RELIGIJA VANJŠTINE ILI SRCA

26. nedjelja kroz godinu A: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

          Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi po zadnji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, zapovijedi i zabrana, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine, poput onog carinika u hramu, već oni koji prepoznaju Božju volju u konkretnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl).

          Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novomu.

          Isusove su riječi gotovo bismo rekli posljednji pokušaj da svatko prepozna i vrjednuje svoj stav pred Bogom koji je Otac svih. Nitko više nije sluga ni rob, nikome ne bi smjelo biti teško dati se svim srcem na Božje djelo obnove i spasavanja svijeta. Isus želi u svakome aktivirati i posvijestiti sinovstvo koje nosi u sebi. Ako nas već Otac oslovljava sa “sinko”, onda ne bismo smjeli angažman u njegovu djelu shvatiti kao tlaku ili robovanje. Stariji sin se upravo tako ponaša. Zna da je po dužnosti obvezan izvršiti očev nalog i stoga spremno izgovara svoj “da”, ali ne odlazi na zadatak. Drugi sin prepoznaje u očevoj molbi služnički posao te na očevu nesreću izgovara svoj “ne”, ali se potom predomišlja i kaje zbog neposluha te odlazi na posao. Postaje mu jasno da ga otac nije pozvao kao slugu, već kao sina u svoj vinograd i ispunja njegovu volju. Stariji sin se najprije čini kao da prepoznaje na što smjera očev nalog i prividno pristaje, ali na kraju, nažalost, ne odlazi na posao, dok mlađi prepoznaje u ponudi samo zamorni posao i ništa više, pa stoga izgovara najprije svoj “ne”. Kasnije mu postaje jasno što je onaj nalog i ona ponuda. Neponovljiva životna šansa koju realizira u posluhu i otvorenosti prema ocu.

          Isus veli zorno i očito: U ovom trenutku treba odložiti služnički mentalitet i raspolože­nje te realizirati sinovski odnos na koji nas sve Bog u Isusu poziva. Kraljevstvo Božje je jedna silna i neponovljiva ponuda koju treba prihvatiti i aktivno se u nj uključiti, prihvatiti poziv te oslobođena i radosna srca zaputiti se u Gospodnji vinograd i u njemu obaviti zadati posao. Isus svima želi otvoriti oči: Nemoguće je samo riječima pristajati uz propise i obrede, a to je opasnost koja vreba u svakoj religiji.

          U židovskoj je to doživjelo upravo u Isusovo vrijeme svoj vrhunac. Sve bijaše poput svjetiljke bez ulja, tijela bez duha, obreda bez srca, vanjštine bez nutrine. Ni trunka od onoga što naviješta Isus, kako će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini (usp. Iv 4,23). U cijeloj prispodobi težište i naglasak su na ponašanju onoga koji najprije veli “ne”, a onda se predomišlja. To predočava Isus svome slušateljstvu i stavlja kao primjer prepoznavanja znakova vremena danih u vlastitoj osobi. Ništa odnosno malo je učinjeno preuzimajući samo predaje i propise Zakona kako to čine farizeji. To je prema Isusovu poimanju najbolji i najlakši put promašiti sveukupnost Božje volje.

          Isus želi svomu slušateljstvu, a time i nama uprisutniti bezuvjetnu spremnost na vjerovanje kao prihvat Božje ponude u njegovoj osobi. Kroz cijelu povijest Bog je djelovao i otvarao ljudima nove i nepoznate putove gdje ga i kako prepoznati. Trebalo je samo ostaviti uhodane oblike vjerovanja, mišljenja, osjećanja, otvoriti se novomu i nepoznatom. Upravo kao što veli Poslanica Hebrejima, biti stalno na putu, spreman u svakom trenutku podignuti vlastiti šator i krenuti u nepoznato, za Isusom predvodnikom i dovršiteljem naše vjere. Napustiti uhodane predodžbe i stajališta. Pogotovo je u vjeri opasno ako se ona pretvori u obrede, religijske šablone, propise. Ljuštura bez jezgre, forma bez duha, funkcija bez srca. Vremenom mora nužno uslijediti otuđenje.

          Slično se dade promatrati npr. u braku, ali i inače u običnom životu. Život nije medeni mjesec. Jednako ni religija nije neprekinuti “aleluja” ili “hosana”, neprestano i nepomuće­no slavlje. Unatoč najljepšoj glazbi za nekog bogoštovn­og čina zna se dogoditi da srce i duh budu daleko od bitnoga, što bi morala biti vjera, naime, odnos osoba, povezanost srca, ljudskog i Božjeg. Tragedija farizeja bijaše upravo u tome što su se prihvatili vanjštine, a srcem bijahu daleko od biti odnosa čovjek – Bog.

          Kad se vjera pretvori u puko obdržavanje propisa, kad se ne računa s iznenađenjima i novim porukama, dogodi se da čovjek previdi takve likove kakvi bijahu Ivan Krstitelj i sam Isus Krist. Propisima se podiže zid između sebe i Boga tako da prihvaćanje vjerskih propisa postaje vremenom od­bacivanje samog Boga i zastiranje njegova lica.

          Koja je onda prednost carinika i bludnica prema Isusovu poimanju? Nipošto u tome da su oni to što jesu, što tako reći ‘profesionalno’ griješe ili što bi zbog svog grijeha i otuđenosti od Boga i sebe bili možebit idealna pretpostavka da se postane kršćaninom i dobrim vjernikom, već u tome jer su prepoznali znak vremena, jer su vidjeli novo u Isusu Kristu, ponudu spasenja i ljubavi s Božje strane. Bili su mrtvi pa su oživjeli, izgubljeni pa su se našli u Isusovu društvu i okrilju. Jednom riječju, susret s Isusom bijaše im nezaboravan. On im je preobrazio život.

          To je ujedno i poziv nama da tražimo Isusovu blizinu i društvo u svakodnevnim zgodama i poslovima. Da otkrivamo Božji rukopis, dešifriramo, dekodiramo njegove poruke u svim zgodama i nezgodama, pa i u ovim epidemiološkim nevoljama i stradan­jima. Vjera nije, kako su mislili farizeji, posjed, već neprestano zapućivanje prema Gospodinu koji nas s druge strane pozivlje da se odvažimo na iskorak u novo.

          Danas smo u opasnosti poistovjetiti svoje kršćanstvo s bogoslužjem, svesti naime vjeru na obrede i običaje, molitve i pobožnosti, misu i sakramente. Ako bi se to dogodilo, onda se Isusovim dolaskom ne bi ništa bitno izmijenilo u odnosu na Stari zavjet. Samo bi se staro zamijenilo novim. Isus je naviještao i živio kraljevstvo Božje kao Božje smilovanje i praštanje, izmirenje i ljubav, napose za one koji su ugroženi i unesrećeni. Isus je imao svoj križni put. Zato poziva svakog da nosi svoj križ, a naš je narod upravo ovih godina na velikom križnom putu i umiranju.

          Jasno, ne smijemo se odreći svog bogoslužja, ali ono mora biti odraz nutarnjega snažnog naboja vjere, pouzdanja i ljubavi te u životu poticaj na posvemaš­nje zalaganje i čovjekoljublje. U protivnom, bit ćemo optuženi iz samih Isuso­vih usta kao i njegovi suvremenici, za koje je rekao, navodeći proroka Izaiju: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuje naučavajući puke ljudske uredbe” (Mt 15,7sl).

Tomislav Pervan – Međugorje

KAKVIM OČIMA GLEDAM?

25. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,6-9;Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

          Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.

          S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu od po “jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u datom času potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da izvuku sami zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. zalutalog brata (usp. Lk 15,12-32).

          Isus hoće svakoga od nas potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.

          A kako Bog postupa? Razvidno je to u Isusovim postupcima i riječima. Beskrajna ljubav i razumijevanje za sve, beskrajno milosrđe prema svima, napose zalutalima, grješnicima, carinicima, bludnicama. Svom slušateljstvu Isus stavlja pred oči pravo zrcalo Božje dobrote i pravednosti, milosrđa i praštanja iz poznatih događaja i riječi u Starom zavjetu. Kao da im veli: “Ako vas sablažnjav­aju moji postupci i kontakti s tim rubnim egzistencijama, onda ste se udaljili od Boga kome mislite da služite. Bogu nitko nije nevažan.

          Bog ništa ne radi u tajnosti kao neki poduzetnici koji znaju davati “ispod stola” napojnice zaslužnijim radnicima i poduzetnicima. Neka se svatko na vlastite oči uvjeri u postupke mog Oca.” Domaćin igra do kraja s otvorenim kartama, i čini se kao da priželjkuje konflikt kako bi svima održao pošteno slovo i životnu lekciju. Slušatelj napeto čeka ishod sukoba s radnicima. Vidimo, nikakve nepravde u postupku onog domaćina, jer se sve temelji na usmenom dogovoru koji je ujedno i radni ugovor.

          Time je točno orisana situacija u kojoj se nalazi sam Isus u sukobu sa svojim protivnicima. Nebo se napokon nakon stoljeća šutnje otvorilo, milost se preko njega izlijeva na sve, Božji Duh se širi po Isusovim rukama i postupcima, svatko je pozvan osjetiti novo ozračje. Što biva? Tzv. pravednici i pobožnici u Izraelu odbijaju u otvorenom prosvjedu i pobuni Isusove postupke i dosljedno Isusovu osobu. Razlog za svoje ponašanje traže u Isusovoj naklonosti grješnicima i carinicima, prema njihovu mišljenju, prokletnicima. Ne mogu se istinski radovati obraćenju tih prokazanih osoba, imaju zlo oko i srce. A upravo ti pravednici i pobožnici koji se trude da svoje ponašanje i život mjere ili usmjeruju prema Božjim odredbama, ne bi smjeli tako postupati. Valjda znaju za propis iz SZ koji veli: “Budite sveti i pravedni jer svet sam ja, Jahve, Bog vaš” (Lev 19,2).

          Stoga je za Isusa neshvatljivo kako se čovjek može zatvoriti i uskratiti tolikoj dobroti i ljubavi, tolikoj darežljivosti koju Otac svakomu iskazuje. Ta ljubav i darežljivost, začudo, nikomu ne čini ni trunke nepravde (r. 13) i želi da svatko, ne samo oni radnici, shvate da je upravo dobrota poticaj i razlog za onakve postupke. Za nas možda bolje da ne znamo kakav je bio ishod uvjeravanja, jer Božja dobrota je tolika da nikada nikoga ni u koje vrijeme ne isključuje iz svoje ljubavi i svog dosega. Svakome je pružena mogućnost prihvatiti ispruženu ruku Božje dobrote, upravo u Isusovoj osobi.

          U Isusovoj osobi Bog je do kraja tako reći “eks-centričan”, izišao iz sebe i razdao se i djeluje “ekscentrično”, dok je čovjek uvijek “ego-centričan”, misli na sebe i usmjeren samo prema sebi. I što je najgore, misli u pogrešnim vrijednostima, naime, u kategorijama novca, plaće, propadljivih vrjednota. Ako već Bog dopušta da se njegovi postupci vrjednuju prema ljudskim kriterijima i očima, zašto taj isti čovjek ne dopušta da Bog vrjednuje čovjekove postupke prema svojim kriterijima? Pa ćemo na kraju vidjeti kako čovjek ima “zlo oko”, a Bog dobro.

          Čovjek je ljubomoran, zavidan, gleda na sve oko sebe prijekim, u biti sebičnim i zavidnim okom, dok Bog gleda jednakim okom na dobre i zle, i na one koji su od početka života vjerni, koji se nisu iznevjerili njegovu glasu, kao i na one koji su, slikovito rečeno, skočili na papučicu posljednjeg vlaka u posljednji trenutak. Kao da Isus želi reći: “Čovječe, sačuvaj svoje dostojanstvo. Ne spuštaj se na razinu novca, materijalnog i propadljivog. Pronađi svoj identitet i dostojanstvo drugdje, ne u zaradi i plaći.” Žalosno je potrošiti odnosno pretvarati svoje vrijeme i život samo u plaću i novac. Vrijednost nije ni u uspjehu ni karijeri ni u aktivizmu po kome čovjek želi narasti u tuđim očima. Na tome planu nikad nije moguće imati dovoljno, jer nikad materijalne stvari ne mogu zadovoljiti čovjekovu metafizičku žudnju za Bogom, za Apsolu­tnim.

          Odbojnost jednih prema drugima stvara, kako vidimo na svakom koraku, u suvreme­nom svijetu nesmiljenu konkurenciju na tržištu, gaženje i nijekanje čovjeka i bližnjega zbog materijalnih probitaka. Materijalizam je u biti ekstremni oblik nijekanja čovjeka i svijeta te njihovih vrijednosti! Posvemašnja devalvacija svih vrednota. Bog se ne ravna prema tarifnom planu uglavljenom između poslodavaca i sindikata jer novac nije vrijednost koja bi mogla stvoriti jednakost među ljudima. Novac nije u konačnici ni simbol socijalnog statusa ni znamen nečije veće ili manje vrijednosti odn. značenja.

          Domaćin je spreman podvrgnuti svoj postupak sudu i prosudbi. Dakle, on se drži posve određenih norma i standarda. I sam se boji da ne bi komu možda nažao učinio. Zato se i poziva na posve konkretni ugovor sa svakim pojedincem, dok radnici, budući da nikome ne vjeruju, žele neki apstraktni sustav propisa i zakona, s pomoću koga bi mogli kontrolirati poslodavca i konačnu isplatu. Nemaju ćutila za vlastitu vrijednost ni za vrijednost drugih. U temelju njihovih života i postupaka je nepovjere­nje, posvemašnja odbojnost te sustav nadzora. Čovjek je čovjeku vuk i vučje raspoložen.

          Upravo gornja prispodoba nam očituje Isusa kao jasnog motritelja i savršenog poznavatelja ljudskih srdaca i postupaka. Znao je on za sve negativne naboje i negativnu dinamiku koja vlada u međuljudskim odnosima, uviđao je savršeno korijene za ljudske postupke i čine, svjesne, nesvjesne i podsvjesne motive, nagone i raspoloženja koji vladaju u obiteljima, među ljudima, poslodavcima u ondašnjem društvu, a u bitnome u svakom društvu.

          Isus se ne želi ponuditi kao nositelj istine koji će, ako mu se povjeruje, čarobnim štapićem ukloniti sve razlike i probleme u ljudskom društvu i životu. Nije on poput Velikog Inkvizitora od Dostojevskog ili Orwellova Velikog Brata koji naređuje svome slušateljstvu i podložnicima što imaju misliti, raditi, kako se ponašati te kako pronaći značenje i smisao života, kako postati uspješan i slavan, kroz savršeni posluh i ropsku podložnost.

          U gornjoj prispodobi Isusu nije žao ni domaćina, a nema milosti ni za radnike-buntovnike. On gleda i vidi karaktere, opisuje ih i nudi nam ih u panorami. Svatko treba pronaći sebe, izvući zaključak za sebe, pronaći svoj stil i način života. Preispitati svoje stavove i mišljenje. Svatko mora snositi odgovornost i posljedice za svoj stil života, i u svjetlu Božjih postupaka povući jedino valjane zaključke za ostatak svojih dana i života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

MJERA PRAŠTANJA: PRAŠTANJE BEZ MJERE

24. nedjelja kroz godinu A: Sir 27,30 -28,7; Rim 14,7-9; Mt18,21-35

          Kako probiti začarani krug osvete, zakon „oko za oko, zub za zub“? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažnije jedinke i pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na smetlištu povijesti? Isus ne samo da traži od nas odreknuće od bilo kojeg oblika osvete ili osvetoljubivosti, nego naređuje nemjerivo, bezgranično praštanje. Ako već očekujemo da, nama, dužnicima, Bog oprosti, i ako smo svjesni potrebe oproštenja, nije teško uvidjeti potrebu drugima iskazivati praštanje, milosrđe, smilovanje. “I jer smo iskusili i postigli milosrđe, ne malakšemo ” (2 Kor 4,1), ne umaramo se prenositi to na druge.

          Povijesno nam iskustvo veli da je temelj svake kršćanske zajednice u ljudskoj slabosti, nemoći, u kojoj se snažno očituje i razvija Božja snaga i milost. Prisjetimo se samo početaka kršćanske zajednice u Korintu koje tako zorno opisuje Pavao u svojim pismima toj mladoj Crkvi: koliko sukoba, slabosti, nemilih scena, nepodnošljivosti, optuživanja. Upravo je ta slabost osnovica na kojoj Bog gradi svoju Crkvu. Bog koji je u sebi sama ljubav u vremenu se očituje kao ‘praštanje i milosrđe’. Zborna molitva 26. nedjelje glasi upravo tako: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem”.

          Svemoć postaje nemoć. Bog je nemoćan ne oprostiti! Ako je Bog takav, pogotovo bi morali biti onda oni koji su ‘nasljedovatelji Kristovi i Božji’, a to su svi vjernici u Pavlovoj zamisli. Praštanje je bit zajednice, ono je cement, vezivno gradivo u kući Božjoj. Praštanje nije znak slabosti, kapitulacija pred grijehom niti suglasnost s njime. Ono je dinamika ljubavi i spasenja. ‘Gdje je izobilovao grijeh, većma je izobilovala milost’ veli se u Poslanici Rimljanima. Praštanje je slavodobiće ljubavi nad grijehom.

          Svaki je čovjek prihvaćen i ljubljen onakav kakav jest, a ne kakav bi morao biti, ili kakvim bi nas neki htjeli vidjeti i imati. Prihvaćeni smo u svojoj elementarnoj slabosti, u svojemu grijehu i sa svojim grijehom. I budući da na ovako božanski način možemo iskusiti ljubav, osposobljeni smo predavati ljubav i praštanje, ljubeći i praštajući. Svatko ima pravo biti onakav kakav jest da bi imao udjela u Božjoj ljubavi i milosrđu. Samo je ljubav sposobna promicati u čovjeku onaj njegov najbolji i najljepši dio.

          Isusova prispodoba nam je ujedno i upozorenje kako je praštanje šansa za svakoga od nas da ga podijeli i podari bližnjemu. Prenijeti na bližnjega kao štafetnu palicu. I kako smo lako u opasnosti da zakažemo! Ako se na mene spustila blaga ruka Božja koja prašta, u što ću ja pretvoriti svoju ruku? U onu koja davi, guši, koja je stisnuta šaka što udara? Ili blaga ruka koja prihvaća i miluje? A veliki znalac čovjekovih dubina, Dostojevski, veli na jednome mjestu: “Ljubav je kao prosjak obilazila svijetom i stajala na tvojim vratima, a ti joj ne otvori. I tu počinje tvoj pakao”.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Isključenje bez opomene

23. nedjelja kroz godinu A (Mt, 18, 15-20)

Isus nije tražio da se njegovi učenici prvenstveno ravnaju po slovu zakona i po načelima prava. Ispunjavanju zakona Isus pretpostavlja ljubav. A ljubav „sve razumije“. Isus nije slao učenike da ‘opominju’ grešnike i nevjernike, već da naviještaju Radosnu vijest spasenja, slobode, vijest o Božjem beskrajnom milosrđu. Isusov i naš Otac nebeski jest zahtijevan, ali pun je razumijevanja za sve ljudske neuspjele pokušaje da čine dobro. Pun je razumijevanja za stranputice i nikada se ne umara nuditi novu priliku na putu spasenja, i pozivati na taj put. Isus traži da budemo tako savršeni kao naš Otac nebeski.

U tom okviru treba razumjeti i primjenjivati bratsku opomenu. Kad u ponašanju drugoga primijetimo nešto neuredno, Isus ne traži da se udaljimo kao da se ništa nije dogodilo. Isus traži da takvom pristupimo i prekorimo ga. Ali to treba učiniti s ljubavlju koja „sve razumije“, ali naravno sve ne odobrava. Takvim pristupom upoznat ćemo stvarnu muku koja dotičnoga „tjera“ da čini zlo drugomu, a samim tim nanosi štetu i samom sebi. Jer ljudi općenito ne čine zlo tek tako što im se prohtjelo činiti zlo. Redovito to čine jer su tjerani mukom, koje često ni sami nisu svjesni ili s njom ne mogu „stupiti u kontakt“.

Ako „Božjim razumijevanjem“, tj. ljubavlju, priđemo svome bratu koji nas je uvrijedio, koji je učinio nešto što nas je naljutilo, ponizilo, što nas od njega odbija, činimo ono što Krist od nas traži: Zatraži li netko da ideš s njim jednu milju, pođi s njim po potrebi i dvije, idi s njim sve do kuće. Dvije milje mogu označavati dvije godine, dvadeset godina ili cijeli život. Dati prigodu nekome da progovori o svojim problemima, da ih uoči, imenuje, znači objaviti mu Radosnu vijest, dati mu prigodu za nov život. A ta prigoda se ne može dati u naručenom razgovoru, u očitanoj lekciji. Ta se prigoda ne sastoji u podjeli svijeta na bijelo i crno, na dobro i zlo tražeći od drugoga da se opredijeli.

Upravo je velika napast vjernika ovaj šaroliki Božji svijet s bezbroj nijansi podijeliti na svijet svjetla i tame, dobra i zla. Napast je vjernika da, unatoč Isusovoj opomeni da ne sudimo, preuzme ulogu suca. Bratska opomena je prvenstveno prigoda, ili stvaranje prigode da svatko iznese svoje tegobe, svoje muke, svoja razočaranja, svoje praznine i da se tako „rastereti“. Tako životni križ postaje lakšim i podnošljivijim.

Prije svake odluke da nekoga prekorimo moramo se također upitati s kojim se problemom mi sami u sebi borimo. Jer prst kojim upiremo na drugoga često bi zapravo trebalo okrenuti prema samima sebi. „Licemjere, najprije izvadi gredu iz vlastitoga oka, a onda vadi trun iz oka brata svoga!” Ako prije opomene i tijekom opominjanja nismo osjetili teret opominjanja drugoga, naša je opomena odveć „lagana“ i teško će se primiti.

Često opominjemo, prekoravamo jedni druge. No, koliko se pritom služimo Isusovim načinom opomene: najprije nasamo; ako to ne koristi, pred „svjedocima“; a tek potom pred zajednicom (Crkvom). Ako tim putem ne dođemo do cilja, Isus kaže da se prema dotičnom odnosimo kao prema poganinu i cariniku, tj. kao prema onima koji ne pripadaju našoj zajednici ili su od nje otpali.

Prisjetimo se da je i sam Matej koji je zapisao ove Isusove „upute“ za opominjanje bio carinik, a neupitna je njegova pripadnost Crkvi. Isus se i prema drugim brojnim javnim grešnicima odnosio s ljubavlju (nadcarinik Zakej). Isus je često upozoravao da ima prvih (tj. onih koji se smatraju pravednicima) koji će biti posljednji i posljednjih (tj. grešnika) koji će biti prvi. Isus je u brojnim slučajevima pohvalio ponašanje i vjeru pogana, onih koje je njegov narod smatrao bezbošcima (rimski satnik; Kanaanka). Dakle, ni u slučaju kada nas onaj ili oni koje opominjemo ne poslušaju, nismo pozvani da ih odbacimo, već da se prema njima pri-mjereno odnosimo. A svaka Isusova „mjera“ sadrži ljubav.

U Isusovim uputama vrlo je važan redoslijed: prekoriti (1.) sam, (2.) zajedno s dvojicom ili trojicom svjedoka, (3.) pred zajednicom. Drže li se kršćani Učiteljevih „uputa“ o bratskoj opomeni? Promatrajući praksu vlastite Crkve stječe se dojam da je Isusov redoslijed najčešće izokrenut. Prije dozna čitav svijet, ne samo cijela zajednica (Crkva), nego onaj na koga prijekor treba biti upućen. Tako se dotični nađe u obruču prijekornika, u ozračju sudnice i svezan na osuđeničkoj stolici. Dotični praktično s prijekorima (sa svih strana) istovremeno dobiva presudu o izopćenju. Još je gore kad dotični biva osuđen a da mu krivnja nije ni obznanjena, osuđen bez postupka, izopćen (ekskomuniciran) prijezirnim odnosima. Sve je to obavijeno velom šutnje. (I prije Božjega suda biva bačen u „tamnicu“. Time istovremeno i oni koji su mu presudili bivaju osuđeni jer su sudili a nisu smjeli. „Zatvor“ prepun osuđenika! Paklena atmosfera!)

Slične dijabolične učinke (razdor i paklenu atmosferu) imaju prijekori „gorljivih vjernika“ („pravednih“ i „produhovljenih“) upućeni „bezbožnom svijetu“. Dok Isus daje upute za opominjanje članova Crkve (vlastite zajednice vjernika), „gorljivi“ kršćani često svoje prijekore upućuju svijetu izvan Crkve (ili drugim vjerskim zajednicama) optužujući ga za njegovu bezbožnost zbog koje se dotični kršćani osjećaju ugroženima. Takvi prijekori vrlo brzo prerastu u osude a potom i u prokletstva. A sve to je posvemašnja negacija Isusove Radosne vijesti. U biti kršćanskoga života jest priznanje vlastitih grijeha (udaranje u vlastita prsa), a dotični kršćani upiru prstom u grijehe svijeta (udaraju u tuđa prsa). Osim što se na taj način predstavljaju nedužnima (bezgrešnima), zazivaju prokletstvo na svijet kojem zajednički Otac nebeski nikada ne uskraćuje svoj blagoslov. Tko kaže da nema grijeha, kaže sv. Ivan, lažac je i istine ni Duha Božjega nema u njemu. Umjesto (samo)kritike vlastite zajednice, dotični pokreću „križarske vojne“ na „bez-božni“ svijet (premda takav od Boga napušteni svijet ne postoji). Takve „vojne“ nerijetko predvode sami crkveni pastiri.

Kad pritom koji član Crkve digne svoj glas u obranu (Božjega) svijeta, biva na razne načine ušutkivan i praktično izopćivan, tj. smješten u „bez-božni svijet“ kojem su „pravovjerni“ već davno ispisali deklaraciju o prokletstvu umjesto navještaja Isusove Radosne vijesti. Oni koji su na takav način izopćeni vjerojatno su zaslužili izopćenje onako kako ga je zaslužio Učitelj, Isus iz Nazareta, izopćenje iz svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. (fbv)

Izvor: https://www.gospa-sinjska.hr