GOSPODIN DOLAZI

Prva nedjelja došašća u godini B

Iz 63,16-17.19;64,3-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37

                Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.

                Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?

                Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.

                Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.

                Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.

                Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.

                Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.        

                Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvaranja. A to što Isus zbori obična je zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!

                Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.

                Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te dočeka zora! Dođi, i nek s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.

                Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam treba klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.

                Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.

                Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: Dođi, Gospodine Isuse!

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KRALJ PREMA MJERI SRCA

34. nedjelja kroz godinu A: Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

                Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, to se većma očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Gologote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.

                Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je nastupao za života nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebiti bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.

                Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.            Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.

                Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“zašto ga progoni?”, Dj 9,4).

                Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike, na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi, kad je dao urezati na svoj obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tome bijedniku i od kakve koristi.” Nije riječ u Isusov u govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.    U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo”( 1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

                U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.

                Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samome sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.

                Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak ono što je čovjek kroz život činio i učinio neće propasti. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.

                Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).  

                Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenos­tima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpit Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

                Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.

                Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij, d slušamo Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

Zaključena Godina sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju

Svečano euharistijsko slavlje u Nacionalnom svetištu sv. Nikole Tavelića u Šibeniku na svetkovinu prvoga hrvatskog kanoniziranog sveca Nikole Tavelića, u subotu 14. studenoga, predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a tim je slavljem ujedno zaključena Godina sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju.

U koncelebraciji su bili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Josip Blažević, te mjesni biskup Tomislav Rogić.

U riječima pozdrava biskup Rogić kazao je kako je Šibenik slavio sa cijelom Crkvom u Domovini i po svijetu 1970. godine prigodom kanonizacije Nikole Tavelića. O tom slavlju i danas se govori. Slavlje koje je oslikavalo bilo zajedništva u našem narodu, a to i danas molimo Boga u ovoj prigodi kada zaključujemo Godinu svetog Nikole Tavelića za našu biskupiju, kazao je biskup Rogić.

U životu svetog Nikole Tavelića iščitavamo poziv na svetost svakom vjerniku: „Budite sveti jer sam ja svet.“ (1Pt 1,16). Njegov primjer neka svakom vjerniku osvijetli životni cilj: vječnost u Bogu. To danas molimo ovom misom za svaku vjerničku dušu, čitav naš narod i cijelu Crkvu po svem svijetu. Njegovom zagovoru predajemo i sadašnje nevolje i iskušenja da po milosti Božjoj iz njih izađemo osnaženi vjerom i kao bolji ljudi i vjerodostojniji Kristovi vjernici.

Poseban pozdrav uputio je predvoditelju slavlja kardinalu Bozaniću. „Velika mu hvala što je prihvatio predvoditi ovo slavlje usprkos svim nedaćama koje živimo i potresa koji je nanio mnoge štete u Zagrebu i okolici. Želimo izraziti svoju kršćansku solidarnost sa svim koji trpe zbog posljedica potresa, te skromnim darom pomoći obnovu. Neka ovo misno slavlje bude kruna naših molitava kroz ovu godinu i neka Gospodin udjeli, zagovorom našeg Sveca, obilje duhovnih plodova i nove životne snage“, kazao je šibenski biskup.

Kardinal Bozanić u homiliji je istaknuo kako ova svetkovina sv. Nikole Tavelića u Krešimirovu gradu ima posebno značenje jer se odvija u jubilarnoj godini 50. obljetnice kanonizacije Nikole Tavelića, čiju su uzornost njegovi ponosni sugrađani prepoznali. Prisjećajući se dana kada je sveti papa Pavao VI. kanonizirao prvog sveca iz hrvatskoga naroda, istaknuo je kako će taj događaj ostati nezaboravan u povijesti Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

„Sv. Nikola Tavelić, kao prvi kanonizirani hrvatski svetac, na neki način sažimlje plodove svetosti u našem narodu, sve od stoljeća sedmog. On simbolizira ono veliko mnoštvo iz hrvatskoga roda, one rijeke poznatih i nepoznatih, tolike majke i očeve, djedove i bake, djecu, mladiće i djevojke te starije osobe, tolike pripadnike puka i plemstva, raznih crkvenih službi, redova, staleža i zanimanja, što ih je teško nabrojiti. To su mučenici i sveci ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ koji dođoše iz velike nevolje te su oprali haljine svoje i obijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Oni su naši, mi smo njima nastanjeni i baštinici smo njihove svetosti“, rekao je kardinal Bozanić.

Istaknuo je kako je proglašenje svetim Nikole Tavelića označilo početak ponovnoga otkrivanja identiteta hrvatskoga naroda u Crkvi i svijetu.

„Proglašenjem svetim Nikole Tavelića zablistala nam je slavna zvijezda i dobili smo novi putokaz na obzorju naše povijesti. Taj događaj, u tom povijesnom kairosu, u nama je probudio zdrav ponos, vratio nam pouzdanje i obnovio u narodu svijest međusobne pripadnosti i povezanosti“, rekao, među ostalim, kardinal Bozanić.

Kardinal Bozanić se upitao i jesmo li zaboravili na prvoga kanoniziranoga sveca Nikolu Tavelića, dodavši kako ovaj jubilej i njegova prisutnost u crkvenim slavljima govori da nismo.

„Treba naglasiti da su sveci naši trajni uzori i izvori nadahnuća. Njih treba ponovno i ponovno upoznavati te u novim životnim okolnostima slijediti trajnu vrijednost njihove kreposti. To je izazov Tavelićeva jubileja u našoj suvremenosti. Njegov misionarski žar kojim je naviještao i svjedočio Krista, prvotno u Bosni, a potom u Isusovoj domovini, nadahnuće je za Crkvu i svaku kršćanku i kršćanina da smo pozvani prvotno životom, a i riječima svjedočiti da pripadamo Kristu Bogu“, istaknuo je kardinal Bozanić.

Pozivajući se na poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima, kardinal Bozanić je istaknuo kako naši sveci i blaženici i nama danas postavljaju pitanje „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“.

„Riječi nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač opisuju stvarnost trpljenja i mučeništva to je postalo tijekom povijesti iskustvo onih koji su željeli slijediti Krista i bili povezani s Njim“, rekao je kardinal, istaknuvši kako su mučenici živi svjedoci Božje prisutnosti i Božjega djelovanja u svijetu.

„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi Boga, taj će ga spasiti“, rekao je kardinal Bozanić, ističući kako je na taj Isusov poziv pozvan svaki Isusov učenik i učenica.

„Isus ne traži od nas da izgubimo materijalni život da bismo sačuvali vječni, nego da svojim životom svjedočimo da nismo usmjereni samo na sebe, već da se u ljubavi dajemo za druge. Samo potpuni dar samoga sebe iz ljubavi donosi plod i otvara nas pravom životu. To je poruka mučenika i sveca, to je uzor kojim nam danas svijetli sveti mučenik Nikola Tavelić“, rekao je kardinal Bozanić.

Naglasio je kako u današnjem svijetu ima puno Isusovih sljedbenika koji su često tihi i nevidljivi.

„Ima puno dobra među nama, o tome se ne govori niti piše, ali oni nose ovaj svijet. Braćo i sestre, u vremenu pandemije uzrokovane koronavirusom budim odgovorni jedni prema drugima i blizu onima koji trpe. Zlo se ne može pobijediti, ako nismo spremni na žrtvu“, rekao je kardinal Bozanić, moleći za zagovor svetog Nikole Tavelića i svih hrvatski svetaca i blaženika.

Na samom kraju slavlja biskup Rogić zaključio je Godinu sv. Nikole Tavelića za Šibensku biskupiju. „Zahvaljujemo svemogućem Bog za proteklu pastoralnu godinu posvećenu sv. Nikoli Taveliću. Usprkos mnogim iskušenjima i posebnim uvjetima dogodilo se toliko toga lijepoga Bogu na slavu. Kroz proteklu godinu i prethodne tri godine priprave, održani su mnogi susreti i slavlja, od simpozija u čast našem Svecu, pokrenutog glasila Svetišta, tiskanog molitvenika, hodočašća po župama do hodočašća Nikolinom Bosnom i u Svetu zemlju, izložbe slika, nove pjesme, dokumentarni film, poštanska marka, medijski prijenosi slavlja, izrađeni kipovi svetog Nikole Tavelića i još mnogo toga. Ali najvažnijim držim, da nismo na sv. Nikolu zaboravili, da se njegovu zagovoru iznova ustrajnije utječemo i da u njegovom životu i žrtvi krijepimo svoju vjeru za iskušenja naših dana“, rekao je biskup Rogić.

Mučeništvo sv. Nikole neka u savjestima probudi spremnost na velikodušnost i žrtvu kojom se pokazuje ljubav prema Bogu i bližnjemu, te dosljednom kršćanskom življenju. Njegov primjer neka svakom vjerniku osvijetli životni cilj: vječnost u Bogu, poručio je biskup Rogić.

Prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

ULOG KOJI OBEĆAJE SGURAN DOBITAK

33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13itd.;1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

                Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, disputanata, rječite dijalektike, raspri. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se boji, koji je uvijek u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.

                S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo krivim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što svatko može u svojemu životu učiniti, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva. Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u datim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.

                Zato nas Isus želi očito poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, onda će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na bankrot, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.

                To je problem trećega sluge. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.

                Davno je kazano da odvažne pomaže i prati sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, odvaži, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, cjelokupni naš život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s jedne strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao treći sluga.  

                Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

JESMO LI JOŠ UVIJEK SPOSOBNI ZA NADU?

32. nedjelja kroz godinu A: Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

                Ići nekome u susret! Pogotovo ljubljenoj osobi, prepun ushita, iščekivanja, pa zar ima išta ljepše od toga? Klasična Isusova prispodoba o nerazumnim i razumnim djevicama daje biljeg cijelomu mjesecu studenome, a istodobno i vremenu koje slijedi, adventu, došašću. Tipično “adventski” ugođaj. Iščekivanje susreta s Bogom kao ciljem povijesti i naših života jest jedina realna osnovica koja nas motivira na odgovorno, svjesno, odlučno i evanđeosko djelovanje u svijetu i životu. U cjelokupnoj prispodobi nije govor o djevicama, nego je riječ o kraljevstvu Božjem i o budnosti, odnosno nepokolebljiv­osti nade da nam Bog dolazi u susret. Da je Bog uvijek kroz cijelu povijest onaj koji traži čovjeka, koji čovjeku ide ususret.

                U Isusu Kristu Bog zauvijek uzima režiju u svoje ruke. On vodi konce naših života. I kao jedno od središnjih iskustava Isusova djelovanja u povijesti i našim životima jest da svaka inicijativa koja ima za cilj približavanje, hod prema ovoj jedinstvenoj osobi, u slici zaručnika, potječe bitno od samog Isusa. Tko se trudi da ga upozna, prije ili kasnije uviđa da je spoznat i zahvaćen tim likom. Tko ga slijedi, tko se za njim zaputio, makar i u noć, svakim korakom doživljava da se taj Isus zaputio prema nama, i moguće je i u noći iskusiti njegovu moć. Tko započne ljubiti ga, sve snažnije shvaća i uviđa da je time samo ušao u krvotok ljubavi koja je davno prije prethodila svakom našem koraku prema Ljubavi.

                Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, utopiju ili distopiju, već to znači bitno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, već ići prema cilju cjelokupne povijesti, a taj je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu. Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina, nego hod sa izvjesnim, sigurnim ishodom. Potrebno je spremati se za taj finale, tu veličajnu završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja.

                Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko je s druge strane mosta. Odnosno, znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi. Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja, čekanja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva Pracrkve bijaše: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!”

                U Isusovim riječima postoji, skriva se i ton nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti sve prekasno. O konačnom ishodu moga života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”. Moj posao, moj život, sve ono što me snalazi u mojoj svakodnevici, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji sudi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost mojega života i djelovanja. A mogućnost promašenosti data je kao u školskoj zadaći: Prelijepo napisano, ali promašena zadana tema! A kad je jednom roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.

                Zato ima smisla, pogotovo u dugim jesenskim večerima, upaliti svijeću. Napose u vremenu došašća. Ta mala svijeća samo je vidljivi znak nazočnosti Nevidljivoga, ali Nazočnoga. I ta svijeća znamen je svjetlo one luke prema kojoj brodimo u tami života. Ali je ta svijeća ujedno i upitnik: Što je s mojom životnom svijećom? Da se nije utrnula? Što je sa životnim akumulatorima? Vozimo li kroz noć bez svjetala? Dajemo li ikakve životne signale da smo još na životu, i da nas je moguće pronaći? Dokle god u tami pružamo makar i najmanje svjetlosne signale, znak je to Gospodinu Isusu da smo još živi, da mu je moguće doći do nas i podignuti nas. Zato, neprestance naglašava Isus, bdijte i molite, jer ne znate kad će doći sudbinski odlučni trenutak vašega života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

PROMIŠLJANJE UZ DUŠNI DAN – 2. studenoga

Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu  nadu. Oba su nam znana i iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.

Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Spomen na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali toga jedinstvenoga i jedincatog u sramotnu smrt na križu.

Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulome ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.

Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Našim prostorima stoljećima je vladala tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno. Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica već više stoljeća. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.

Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli Kristo križ, prelazi u život.

Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.

Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.

U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim Uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnoga rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova?! Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ. Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.

Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. – Nek nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Nek vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.

Spomen svih vjernih mrtvih iz franjevačkih obitelji – 3. studenoga 

RAZMIŠLJANJE O SMRTI

(UZ SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH)

Tko sam i što sam?

Mnogi naši suvremenici redovito prate horoskop. Revno pretražuju što im vele zvijezde, oslanjaju se na mudrost starih, suvremene gatare, šarlatane. Poštujemo one zvjezdoznance koji su se davno prije Isusa Krista bavili tom znanošću, njihova im je znanost pomogla da su pronašli put do Betlehema, zvijezda ih je dovela do prave Zvijezde, Krista Gospodina. Ondje su pronašli smisao i pošli drugim, novim putem u život. Međutim, jedno je sigurno. Nikakav nas horoskop ne može spasiti od neminovnoga kraja našega života, ma što nam ti pretkazivali za danas, sutra ili cijeli život. Uvijek za svakoga od nas ostaje upitnik, tko sam i što sam.

Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo ono što smo samo po njemu te da on određuje našu životnu sudbinu, da on drži konce našega života u svojim rukama i svojoj promisli. Ne zvijezde, ne horoskop. Nije upisano u zvijezdama što će biti s nama. Bog me vidi kakav sam, pri svemu što jesam, mislim, ćutim, osjećam, zna što je u meni, zna najskrovitije misli. Prisjetimo se Psalma 139., u kome se tako divno opijeva Božja sveprisutnost, sveznanje, napose u odnosu na svakoga od nas. Njemu je sve znano. Taj je psalam najiskreniji i najistinskiji horoskop svakoga od nas, u njemu se možemo otkriti i pronaći. U njemu Gospodin sam vuče konce našega života, on spaja u veliko jedinstvo sve niti i poveze da bismo postali ono što je on s nama uplanio šaljući nas u ovaj život.

Što je život?

Što je zapravo život? Trajni ispit zrelosti, provjeravanje vjernosti i naučenoga gradiva. Jer, neizostavno će doći trenutak konačne provjere, suda i prosudbe, krize i kriterija koje će sam Gospodin postavljati. O tome zbore sve religije svijeta i svaki čovjek neminovno osjeća da mu predstoji konačni sud i presuda nad cijelim životom. Stoga je veliki upitnik, što svakodnevno radimo i što zapravo u životu učimo da bismo opstali na konačnome sudu, odnosno položili ispit zrelosti pred samim Gospodinom.

U svojim snovima često sanjamo da stižemo prekasno, vrijeme za učenje je minulo, prohujalo, propalo i na kraju nam se ispostavlja račun za propušteno. Možda je moguće tu i tamo ponešto nadoknaditi, ali u bitnome se podvlači konačna bilanca života i rada. Bolesti nas mnogočemu uče, one nas ograničavaju u našim životnim nastojanjima i planovima, one stavljaju brklje na naše putove. One su nešto poput osmoga sakramenta, Božjega dara i milosti koja nam omogućuje da promijenimo svoj život, dadnemo životu novi smjer i smisao.

Naime, ništa od dobra, lijepa, istinita što je čovjek u životu iskusio i učinio ne će propasti. Vjera nas ne vara. Psalmist nam veli: Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Mi možemo dodati mirne duše: Gospodnja je zemlja i sve je u njoj, svi koji u njoj počivaju. Gospodinu pripada sve. A Apostol nam veli: Što se sije, raspadljivo je; što se uskrisuje, neraspadljivo je; što se sije, sramotno je, a što se uskrisuje, slavno je; što se sije, slabo je; što se uskrisuje, silno je; sije se tijelo zemaljsko, uskrisuje se tijelo duhovno, u Duhu (1Kor 15,42-44).

Taj je Pavlov izričaj nešto poput summa mundi, zaokruženi pogled na svijet, na sveukupnost zemaljske zbiljnosti. Božja zemlja prihvaća posijano sjeme i daje da izraste i donese plod, najkasnije u proslavljenome Božjem kraljevstvu, novome stvorenju koje očekujemo. Jer sve naše ljudsko optočeno je s toliko manjkavosti, grijeha, da svemu treba nova kvaliteta. Uskrsava ono što je posijano u zemlju. Ne može uskrsnuti nešto iz ništa. Sve mora imati svoj odraz u zbiljnosti, da bi moglo iz toga uskrsnuti na novi život.

Smrt prijelaz iz staroga u novo

Svi osjećamo da život nestaje poput pješčanoga sata. To je naše iskustvo, svakodnevno, to je iskustvo i Svetoga pisma. Kad molimo ili čitamo Knjigu psalama, naići ćemo na svedobnu, Božjim Duhom prodahnutu mudrost, koja nam pomaže shvatiti i prihvatiti život sa svim njegovim usponima i padovima. Kad psalmist uzdiše kako mu srce lupa, da ga snaga ostavlja, da mu se i sama očinja svjetlost gubi, da ga ostavlja posve na cjedilu (Ps 38, 11), onda nam biva jasno na što misli. Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena, ni oko čega stvara buku, gomila bogatstva, a ne zna tko će to baštiniti. I sada, čemu se mogu nadati, Bože moj? Samo ti si nada moja! odgovara Božji molitelj u naše ime (Ps 39,6-8), jer je on kao čovjek koji ništa ne čuje, kao njemak, koji usta ne otvara,  u čijim ustima nema odgovora (Ps 38,14.15). Nevoljno je stanje koje psalmist opisuje. Međutim, on istodobno očekuje od Gospodina pomoć.

Isus nam sam veli, da podignemo svoje glave kad se to stane zbivati (usp. Lk 21). Jer, konačno sudište nije kraj, propast, već samo prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Smrtno treba ustupiti mjesto besmrtnome, prolazno neprolaznome, vremenito vječnome. Razgradnja staroga služi izgradnji novoga, a nadolazeće baca snagom svoga svjetla u sjenu sve ono što je bilo zemaljsko i prolazno.

S čime se dade usporediti ovaj prijelaz iz staroga u novo? Možda je najbolja slika redovnički novicijat, godina kušnje, u koju mladić ili djevojka ulaze kad stupaju u redovničku zajednicu. Kandidati ili pripravnici za redovnički život prečesto su posvema usredotočeni na ono što iza sebe ostavljaju ili moraju ostaviti, kad vele zbogom svome dosadašnjem životu. Međutim, namjesto te usredotočenosti na staro, trebalo bi da se usredotoče, usredište svoj pogled na ono što je ispred njih, što im se pruža i nudi, što im Bog daje. Trebalo bi da se posve usmjere prema Bogu te onome životu za kojim su pošli, jer zašto bi inače stupali u samostan i ostavljali normalni život iza sebe ako ga istodobno oplakuju?

Novak je zbilja novak, početnik, a ne starac, iskusnik. On se nalazi na novim obalama, stoji pred novim izazovima, treba ostaviti sve ono što je iza njega. On se nalazi u prijelaznome stanju. Ničemu više ne koristi ono čime je možda mogao postignuti karijeru ili uspjeh u svijetu. On se mora usmjeriti prema cilju da bude novi čovjek, novo stvorenje, pa stoga i bijaše običaj da stupajući u samostan dobije i novo ime!

Život – uvježbavanje za susret s Gospodinom

Za takav početak u životu nikad nije kasno. Ići u susret novome životu, uvježbavati se za susret s Gospodinom. Nitko nije nepodoban, svi su talenti pohranjeni u nas u činu krštenja. Što drugo znači taj životni odsječak nego uvježbavanje u hvalospjev Gospodinu, u vječno aleluja koje odzvanja svu vječnost u dvorima Gospodnjim. Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, Gospodine. Blaženi koji te neprestano slave i hvale! Blaženi koji crpe snagu kod Tebe dok se spremaju na daleki put. Prolaze li suhom dolinom, sve im se pretvara u izvor, rana je kiša obiljem blagoslova ogrće. Stupaju s trajno novom snagom dok ne ugledaju Boga na njegovoj Svetoj gori. Tako opijeva psalmist (Ps 84) sreću onih koji se zapućuju služiti Gospodinu. Pjesma je to svih koji su na Gospodnjem putu. Tko to pak od nas nije unovačen i tko se ne sprema služiti Gospodinu?

Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje u svojim stanovima. Na svijetu smo da bismo jednom bili u zajedništvu s Gospodinom. Doći će vrijeme kad nas ne će biti, kad ne će biti više ni slike o nama u onima koji dolaze iza nas. Doći će vrijeme kad će spomen na nas nestati, kad će spomen na nas biti izbrisan iz sjećanja ljudi, kao da nas nikada nije ni bilo. Upravo kao što je to našim pokojnicima, prijateljima i poznanicima. Tko će ih se još sjećati, kad nas ne bude? I tko će se sjećati nas kad nas više ne bude? Dva ili u najbolju ruku tri naraštaja i nakon toga nema toga tko će reći da smo mu išta značili. Kao da nas nikada nije ni bilo! Nestajemo kao dašak. Dob je naša sedamdeset godina, a ako je čovjek jak, i osamdeset, sve je samo velika muka i nevolja, brzo prolazimo, prolijećemo životom (usp. Ps 90). Čovjekovi su dani kao trava, cvjeta kao cvijet poljski. Prijeđe li vjetar preko njega, njega nestaje, ne pamti ga više ni mjesto na kome je stajao i poniknuo (usp. Ps 103,15sl.).

Vjera i molitva – vode prema mudrosti života

Da, štoviše, ni mjesto gdje je čovjek stajao, ne pamti ga više. Ne zna više za njega. Međutim, Jedan je koji zna, koji pamti sve, koji ne zaboravlja, čije pamćenje ne slabi, čije je sjećanje božansko, vječno. Njegova je misao vječna, pamćenje također, i koga se On sjeća, taj ne prolazi, on je u vječnome spomenu kod Gospodina. Istina je to starozavjetnih molitelja, pogotovo pak onih koji su u Kristu usnuli.

U svome bogoslužju redovito molimo i vjerujemo da su pravednici u vječnome spomenu, da im se spomen nikada ne briše iz sjećanja Božjega, ako ih ljudi i zaborave.  Što nam preostaje u ovome trenutku? Moliti da nas Gospodin ispuni radošću silnom, da se u njemu radujemo, da u njemu kliče duša naša. Moliti da nas Krist Gospodin već ovdje, a pogotovo naše drage preminule u vječnosti zaodjene haljinom spasenja, haljinom spašenih, da nas zaogrne plaštem pravednosti, kao kad si mladoženja vijenac stavlja na glavu, kad se nevjesta urešuje nakitom (usp. Iz 61,10).

Ono što vrijedi za cijeli Božji narod, za Crkvu, vrijedi poglavito i za pojedinca u njoj, u čvrstoj vjeri da će sam Gospodin, koji se za nas predao, učiniti nas svetima i čistima u vodenoj kupelji riječju, da nas sebi privede okićene, bez ljage ili bore ili nečega tomu slična, da štoviše budemo sveti i bez mane (usp. Ef 5,26.27). Ima li ljepše utjehe za nas, za naše pokojne? Treba samo otvoriti Božju riječ, riznicu Crkve, vjerovati i moliti, napose ovih dana kad se podvlače godišnji računi. Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce, te da nas oni koji su ispred nas otišli Ocu u vječnost dočekaju s onu stranu s dobrodošlicom i dovedu nas zajedničkome Ocu.  

Fra Tomislav Pervan

Međugorje