6.12-14; Kol 3,12-21; Lk 2,22-40

                Cjelokupni krug svetkovina oko Božića ima izvanredno odgojni značaj. Bog nas uči, poučava, kao malu djecu. Bog u obličju dijeteta u Isusu. I poruka svih blagdana oko Božića može se svesti u bitnome na jedno: Svatko treba (po)kušati biti kao Bog, postati, naime, čovjekom. Bog postaje čovjekom da bi čovjek pokušao (na)učiti biti čovjek. Činiti korake ljudske, ne neljudske, ne nečovječne. Ako je tamo od Kajinova zlo-djela čovjek beskućnik, bez doma, lutalica, u raseljeništvu, nemiru, u bijegu od Boga, i ako je u svojemu lutanju zastranio, počeo se klanjati lažnim bogovima, vlastitim rukotvorinama, proizvodu svojih očekivanja, maštanja, onda nas preko Božića i nazaretske Obitelj Bog povraća toplomu domu, obiteljskom ozračju.

                I prvo što Bog čini jest da (iz)liječi ljudsku obitelj. Temeljnu stanicu ljudskog društva koja je Adamovim padom u klici zatrovana. Rađa se u obitelji, odrasta u obitelji. I Sveta obitelj postaje komadić izgubljenog raja. Ona postaje najboljom školom služenja Bogu i čovjeku, osluškivanja Božjeg glasa, zova, onoga što Bog traži. Kroz sve moguće prilike i neprilike koje će susresti Josipa i Mariju s Isusom. Poglavito Mariju.

                Uz Isusa – Boga u pohodu svojemu narodu – imamo u žarištu ponovno Mariju. Promatramo je kako uči koracati u vjeri, korak po korak. Malo joj je toga jasno, o svemu razmišlja u svojemu srcu, postaje živa riznica spasenjskih događaja, korablja Zavjeta, živi moćnik (relikvijar) svih predivnih uspomena i čudesa koja se oko nje isprepliću i pletu. Sve je postupno uvodi u sve veće čuđenje, udivljenje zbog Božjeg plana s njome. A ona, ponizna, ne hvališe se svojim znanjem, nego se uključuje i ostaje ponizna sluškinja, obdržava sve Božje zakone i propise.

                Svoju vjernost Gospodinu Marija plaća žrtvovanjem. Svojim i svojega Sina. Daje Gospodinu najdraže, i u tom trenu već mora čuti od proroka Šimuna tešku riječ o probodenom srcu. Svojemu i svojega Sina. Križ se nadvija nad jaslice, Golgota je nad Betlehemom. Ali ne uzmiče. Bog plaća veoma skupu ulaznicu kad ulazi u ovaj svijet u Isusu Kristu. Progonjen, beskućnik, ljudi bešćutni, hladni. I na kraju naplata za sve: Križ.

                Nama mogu biti velika pouka Šimun i Ana u hramu. Čitaju znakove vremena, očekuju Spasitelja koji ima doći, Duh ih vodi, prosvjetljuje, nadahnjuje. U Duhu pjevaju zahvalnicu. U Duhu veličaju Dijete, Isusa, Sina Boga živoga, brata svih ljudi, utjelovljeno spasenje, jedini mogući put do Oca.

                Marija i danas svakome vjerniku nudi Dijete. Dragovoljno. Ne kao naše osobno opterećenje, ta Bog nikada ne želi biti svojima na teret, nego kao put u slobodu, put u život. I kao jedini način da svatko osobno ozdravi, pa da onda preko ozdravljenih pojedinaca imamo i zdrave obitelji.

                Zajedno sa starcem, prorokom Šimunom i proročicom Anom naučimo danas i mi u svojim obiteljima:

                Slaviti i zahvaljivati Gospodinu u Duhu Svetome,

                za Isusa Krista, svjetlo svih ljudi, spas svakomu čovjeku;

                za Mariju i Josipa i njihovu vjernost propisima i Božjoj volji;

                za Marijinu spremnost vršiti volju Božju i žrtvovati (se) te biti supatnica

na životnom putu svoga Sina.

                Na nama je učiti od Marije prihvatiti Božje putove i riječi, ne doviđajući njihov konačni smisao i značenje, ali s čvrstom nadom da je ta riječ ono božansko sjeme posijano u srce i dušu koje tu klija i koje na kraju otkriva što je u sebi sadržavalo. Jer već je u sjemenu dana kvaliteta konačnog uzrasta i budućeg razvoja…

FRA TOMISLAV PERVAN – MEĐUGORJE

BOŽIĆ – BOG JE POSTAO ČOVJEKOM

                Kako to gordo zvuči: čovjek! – riječi su razočaranog pjesnika M. Gorkog. Mi bismo mogli nadodati. Kako to danas gorko zvuči: čovjek! Je li moguće slaviti Božić, imamo li pravo slaviti Božić u nečovječnom okruženju, kad su ‘litanije’ nečovještva i nečovječnih postupaka oko nas danomice sve dulje, stravičnije, bestijalnije? Zapravo nanosimo zvijerima i životinjama uvrjedu, uspoređujemo li neke postupke svojih poživinčenih suvremenika pojedinaca sa životinjskim. Nema toga zločina, nema toga zlosilja, podlosti, kriminala koji pojedinci nisu počinili oko nas u onome netom minulom ratu, a rane su još otvorene jer nestali nisu pronađeni.

                Mislili smo, to pripada barbarskoj prošlosti… Pa ipak, svemu unatoč, slaviti moramo i smijemo. Jer Betlehem nije Jeruzalem. U Jeruzalemu stoluje rimska sila, namjesnik, legije, okupacijska vlast, nasljedno i uhljebljeno svećenstvo, čuvare Zakona i narodni ‘establishment’, sit i pospan, koji misli na svoj profit. Tu su čedomorci, Herod sa svojim krvnicima, nasilnici, ratnici. Tu su neprobojne zidine nečovještva, uhodane kategorije, tvrde glave koje ne dopuštaju nikakvu novu misao ili spoznaju koja bi mogla njihovu ‘logiku’ ugroziti, ili ih pokrenuti na promjenu stava.

                Tu Mesija nema šanse jer je u srcima mrkla noć. A stražarima koji su na zidinama višekratno se u noći dovikuje: “Stražaru, koje je doba noći? Stražaru, koje je doba noći” (Iz 21,11)? Vremenom postaju noć i tama neizdrživi, nečovještvo prevršuje mjeru svojih zlo-čina. A stražar sa svoje kule oglašava mesijanskom trubljom: “Dolazi jutro!” Dolazi dan. Svanjuje svjetlo, ne u Jeruzalemu, nego u Betlehemu!”

               Betlehem nije samo zemljopisni pojam. To je mjesto iz snova. Proročki pretkazano, mjesto novog kralja, Davidova pomazanja, mjesto snenih pastira, ali i Davidova Izdanka. Početak, ne samo pravog kraljevanja, nego ujedno početak našeg (p)očovječenog života. Betlehem je posvuda gdje se rađa mogućnost novoga, gdje izrasta izdanak iz pretrpljene patnje, iskušena nasilja. Gdje ljudi gladuju i žeđaju za pravednošću, gdje vapiju za mirom, za uzbiljenjem poruka iz blaženstava. Tima je i takvima Bog blizu, njima se on rađa jer ga oni i iščekuju. Pastirima koji prvi hrle u mrkloj noći prema svjetlu špilje.

               Bog se rađa u noći. Svatko od nas ima predodžbu noći, mrkline. Kad se ništa ne vidi, kad čovjek, tapkajući u mraku, na svakom koraku sluti rupu, provaliju, bezdan. Kad je svaki korak nesiguran. Kad rukama tapka oko sebe ne bi li se uhvatio čvrstog hvatišta ili držišta. I kad čeka promrzao i očajan izlazak Sunca. Takvima treba Isus kao Svjetlo koje svijetli u tami, kao spoznaja smisla i Boga. To se ispunja u ovoj noći i ovome danu. Noć i dan svjetla u tami, topline u hladnoći i mrzlini, gdje ovaj što se rađa obećaje da je došao baciti oganj na zemlju, koji bi je morao zapaliti novom neugasivom ljubavlju.

               Dan je ovo nade za beskućnike, za zalutalo i prognano Kainovo potomstvo, djecu nesretne pramajke Eve. Onih koji su uvijek u strahu za svoj život (poput Kaina), koji nemaju nigdje čvrsta uporišta pod nogama, koji su do kraja osamljeni. Kako reče Milan Kundera u svojoj knjizi “Život je negdje drugdje”, dom nije ormar s rubljem ni ptica u krletki, nego nazočnost bića koje volimo, koje nas voli.

                Mnogi na ovoj Zemlji zadugo još neće imati ni doma ni obitavališta, ne zato jer su im uslijed ratnih strahota i razaranja uništeni, ne zato što više nemaju ormara s haljinama, ne zato jer su im granate raznijele sve, nego jednostavno jer su ostali bez najbližih bića, ostali su bez onih koje vole. Ratni užas kadar je skameniti ljudska srca, ali ih ujedno i omekšati, patnja zna čovjeka izbezumiti ali i urazumiti, pojedince i narode. Upravo danas se vraćamo temeljnoj potresnoj poruci Božića: Naime, čovjek je Bogu toliko vrijedan da se Bog htio roditi u čovjekovu obličju. Dolazi da razoruža srca.

                Svaki govor o razoružanju je besmislica, ako se ljudi u srcu ne razoružaju. Dijete iz Betlehema razoružava sve, a on je onaj koji će kad odraste u muževnu dob poručiti: “Ovamo svi vi umorni, opterećeni, kao divljač gonjeni, da vas odmorim. Vi ispaćeni, da vas oslobodim, da skinem vas tovare i terete, da vas pokupim u kuću Oca svoga, gdje za sve ima mjesta”.

               Svi koji su bilo gdje ovih dana diljem svijeta promrzli, odbačeni, izloženi, beskućnici, gladni i žedni, koji plaču kao prognanici i trpe: svi su ti jedan veliki suvremeni Betlehem u kome dolazi na svijet Sin Božji, prijatelj malenih i prezrenih. Oni su njegovi povlaštenici, i ti imaju pravo slaviti ovaj Božić kao što ga je doživio nekoć u povijesti sam Isus.

                U Isusu se jednom zauvijek susreće Bog s čovjekom. Vidljivo je to samo očima srca i ljubavi, a ljubav je jedina istina koja može otvoriti oči za istinu o čovjeku. Samo nas ljubav uči prihvatiti život kao dar. Nad svakom se kolijevkom otvara Nebo, izlazi betlehemska zvijezda, jer nema toga čovjeka koji dolazi na svijet, a da u njegov životni ‘code’ nije utkana ničim zatomljiva čežnja za ljubavlju, prihvaćenošću, potreba za biti zapažen, viđen, ljubljen. Svatko nosi u sebi Božji potpis; tomu je svjedočanstvo Božić, tomu je svjedokom svako bistro dječje oko u kome se zrcali djelić Neba.

                S druge pak strane, u svakome čovjeku, u svakome od nas počiva još uvijek dijete koje treba otkriti. O tome će ovo nebesko Dijete zboriti kasnije kao preduvjetu za ulazak u kraljevstvo Njegovo i Očevo. U nama počiva nezatomljiva čežnja za povratom u raj, sigurnost, zbrinutost, posvemašnju uronjenost u Biće, zaštićenost sa strane nebeskih sila, koje su ove noći propjevale nad Betlehemom. Od ove betlehemske noći svako ljudsko srce bi moralo postati Betlehemom, mjestom gdje se rađa vječnost i za vječnost.

                Ova noć i ovaj dan ostaju tajnom. Tajnom za božansku Majku koja se čudom čudi i u čudu pohranjuje sve te i riječi i događaje (a ‘dabar’ je biblijski i riječ i događaj: jer Bog izgovarajući Riječ stvara povijest i sve što iz nje slijedi) u srcu. U srcu sazrijevaju tajne, i u našemu srcu sazrijeva božanska Tajna i život. Kad god i gdje god u svome životu zahvaljujemo Bogu za neku osobu koju smo susreli, koja nam je bila otkriće života i smisla, na putu smo do Betlehema, gdje nas ovo Dijete usrećuje.

                O Betlehemu marksistički mislilac E. Bloch veli ovako: “Betlehem je istina. Štala je istina i zbilja. Nemoguće je izmisliti tako malen i neznatan početak. Betlehem nije nikakva izmišljotina. Bajke ne vole bijedu ni siromaštvo, pogotovo ako to siromaštvo i bijeda prate osobu cijeli život, kao što je slučaj s Isusom. Štala, tesarov sin, zanesenjak među malim ljudima, i na kraju – vješala! To je povijesno tvorivo za ovu jedinstvenu biografiju. Nije to gradivo od zlata, dragulja i palača, kakvo vole bajke ili druge priče iz davnine”.

               Špilja i jasle su anticipacija Golgote. Krist je za nas najviše učinio kad ništa nije mogao činiti. Kad je nemoćan zračio Nebo u jaslama i s križa. Najsnažnije zbori kad ne može prozboriti ni riječi: iz jaslica u Betlehemu i kad je zamuknuo na križu. Najsnažnije je izlio svoj blagoslov kad bijaše položen u jasle i na križ.

                Riječi ne mogu izraziti tajnu ove noći. Također nijedna umjetnost. Prisjetimo se da su svi skladatelji upravo pred onim „Et incarnatus est de Spiritu Sancto…“ ostajali nijemi. Prisjetimo se genijalnoga Schuberta i njegove mise u Es-Duru. Umire u Isusovoj dobi, u naponu muževne dobi i snage, označen sidom onog vremena, sklada tu veličanstvenu misu. Nezaboravan je stavak „Et incarnatus est… Et homo factus est“. Dok se njegovo tijelo, obilježeno smrću, raspada, zanosno pjeva Ovomu tko je postao Čovjekom da bi mu predao svoj život i svoje smrtno tijelo kojeg se nije strašio sam Bog. Pjeva Isusu uspavanku u jaslama, u taktu od dvanaest osminka. Prema taktu prava uspavanka!      

                Nijedno glazbalo ili glas nije dovoljno tankoćutno ili moćno izraziti strahopočitanje pred tajnom Utjelovljenja, gdje razum staje, a jedini primjereni stav ostaje: pasti na koljena i pokloniti se, na što i poziva stari napjev “Adeste fideles”, pohitite vjerni, poklonite se Kralju. U kome snovi i iščekivanja postaju ozbiljeni, gdje se sve vizije i sva snoviđenja o sretnoj budućnosti čovječanstva i pojedinaca zgušnjavaju u ovom, u kome Riječ, Smisao, Sreća, Istina postaju Čovjekom, da čovjek više ne bi bio u uzaludnoj potrazi za nekim drugim uzorom.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KOPERNIKANSKI OBRAT POVIJESTI

Četvrta nedjelja došašća u godini B

2 Sam 7,1-5.8-11.16; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38

                Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti, dokučiti im puni smisao te se pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.

                Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o anđelovu navještaju, blagovijesti Mariji. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.

                Bog nije neki daleki, nedostupni princip, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Iza njega nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.

                Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što ona postiže: Marija kao ostvarena antropologija.

                Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.

                Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu.

                Beskorisno je i besplodno štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj dimenziji ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje. 

                Ovaj nam odlomak govori također i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Marija je bila odvažna. Ž

                To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

RASPOZNAJNI ZNAK

Treća nedjelja došašća u godini B

Iz 61,1-2.10-11;1 Sol 5,16-24; Iv 6-8.19-28

                Isus Krist je najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva. Ljudi projiciraju sebe, svoje misli, ideje, osjećaje, nazore, ono što zapravo jesu u tz osobu. Barem oni koji su se na neki način s njome susreli, koji imaju o njoj kakve-takve informacije ili nekakvu vezu ili poveznicu. Osobnu, nametnutu, ili čisto formalnu. Ljudi su kroz stoljeća i tisućljeća uviđali da je tu, u Isusovu liku pred nama nešto neobično. Da je to obični lik ili pojava, davno bi taj nestao u pismohranama povijesti, davno bi ga pregazili silnici i silovatelji koji su ga na svaki mogući način, ne birajući sredstva, kušali ukloniti iz ljudske svijesti, srca, duše pa mu i danas brišu tragove iz povijesti. Nijekali su mu ime, podrijetlo, opstojnost, smještali ga u mitologiju, nestvarnost. Nisu htjeli priznati ono što je davno rekao Ivan svojim suvremenicima: “Među vama se nalazi onaj koga vi ne poznajete”.

                Podnošljivo je i može se oprostiti neznanje ili nepoznavanje. Čovjek nije dužan mnogo toga znati. I znanje neće biti odlučujuće glede naše sudbonosne odluke i presude u našemu životu. Ali se problem, istinski, životni, nameće u trenutku kad čovjek osjeti ili uvidi, da je tu nešto novo posrijedi, nešto što se ne dade svrstati u uobičajeno ljudsko mišljenje ili umovanje. Kad se nazre ili prozre možda dalje od običnoga ili pojavnoga, i kad uvidi da je riječ o biti ili ne biti.

                A što ako je taj Isus Krist više od proroka, više od Ilije, Jeremije, više od Mojsija, više od Preteče, Ivana Krstitelja, koji je za sebe tvrdio kako je cijelim bićem bio samo jedno: Glas, vjesnik, skoroteča? Što ako je Isus Krist više od beskućnika, putujućeg propovjednika, nepoznata i nepriznata u vlastitoj kući, vlastitom zavičaju, narodu. I što ako se čovjek svjesno izmiče izazovu, da se s Njime suoči, da ga prepozna, upozna i onda na koncu poznaje?

                Jer svatko, tko se s Njim susreo sluti o čemu je riječ: Ako je taj Isus više od uobičajenih pojava, proroka, lutajućih beskućnika, propovjednika, ako je taj Isus Sin Božji, onda se nešto mora mijenjati u životu. Onda se mora uzeti ozbiljno to što on kaže, što traži, i na što poziva. Stoga je svatko tko je čuo Njegovu riječ dužan dati svjedočanstvo. Isus postaje veliki upitnik svakome čovjeku, pogotovo vjerniku i kršćaninu: Poznajem li ja zbilja toga Isusa Krista, koji je tu, među nama. Već punih dvdeset stoljeća.

                Njegovi su sumještani mislili da ga poznaju govoreći kako mu znaju svu rodbinu, od oca i majke, do devetog koljena. I grdno su se prevarili. Isus nije bio vezan ni za koje ljudsko biće, pa čak ni za vlastitu majku. Da nije tako bilo, zar bi mogao reći da tko želi biti njegov mora ostaviti sve zemaljske veze, čak zamrziti svoje najbliže, u doslovnom smislu riječi. Doduše, ne emocionalnom mržnjom, nego kidanjem svih veza.

                Čovjek ni osoba ne prosuđuje se prema vanjštini. Isusova vanjština možda bijaše zaprjekom za suvremenike da u Njemu vide Mesiju, Božjeg Pomazanika. Ali u tome i jest kršćanski skandalon: Bog postaje čovjekom. Ne nadčovjekom, herojem, astralnim bićem. Jednim od nas. Životno bliskim, čovječnim, kao i drugi ljudi. Posve ljudskim. Zato naš Bog i jest Bog koga se zbog neodnjegove čovječnosti, čovjekoljublja može lako staviti pod upitnik i svrstati u uobičajene ljudske kategorije i onda ne shvatiti.              

                Kršćanstvo po tome upravo i jest zazorno što je blisko čovjeku i životu kao nijedna druga vjera. Bog postaje čovjekom, djetetom. Misli ljudske misli, udiše ljudski zrak, osjeća kao i svako drugo dijete. Zato je stalno pod upitnikom. Ali je zato na nama moliti Gospodina da nam otvori oči za Isusa. Da dadnemo u svojemu srcu i životu mjesto Gospodinu, da ga upoznamo i zavolimo. Jer u bitnome čovjek poznaje samo ono što istinski ljubi i čemu daje svoje srce. I za što je onda spreman ginuti. Ivan je dao svoje svjedočanstvo. Njemu bijaše objavljeno, a nama svjedoče stoljeća tko je Istiniti, Pravi, Jedini.

                I na nama je onda davati svjedočanstvo o Svjetlu. Jer naš Isus nije socijalni reformator, nije revolucionar ni prevratnik, nije onaj koji ide na barikade, nije politički Mesija. Ne dade se on svrstati u postojeće kategorije. Nego, on je Bog koji je došao i dolazi na ovaj svijet. Ljubav koja jedina može spasiti svijet. Ivanov život je svjedočenje. Ne toliko riječima koliko životnom praksom. To je uvijek uloga kršćana u svijetu. Dati odgovor o tome tko smo i što smo. Dati odgovor o nadi, vjeri i ljubavi koje nose naš život i utemeljuju našu egzistenciju u Bogu.

                Jedna protestantska duhovna zajednica stavila si je za motto sljedeće načelo: “Ne govori, ne troši puno riječi govoreći o Isusu Kristu. Ali živi tako da te oni s kojima živiš, u čijemu si ozračju, zapitaju spontano: Tko ti daje snagu, odakle ti to bogatstvo koje nosiš u sebi?” Isto se treba moći primijeniti i na nas. Živjeti životom prožetim Isusom Kristom tako da sve naše bude ižarivanje Njega koji jest temelj i smisao svijeta. Pa da Isus bude prepoznat u našem životu.

                Istodobno pak nam današnje čitanje nameće i daljnje upitnike: Tko sam to ja, što sam to ja u životu i svijetu? Što ja to nisam niti ikako mogu biti? Ivan je niječno odgovorio za sebe, što on to nije, a suvremenici bi ga htjeli kategorizirati i strpati u stezulju svojih misaonih sklopova ili uhodanih predodžbi. Uvijek se i pred svakoga od nas postavlja zamka, da o sebi mislimo više nego što zapravo jesmo. Da u sebe projiciramo ono što ljudi misle da bismo mogli ili morali biti.        

                Čovjek je ono što je pred Bogom koji poznaje svačiju nutrinu. Stoga odgovor može glasiti samo u jednom obliku, preuzimajući Bonhoefferove riječi iz zatvora: “Ja sam ono što sam pred tobom, o moj Bože. Ni manje ni više. Ljudi mogu misliti o meni sve najbolje i najuzvišenije, ja pak znam koliko je u meni straha, malodušnosti, nevjere, grijeha i zla, sumnja i odbojnosti.”

                Isto bi se dalo primijeniti i na svakoga od nas. Nepoznanica smo sebi i drugima. Poznati smo samo Bogu koji proniče ‘srca i bubrege’, čita što je u čovjekovu srcu i biću. Stoga je uvijek aktualna ona Augustinova: “Noverim te, noverim se – Upoznavši Tebe daj da upoznam sebe, o Bože moj!” Jasno, uvijek u zrcalu Isusa Krista koji je i danas velika nepoznanica među nama, a istodobno kao što gore rekosmo, i najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

POČETAK POČETKA

Druga nedjelja došašća u godini B

Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8

               Sa svakim danom nešto svršava, sa svakim novim jutrom nešto novo dolazi, započinje. Nama je to teško definirati, ali to je svakodnevno životno iskustvo. I gotovo svakoga dana smo suočeni s toliko razočaranja, osobnih, zajedničkih, jer nam se želje ne ispunjavaju, jer su ciljevi nedostižni, a prema svršetku hodimo. I skupno i osobno. Naprijed moramo, osuđeni smo na neprestani rast i u proizvodnji, i u potrošnji. Sanjali smo ili još uvijek sanjamo o predivnom novom svijetu, o besklasnom društvu, planiramo društvo blagostanja, zdravlja, napretka o kome krasnozbore mediji, reklame, cjelokupna promidžba.

                Živimo u procesu neprestanoga: imati više, htjeti više, morati ići pod svaku cijenu naprijed. Trpimo stoga od stresa, u trajnoj smo brizi za sebe i svoju budućnost, u strahu da moramo odstupiti svoje mjesto i prepustiti pozornicu mlađima ili sposobnijima. Borba svih protiv sviju vlada posvuda. Zavist truje međuodnose. Srčane kljenuti, slomovi živaca, depresije, samoubojstva, bijeg u drogu, alkohol, svakodnevna su pojava. Postali smo svi žrtve svojih neumjerenih prohtjeva. Neprestance raste potrošnja smirujućih sredstava, a istodobno nam reklama nudi sredstva koja pospješuju našu vitalnost, aktivnost, radnu sposobnost. Pitamo se, gdje je prava mjera svemu tome.

                Nismo svjesni da kemija i kemijska industrija (ta svi naši lijekovi su u biti proizvodi kemijske industrije) nema ama nikakva interesa da se u nama bilo što promijeni ili stavi na svoje pravo mjesto, jer inače ne bi imala što sutra prodavati. Naprotiv, što nas je više bolesnih, njezina je zarada sigurnija. Dnevna politika izbacuje svakodnevno nove idole namjesto starih otrcanih i olinjalih. U biti se malo ili ništa ne mijenja. Ni znanost nema šta bitna ili nova ponuditi.

                U takvu duhovnom vakuumu doživljavaju procvat kojekakvi novi mesije. Ima ih na sve strane, u svakom obliku, svake boje. Od najmračnijih, okultnih, crnomagijskih, satanističkih, do krajnje religijskih izfanatiziranih. Svi prizivlju novi obrat, novu epohu, novo doba, New-Age. Čekaju nešto novo, ili nekoga novoga na pozornici. Ponajmanje Boga povijesti. Možda nekakva Godota (u smislu pisca agnostika Samuela Becketta), ali ni taj nikako da se pojavi. Tako ljudi prerastaju u statične likove, promatrače. Na kraju se pitamo: Pa je li to smisao i ispunjenje života, je li to sreća o kojoj su nam toliki toliko desetljeća punili uši? Očekivanoga i obećavanoga nikako na obzorju, ni života a ni povijesti.

                Mi u Crkvi znamo što čekamo i koga čekamo, iščekkujemo. I tko je Očekivani. Koji je došao i koji će doći. Samo što se na početku 21. stoljeća premještamo u poziciju jednoga novog početka o kojemu se neprestance govori: Nalazimo se u vremenu novog Adventa koji će prerasti u novo tisućljeće. U znaku Isusa Krista. To nas upravo sili svrnuti pogled na početke Radosnog navještaja. Jer započeti ne može nikako drukčije nego je onda započelo, prije dvije tisuće godina. To nam može uvelike pomoći da danas pripravimo put Gospodinu koji dolazi.

                Ivan je shvatio što je i tko je on. Njegovo nije navijestiti nikakav novi mesijanski nauk, nikakvo novo spasenje. Njegovo je samo urpijeti prstom i svojim životom se usmjeriti prema onome koji dolazi. Ne ja, nego On. On dolazi krštavati Duhom Svetim i ognjem.

                Ivan zna: Moje je biti cijelim bićem u službi dolazećega. Zanesen je posvema Bogom, i Bog je sadržaj njegova života. Cjelokupni Ivanov život je prstokaz prema Isusu Kristu. Njegov je život jedno veliko svjedočanstvo i svjedočenje, a ujedno i poziv na obraćenje. Ne samo riječima nego svojim primjerom. On postaje velikim upitnikom suvremenicima, i onda ali i danas:            

                Vjernička egzistencija, naime, mora biti upitna. Mora postavljati pred ljude znak pitanja, mora izazivati na razmišljanje te poticati na obraćenje, na promjenu životnih stavova. Ivan je pokrenuo mase jer bijaše svjedok i jer je ono što je propovijedao životom pokazivao. Nije zastirao svojom pojavom, nego je otkrivao. Nije bacao sjenu, nego svjetlo. Nije krivotvorio, iskrivljivao, nego stavljao na pravo mjesto, u pravi odnos prema Bogu i dolazećem Mesiji. Živio je svoje poslanje, zanesen, potresen, oduševljen jer Bog bijaše sadržaj njegova života i njegovo žarište.

                Ivan je živio iz osobne jezgrenice koja za njega bijaše Bog i samo Bog. On mu je bio sve i zato je živio obraćeničkim životom, životom obraćenja. Posvemašnjom okrenutošću prema Bogu. Sve je svoje (u)središtio u Bogu, ne u sebi. Promatrao je i prelamao sve kroz Božu prizmu, iz Božje perspektive, s Božjih zrenika.

                Predugo su nas učili i poučavali kako je naša prava sloboda što dalje od Boga, koji prema njihovu naukovanju kao da Bog navodno sputava, zarobljuje, osiromašuje. Vrijeme u kome živimo, pandemija koja nas je zadesila, uče nas upravo suprotnome. Naša je šansa u povratu k Bogu, u obraćenju. Jer Bog je ljubav koja prašta. Onaj tko istinski ljubi, ne zarobljuje, nego oslobađa. Svjedoci smo svi što nam je donio rat u svojim tragičnim posljedicama, koje još osjećamo. Vodio se u ime ideja koje se protive čovjeku i njegovu oslobođenju. Ljudi su još uvijek ostali zatočenici ideja nacionalizma, mita o vlastitoj veličini, vlastitom mesijanizmu, i zbog toga brišu s lica zemlje toliko povijesnih znamena.

                Predugo su nam govorili kako je taj Bog naš konkurent, onaj koji nas otuđuje od nas samih. Zapravo je on jedina istinska sloboda. O njoj je govorio Ivan, nastavio govoriti Isus, a živjeli su toliki svetci. Na nama je to izreći današnjem svijetu, proročkim glasom, a još više svojim životom upravo u pokršćanskoj, postmodernoj epohi i eri koja treba i očekuje ponovni dolazak Isusa Krista na pozornicu ovog svijeta. Mnogi su nas vodili i zavodili i ništa dobra nisu donijeli. Zato je jedini spas osobni i zajednički u obratu prema Bogu koji nam dolazi u Isusu Kristu.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje