25. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,6-9;Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a
Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.
S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu od po “jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u datom času potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da izvuku sami zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. zalutalog brata (usp. Lk 15,12-32).
Isus hoće svakoga od nas potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.
A kako Bog postupa? Razvidno je to u Isusovim postupcima i riječima. Beskrajna ljubav i razumijevanje za sve, beskrajno milosrđe prema svima, napose zalutalima, grješnicima, carinicima, bludnicama. Svom slušateljstvu Isus stavlja pred oči pravo zrcalo Božje dobrote i pravednosti, milosrđa i praštanja iz poznatih događaja i riječi u Starom zavjetu. Kao da im veli: “Ako vas sablažnjavaju moji postupci i kontakti s tim rubnim egzistencijama, onda ste se udaljili od Boga kome mislite da služite. Bogu nitko nije nevažan.
Bog ništa ne radi u tajnosti kao neki poduzetnici koji znaju davati “ispod stola” napojnice zaslužnijim radnicima i poduzetnicima. Neka se svatko na vlastite oči uvjeri u postupke mog Oca.” Domaćin igra do kraja s otvorenim kartama, i čini se kao da priželjkuje konflikt kako bi svima održao pošteno slovo i životnu lekciju. Slušatelj napeto čeka ishod sukoba s radnicima. Vidimo, nikakve nepravde u postupku onog domaćina, jer se sve temelji na usmenom dogovoru koji je ujedno i radni ugovor.
Time je točno orisana situacija u kojoj se nalazi sam Isus u sukobu sa svojim protivnicima. Nebo se napokon nakon stoljeća šutnje otvorilo, milost se preko njega izlijeva na sve, Božji Duh se širi po Isusovim rukama i postupcima, svatko je pozvan osjetiti novo ozračje. Što biva? Tzv. pravednici i pobožnici u Izraelu odbijaju u otvorenom prosvjedu i pobuni Isusove postupke i dosljedno Isusovu osobu. Razlog za svoje ponašanje traže u Isusovoj naklonosti grješnicima i carinicima, prema njihovu mišljenju, prokletnicima. Ne mogu se istinski radovati obraćenju tih prokazanih osoba, imaju zlo oko i srce. A upravo ti pravednici i pobožnici koji se trude da svoje ponašanje i život mjere ili usmjeruju prema Božjim odredbama, ne bi smjeli tako postupati. Valjda znaju za propis iz SZ koji veli: “Budite sveti i pravedni jer svet sam ja, Jahve, Bog vaš” (Lev 19,2).
Stoga je za Isusa neshvatljivo kako se čovjek može zatvoriti i uskratiti tolikoj dobroti i ljubavi, tolikoj darežljivosti koju Otac svakomu iskazuje. Ta ljubav i darežljivost, začudo, nikomu ne čini ni trunke nepravde (r. 13) i želi da svatko, ne samo oni radnici, shvate da je upravo dobrota poticaj i razlog za onakve postupke. Za nas možda bolje da ne znamo kakav je bio ishod uvjeravanja, jer Božja dobrota je tolika da nikada nikoga ni u koje vrijeme ne isključuje iz svoje ljubavi i svog dosega. Svakome je pružena mogućnost prihvatiti ispruženu ruku Božje dobrote, upravo u Isusovoj osobi.
U Isusovoj osobi Bog je do kraja tako reći “eks-centričan”, izišao iz sebe i razdao se i djeluje “ekscentrično”, dok je čovjek uvijek “ego-centričan”, misli na sebe i usmjeren samo prema sebi. I što je najgore, misli u pogrešnim vrijednostima, naime, u kategorijama novca, plaće, propadljivih vrjednota. Ako već Bog dopušta da se njegovi postupci vrjednuju prema ljudskim kriterijima i očima, zašto taj isti čovjek ne dopušta da Bog vrjednuje čovjekove postupke prema svojim kriterijima? Pa ćemo na kraju vidjeti kako čovjek ima “zlo oko”, a Bog dobro.
Čovjek je ljubomoran, zavidan, gleda na sve oko sebe prijekim, u biti sebičnim i zavidnim okom, dok Bog gleda jednakim okom na dobre i zle, i na one koji su od početka života vjerni, koji se nisu iznevjerili njegovu glasu, kao i na one koji su, slikovito rečeno, skočili na papučicu posljednjeg vlaka u posljednji trenutak. Kao da Isus želi reći: “Čovječe, sačuvaj svoje dostojanstvo. Ne spuštaj se na razinu novca, materijalnog i propadljivog. Pronađi svoj identitet i dostojanstvo drugdje, ne u zaradi i plaći.” Žalosno je potrošiti odnosno pretvarati svoje vrijeme i život samo u plaću i novac. Vrijednost nije ni u uspjehu ni karijeri ni u aktivizmu po kome čovjek želi narasti u tuđim očima. Na tome planu nikad nije moguće imati dovoljno, jer nikad materijalne stvari ne mogu zadovoljiti čovjekovu metafizičku žudnju za Bogom, za Apsolutnim.
Odbojnost jednih prema drugima stvara, kako vidimo na svakom koraku, u suvremenom svijetu nesmiljenu konkurenciju na tržištu, gaženje i nijekanje čovjeka i bližnjega zbog materijalnih probitaka. Materijalizam je u biti ekstremni oblik nijekanja čovjeka i svijeta te njihovih vrijednosti! Posvemašnja devalvacija svih vrednota. Bog se ne ravna prema tarifnom planu uglavljenom između poslodavaca i sindikata jer novac nije vrijednost koja bi mogla stvoriti jednakost među ljudima. Novac nije u konačnici ni simbol socijalnog statusa ni znamen nečije veće ili manje vrijednosti odn. značenja.
Domaćin je spreman podvrgnuti svoj postupak sudu i prosudbi. Dakle, on se drži posve određenih norma i standarda. I sam se boji da ne bi komu možda nažao učinio. Zato se i poziva na posve konkretni ugovor sa svakim pojedincem, dok radnici, budući da nikome ne vjeruju, žele neki apstraktni sustav propisa i zakona, s pomoću koga bi mogli kontrolirati poslodavca i konačnu isplatu. Nemaju ćutila za vlastitu vrijednost ni za vrijednost drugih. U temelju njihovih života i postupaka je nepovjerenje, posvemašnja odbojnost te sustav nadzora. Čovjek je čovjeku vuk i vučje raspoložen.
Upravo gornja prispodoba nam očituje Isusa kao jasnog motritelja i savršenog poznavatelja ljudskih srdaca i postupaka. Znao je on za sve negativne naboje i negativnu dinamiku koja vlada u međuljudskim odnosima, uviđao je savršeno korijene za ljudske postupke i čine, svjesne, nesvjesne i podsvjesne motive, nagone i raspoloženja koji vladaju u obiteljima, među ljudima, poslodavcima u ondašnjem društvu, a u bitnome u svakom društvu.
Isus se ne želi ponuditi kao nositelj istine koji će, ako mu se povjeruje, čarobnim štapićem ukloniti sve razlike i probleme u ljudskom društvu i životu. Nije on poput Velikog Inkvizitora od Dostojevskog ili Orwellova Velikog Brata koji naređuje svome slušateljstvu i podložnicima što imaju misliti, raditi, kako se ponašati te kako pronaći značenje i smisao života, kako postati uspješan i slavan, kroz savršeni posluh i ropsku podložnost.
U gornjoj prispodobi Isusu nije žao ni domaćina, a nema milosti ni za radnike-buntovnike. On gleda i vidi karaktere, opisuje ih i nudi nam ih u panorami. Svatko treba pronaći sebe, izvući zaključak za sebe, pronaći svoj stil i način života. Preispitati svoje stavove i mišljenje. Svatko mora snositi odgovornost i posljedice za svoj stil života, i u svjetlu Božjih postupaka povući jedino valjane zaključke za ostatak svojih dana i života.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje