Sablazan križa sablazan je ljudskoga života.

22. nedjelja kroz godinu A (Mt, 16, 21-28)

„Sablazan si mi …“, kaže Isus Petru. Jednom drugom zgodom rekao je: „Svi ćete se sablazniti“ (Mk 14,27), „I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt 11,6). Apostolski prvak, pralik isprepletenosti ljudske vjere i nevjere – Petar, maločas prije nego ga je Isus otjerao kao sablazan ispovjedio je svoju vjeru u Isusa i dobio Isusovo obećanje da će mu dati „ključeve kraljevstva nebeskoga“ (usp. Mt 16, 13 sl.). No, upravo on prednjači i u sablažnjivosti i sablazni. Sablažnjava se kad Isus govori o svojoj muci i smrti koja mu predstoji. Ne samo da se Petar sablaznio, nego je sablaznio i Isusa. Petru nije pomoglo ni iskustvo Isusova preobraženja na Taboru kojim je, kako stoji u predslovlju za blagdan Gospodinova preobraženja, Isus „učenicima pomogao da podnesu sablazan križa“. Isti se Petar ponio doista sablažnjivo za vrijeme Isusova uhićenja, suđenja, muke i smrti.

Što je bilo toliko sablažnjivo Petru a što Isusu? Zašto je Petar Isusu bio sablazan i obrnuto? Evanđelje nam otkriva da je spor očito bio oko života i odnosa prema životu. Sablažnjen Petrovim poimanjem života iz kojeg Petar isključuje patnju, barem za svog Učitelja, Isus učenicima iznosi svoj odnos prema životu: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (r. 25) te u pozivu na nasljedovanje izričito kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24).

Poziv na takvo nasljedovanje doima se kao poziv na skok u bezdan: „izgubiti život“, „odreći se samoga sebe“! Poziva li nas Isus na takav skok? Da. Odreći se života? Odreći se sebe? Da. Je li to poziv na skok u bezdan? Da. Zar takav poziv nije sablažnjiv? Jest. Sablažnjiv je. Taj je poziv toliko sablažnjiv koliko je „sablažnjiv“ naš život, naša ljudska egzistencija. Sablažnjiv je strah za život, strah od smrti, strah od gubitka, strah od ostavljenosti, osamljenosti, bolesti, neimaštine, neuspjeha, nemoći, strah od nedostatka ugleda, strah od straha, strah od smrti. Zbog „sablazni“ nad životom, Petar odgovara Isusa da ide putem smrti: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“

Sablažnjiv je strah. On nam trese tlo pod nogama, trese našim bićem. Jedini način „spasa“ s tih trusnih područja čini se posve apsurdnim – skok u bezdan – u „gubitak života“, u „odricanje samog sebe“. Jednako apsurdnim čini se sredstvo prijelaza preko „bezdana“ – križ: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.

Što nas može otrgnuti od grčevitog držanja za život, od grča straha za život? Unatoč notornoj i jedino sigurnoj istini u životu – smrti, svatko se od nas zatekne u grčevitom držanju za ono s čim poistovjećujemo svoj život. Jednima je to izgled, uspjeh, slava, užitak, drugima materijalno bogatstvo, znanje, utjecaj, zdravlje, dugovječnost. A sve je to podložno raspadanju kao kula od karata. Dovoljan je mali „potres“. Isus u nama pobuđuje povjerenje u njega kako bi opustio grč koji se pokreće i održava strahom. Isus zna da je skok u „bezdan“ jednako zastrašujući, ali traži da mu vjerujemo da se taj „bezdan“ piše velikom slovom, da taj „bezdan“ ispunja Duh Božji, začetnik i gospodar života, da će Njegov Duh amortizirati naš skok, da će nas Njegova ruka pravovremeno dohvatiti. Petar je Isusa zapravo odgovarao od povjerenja u Oca Nebeskoga i onaj viši red u kojem je naš život u Njegovoj ruci. Zato Isus ljutito reče Petru ono što nije rekao nikom od svojih najvećih neprijatelja – osim zloduhu u pustinji: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

Ono što Isus nudi kao premosnicu životnih provalija jest križ, jest zagrljaj s mukama života i njegovom patnjom. Naravno to ne znači popuštanje zlu, odobravanje zala niti pasivan odnos prema nepravdi bilo koje vrste. I onaj križ koji je nedjeljiva sastavnica našega života može biti velik, ali ni životne provalije nisu manje. Slikovito rečeno, što veća životna provalija, to veći križ može potreban da je premosti. Veličina toga spasonosnoga križa ovisi o mjeri našeg svjesnog prihvaćanja znači svjesno prihvaćanje Istina, to je „uzak put“, ali Učitelj reče: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…. « (Mt 7,13).
Križ je istovremeno i sebedarje. Isus daruje sebe za nas. Poziva nas da i mi činimo tako, da darujemo život da bismo ga primili kao uzdarje. Kao i u Isusovom slučaju, i naši će se čini sebedarja doživljavati sablažnjivima. Doista, postoje slučajevi u kojima je dobro sablažnjivije od zla. Isus nije odustao!

Kršćanski odnos prema križu često je virtualan, nestvaran. Često je sveden na „ukras“. Može se usporediti s „bavljenjem sportom“ ili „uživanjem u prirodi“ sjedeći pred televizorom. Među ostalim mjestima koja su „urešena“ križem jesu i raskrižja putova. No, prevalit nam je velik i težak put od križa na prometnim raskrižjima do križa kao životnoga smjerokaza. Naše životne provalije ne mogu premostiti križevi s naših crkava, prometnica ili uzvisica pa ma koliki oni bili! Njihova veličina češće je razmjerna odbijanju nego prihvaćanju svoga križa! Tko se hoće osloboditi „sablazni života“, neka uzme „sablazan svoga križa“! U ovom smislu može se primijeniti narodna poslovica da se klin klinom izbija.“ (fbv)

Izvor: https://www.gospa-sinjska.hr/

Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 22,19-23; Ps 138,1-3.6.8bc; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20

Isusovo pitanje «A vi, što vi kažete tko sam ja?» u odlomku današnjega evanđelja ima posebno značenje za njegova učenika Petra. Pitanje o Isusovu identitetu središnje je pitanje koje se postavlja u Evanđelju, ali u tom pitanju krije se odgovor na pitanje identiteta Isusovih učenika. Kao prvo, Isus pretpostavlja da njihov odgovor o njegovu identitetu mora biti različit od odgovora drugih ljudi. Drugi ljudi to su oni koji ne pripadaju krugu Isusovih učenika i ne dijele  s njime svakodnevni život. Oni na pitanje «Tko je Isus?» odgovaraju uspoređujući Isusa s drugim velikim likovima. Jedni kažu da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je Jeremija ili neki od proroka. Učenici Isusovi, to su oni koji s njim žive čitavo vrijeme. Njihov odgovor na pitanje «Tko je Isus?»  ne polazi od onoga što su o njemu čuli od drugih, pa čak niti od onoga što su čuli i vidjeli sami. Njihovo odgovor, a ovdje ga izgovara Petar, temelji se na onome što mu je objavio Isusov Otac nebeski.

Ne znamo kako i kada se dogodila ta Očeva objava Petru. Možda baš u trenutku kad je Isus postavio pitanje?  A možda Petar nije bio ni svjestan što je rekao. Kasnije će, i to uskoro, pokazati svoju slabost i poteškoću da povjeruje kako je Isusov put muke, smrti i uskrsnuća put Božji (usp. Mt 16, 22-23). No u trenutku ispovijesti «Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga» Isus u tim Petrovim riječima prepoznaje i očituje objavu svoga Oca. A Otac je onaj  koji poznaje Sina (usp. Mt 11,27). Petar je među ostalim učenicima istaknut kao primatelj i ispovjedetalj objave Isusova Oca. U tom trenutku Isus Šimuna i naziva Petrom, tj. Stijenom na kojoj će sagraditi svoju neuništivu Crkvu. Otajstveno izabranje Petra da upravo on bude taj kojemu će Isus pokazati takvo povjerenje uvijek će ostati otajstvo. Ali ono što razlikuje vjernika od nevjernika među ostalim jest upravo to što vjeruje u otajstvo kao stvarnost danu od Boga kojemu smo dužni svako povjerenje.

U tom otajstvu ipak se možemo pitati što svakomu od nas i svima nama zajedno znači Petrova ispovijest. Ostalim učenicima na kraju ovoga događaja Isus je zaprijetio da nikomu ne reknu da je on Krist. To je naoko paradoksalan zahtjev od Onoga koji želi da ga ljudi upozanju. Međutim, Petrov primjer puno toga objašnjava. Do spoznaje Isusa kao Krista on nije došao po tijelu, snagom svojih ljudskih intelektualnih ili duhovnih napora. Do spoznaje Isusa kao Krista dolazi se objavom od  Isusova Oca. Drugim riječima, svaka definicija Isusa koja bi ga odvajala od Oca, tj. koja bi htjela analizirati Isusa tako da ga svodi na mišljenja koja razni ljudi imaju o njemu nije spoznaja Isusa Krista. To može biti hvalevrijedno akademsko pa i pobožno istraživanje svih mogućih unutarnjih i vanjskih okolnosti u kojima je živio Isus iz Nazareta i generacije koje su u njega vjerovale i vjeruju. No spoznaja Isusa kao Krista – Sina Božjega dolazi samo od njegova Oca.

Kao Isusovi učenici možemo biti dionici te spoznaje samo ako prihvatimo način na koji se do nje dolazi ili bolje reći, ako prihvatimo način na koji ona dolazi nama. Naravno, kad se govori o dolaženju, onda se razumije da do spoznaje Isusa Krista ipak postoji put. S učeničke točke gledišta to je put odaziva na Isusov poziv tj. put nasljedovanja. Isusovi učenici, od kojih se posebno ističe Petar, odazvali su se njegovi pozivu, slijedili ga i u tom nasljedovanju pokazali sve svoje i jake i slabe crte. Ali u nasljedovanju Isusa i u traženju odgovora na pitanje «Tko je on?» učenici su upoznali temeljnu istinu o samima sebi. Petar do trenutka kad je na Isusovo pitanje izgovorio riječi ”Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” nije poznavao sebe kao čovjeka kojemu je to objavio Bog i kao Stijenu na kojoj će Krist sagraditi svoju Crkvu. Tako i svaki onaj tko u nasljedovanju Isusa traži odgovor na pitanje tko je on, nalazi u Isusu odgovor na pitanje o svome vlastitom identitetu. Pozivi i poslanja su različiti, ali tko god svoj identitet traži u Isusu nalazi da je to identitet ljubljenog djeteta Isusova Oca.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Vjera i pouzdanje u Isusa

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina A

ČITANJA: Iz 56,1.6-7; Ps 67,2-3.5-6.8; Rim 11,13-15.29-32; Mt 15,21-28

Odnos prema strancima središnja je tema današnjih misnih čitanja. U prvom čitanju iz proroka Izaije jasno je izražena ideja univerzalnosti Božjega plana spasenja, koje ne ovisi o pripadnosti određenom narodu, nego o vršenju Božjih zapovijedi. S druge strane u drugom čitanju iz poslanice Rimljanima istaknuta je povijesno-spasenjska činjenica Božje objave u izraleskom narodu. To je trebalo istaknuti u vremenu kada su se pogani pokazali otvorenijima vjeri u Isusa Krista od Izraelaca, izravnih baštinika Božjih obećanja. No apostol Pavao uvjeren je da je otvrdnuće Izraela samo djelmično i privremeno,  i da tako negativan stav Izraelaca prema evanđelju ima i pozitivan učinak upravo u tome što je na taj način olakšan pristup vjeri poganima. A kad uđe punina pogana, spasit će se i čitav Izrael.

Takvo Pavlovo razmišljanje, kao i ono proroka  Izaije u kojem obojica ističu pozitivne aspekte konkretnoga stanja, ipak svjedoči o složenosti odnosa između domaćih (Izraela) i stranaca. U toj složenosti i apostol i prorok prepoznaju nešto jednostavno dobro: a to je da je Bog Bog svih ljudi. To znači da naš odnos prema strancima treba proizlaziti iz našega odnosa prema Bogu, a ne obratno tj. da naš odnos prema Bogu gradima na našem odnosu prema strancima i tako Boga doživljavamo ‘svojim’, a ne ‘njihovim’.  Opasnost takvoga stava prema Bogu utoliko je veća ukoliko strance još doživljavamo i kao neprijatelje. Kao one koji nas na bilo koji način ugrožavaju ili ometaju. Stvar je još gora, ako smo sa strancima imali loša iskustva pa to još potvrđuje naš stav da svoje zajedništvo s Bogom najbolje možemo ostvariti bez njih.

Jedan takav dramatičan slučaj opisan je u današnjem evanđelju. Drama je u tome što se sam Isus predstavlja kao lik zatvoren prema strancima. Ženi Kanaanki koja moli za zdravlje kćeri on isprva ne želi pomoći jer ”Ne priliči kruh uzeti djeci i dati ga psićima!”. Budući da je Isus na krau ozdravio Kanaankinu kćer, možemo čitavu scenu promatrati kao proces u kojem se iskreno započinje od aktualnog stanja, ali se to stanje mijenja u pozitivnom smislu i na kraju postaje onakvo kakvo bi trebalo biti. Isus, naime, u razgovoru s Kanaankom iznosi prevladavajući stav svojih sunarodnjaka prema strancima. Čitajući događaj u kontekstu njegova završetka čini se da Isus tako postupa da bi iskušao Kanaankinu vjeru. Vjeruje li ona u Isusa samo kao iscjeljitelja koji može ozdraviti njezinu kćer, ili ona vjeruje doista ono što kaže: i Isusa, sina Davidova tj. Mesiju koji spašava Božji narod? Iz njezina odgovora ”Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrva što padaju sa stola njihovih gospodara!”, možemo zaključiti da se ona na najponizniji način želi približiti stolu Božjega naroda.

Na taj način Kanaanka je pokazala onaj stav koji Pavao u Poslanici Rimljanima želi postići kod pogana obraćenih na kršćanstvo. Radi se o poniznom priznavanju povijesti spasenja onako kako nam je predana u Pismima. To nije povijest nekog zamišljenoga uzornog naroda u nekom zamišljenom vremenu  i prostoru. To je povijest konkretnoga naroda u konkretnom prostoru i vremenu. Ta povijest nije zatvorena u sebe. Izabranje Izraela nema nikakva smisla ako to izabranje nema određenu svrhu na korist čitavoga svijeta. Kanaanka se predstavlja kao “psić“ koji jede mrvice koje padaju s gospodareva stola. To je razumljiva slika iz svakodnevnoga života, i nijedan je gospodar neće prezreti. Štoviše, tom “psiću“ dat će rado i više od mrvica. Učinit će ga dionikom svoga stola. Žena Kanaanka vjerovala je da nema te ljudske prepreke koja bi ugasila njezinu vjeru u Isusa i majčinsku ljubav prema svojoj kćeri. Svjesna stituacije u kojoj se nalazila, ona je ponizno i hrabro pristupila Isusu i ustrajala u svojoj molitvi sve dok nije bila uslišana.

U svemu ovome bili su prisutni i Isusovi učenici. Oni su odmah govorili Isusu da joj udovolji. Ali to nisu činili  s ciljem da revidiraju i poprave svoj stav prema strancima, nego da je se riješe. Isus pak ne udovoljava ljudima da bi ih se riješio, niti ozdravlja bolesnike samo zato da bi riješio njihove medicinske probleme. Isus komunicira s čitavom osobom, pa tako i u ovom slučaju nije mu cilj samo ozdraviti bolesnu Kanaankinu kćer, nego i bolesne odnose između ‘domaćih’ i ‘stranaca’. Uspjeh u ovom slučaju Isus pripisuje Kanaankinoj vjeri. U čemu se ta vjera sastoji? Iz svega možemo zaključiti da je Kanaankina vjera istovjetna njezinom nepokolobljivom pouzdanju u Isusa, Sina Davidova. U tom je ta anonimna žena strankinja postala uzorom vjere u Isusa Krista svakom kršćaninu, bez obzira kojemu narodu ili jeziku pripada.

Fra Domagoj Runje

izvor: www.mir.hr

Marija je istinski znak boljega svijeta (Uznesenje Blažene Djevice Marije)

Svima je poznata scena iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja.“ (Otk 12,1-2).  Na svetkovinu Velike Gospe taj tekst pjeva se kao ulazna pjesma na danjoj misi, a prvo čitanje na istoj misi također je iz dvanaestog poglavlja Knjige Otkrivenja.

U tom čitanju doznajemo da se na nebu pokazuje i drugo, protivničko, znamenje: „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre Dijete.“ (Otk 12,3-4)

Tko je ta žena kojoj prijeti zmaj?

Crkvena ja tradicija dvanaesto poglavlje Knjige Otkrivenja uvijek promatrala na dva načina.

U ženi odjevenoj suncem koja se ukazuje na nebu kršćanska zajednica ponajprije prepoznaje samu sebe, tj. Crkvu, Božji narod. To značenje lika žene lako je dešifrirati pomoću Svetoga Pisma, budući da se ljubav Boga prema svom narodu često uspoređuje s ljubavlju zaručnika prema svojoj zaručnici. Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je on trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. Ali druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i djetetu koje ima roditi prijeti opasnost odzmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Ona u svojoj otvorenosti životu pokazuje mudrost jednostavnosti jer zna da bi bez slabih i bespomoćnih žena koje imaju snage i hrabrosti roditi život na zemlji brzo nestao. Tako je i sa Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile zmaja koji ima sedam glava i deset rogova neusporedivo jače od žene koja viče u trudovima. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta („mjesec označuje vremena“, Ps 104,9), ona se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista.

Zadržimo se ipak na činjenici da se sve to događa uz porođajne boli i muke rađanja i razmislimo o kakvim je bolima i mukama riječ. Sveto pismo povezuje muke rađanja s grijehom. Čitamo u Knjizi Postanka kako je prva žena Eva zbog svoga grijeha (više je vjerovala zmiji nego Bogu) među ostalim od Boga kažnjena riječima: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati.“ (Post 3,16).  Pomnjiv čitatelj primijetit će kako se tu govori oumnažanju, a ne o nastanku muka. Ne može se umnožiti nešto što već ne postoji. Drugim riječima od početka stvaranja postoje one muke  koje se odnose na prirodne tjelesne boli rađanja. Te muke nisu posljedica grijeha. One su prolazne i žena ih, kad rodi dijete, zaboravlja. Ali kad se te porođajne boli povežu s grijehom, onda se radi o mukama koje traju čitav život. Stoga se tu ne radi o prolaznim tjelesnim porođajnim bolovima, nego o onim mukama koje umjesto s radošću života povezuju trudnoću s protivljenjem životu. Najjednostavniji primjer su muke koje se tiču neželjenog djeteta. Vjerojatno nema strašnije spoznaje za ljudsko biće od te da ga njegovi roditelji i njegovi bližnji nisu željeli, a mnoga začeta djeca zbog toga nisu nikad ni ugledala svjetlo dana.  Tu su i muke koje proživljava djevojka koju je mladić ostavio zbog trudnoće, ili žena koja je zatrudnjela zbog silovanja. A kad trudnice bilo svojom voljom, bilo pod pritiskom drugih učine pobačaj, slijedi grižnja savjesti koja traje čitav život. Sve muke rađanja koje su posljedica grijeha povezane su s neprihvaćanjem dara života. No, ono što je u svemu tome nadobudno jest to da grijeh, premda trudnoći umnaža muke, ne dokida samu sposobnost rađanja.

Do kojeg zaključka dolazimo kad to primijenimo na Crkvu? Ako je žena koja viče u porođajnim bolima i mukama rađanja koje su posljedica grijeha slika Crkve, to znači da najteže boli koje Crkva proživljava potječu iz njezine utrobe. Crkva trpi zbog grijeha svojih članova, i onaj tko se osjeća Crkvom, osjeća muku i težinu tih boli tako da mu to ne treba tumačiti. Ali isto tako, koliko god Crkva bila grešna ona ne gubi  svoju sposobnost rađanja, to jest poslanja naviještanja Krista.  To poslanje Crkve je nedokidivo i ne mogu ga uništiti niti grijesi same Crkve niti oni koji izvana žele zanijekati njezinu sposobnost rađanja Krista, Spasitelja svih ljudi.

U tom smislu slika žene iz  Otk 12 velika je nada Crkve koja zna da unatoč svim svojim grijesima i slabostima ne gubi smisao svoga postojana. Unatoč svim protivštinama ona trajno svijetu „rađa Krista“. No, to ne znači da se Crkva tek tako treba pomiriti sa svojim  slabostima. Crkva na svom zemaljskom putu treba da hodi putem koji će je dovesti do njezina savršena lika. A taj lik već postoji i na nj se odnosi drugo značenje žene odjevene suncem.

Kada Crkva u samoj sebi tj. među svojim udovima, traži onu koja je rodila Krista onda je prepoznaje u Mariji. Marija, Isusova majka, jest ona čije će potomstvo zmiji satrti glavu. U njoj se na svoj način koncentrirala sva borba protiv prokletstva i smrti. Borba koja je najavljena na prvim stranicama Svetoga Pisma dolazi do svoje odlučujuće točke upravo u trenutku kada ponizna i siromašna djevica iz Nazareta rađa Isusa, dobru nadu svih ljudi.

Marija, kao osoba iz naroda, iz kruga ‘malih ljudi’ predstavlja sve majke koje rađaju djecu i time garantiraju budućnost čovječanstva. Predstavlja majke koje po svojoj djeci donose svijetu nadu i volju za život. Predstavlja sve one osobe koje vjeruju u život i koje se bore da dobro nadvlada zlo koje je ušlo u svijet preko Zmaja, Stare zmije, zavodnika cijeloga svijeta (Otk 12,9).

Odjevena suncem, s mjesecom pod nogama i s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi (tj. okružena narodom Božjim) Marija je istinski znak boljega svijeta.

Fra Domagoj Runje

izvor: https://www.mir.hr/

Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!

19. nedjelja kroz godinu (A)

ČITANJA:
1Kr 19, 9a.11-13a; Ps 85, 9ab.10-14; Rim 9, 1-5; Mt 14, 22-33

Nahranivši mnoštvo Isus se pokazao kao pastir koji se brine za svoje stado. Hrani ga i čuva. U čudesnom umnoženju kruhova ocrtava se Isusov odnos prema mnoštvu i odnos mnoštva prema Isusu. Isus se brine o svima, stalo mu je do zajedništva s ljudima i do zajedništva ljudi međusobno. Svi koji su se našli na mjestu gdje je Isus  razlomio kruhove i dao ih učenicima da ih podijele mnoštvu jeli su i nasitili se. Na kraju je ostalo čak preostalo dvanaest košara ulomaka. Svi ti ljudi koji su bili u mnoštvu sigurno su bili u mnogo  čemu različiti jedan od drugoga. Različit je vjerojatno bio i njihov odnos prema Isusu. Ali što se tiče potrebe za hranom Isus među njima nije pravio nikakvu razliku, a nije zabilježeno ni da je tko odbio jesti kruh koji su razdijelili Isusovi učenici. Prema svima Isus postupa kao prema zajednici ljudi s istim primarnim tjelesnim ljudskim potrebama.

No tu se Isusov odnos prema ljudima ne icrpljuje. On ljudima ne pristupa samo tek kao sastavnim dijelovima mnoštva, nego i kao pojedinoj i jedinstvenoj osobi. On ljudima ne pristupa kao onima koji su potrebni samo hrane, odjeće i zdravlja,nego kao osobama koje ne žive samo od kruha. Mnogi su primjeri takvih Isusovih susreta s ljudima zapisani u Evanđelju, a jedan od njih opisan je u odlomku o Isusovu hodanju  po moru.

Nakon što je nahranio mnoštvo, koje je hrlilo za njim, Isus je htio otići u osamu, a dvanaestoricu svojih učenika natjerao je da se i oni sami  lađom otisnu na more i udalje od mnoštva. U tom kontekstu trebao se dogoditi još jedan čudesan susret.


U neko doba noći dok su lađu Isusovih učenika valjali valovi gonjeni protivnim vjetrom, Isus se uputio prema njima hodajući po moru. Prva reakcija učenika bila je strah i krik „Utvara!“. Iz teksta nije potpuno jasno jesu li učenici na moru ugledali neku nejasnu spodobu  ili su ipak razaznali obrise Isusova lika, ali su pomislili ili da im se pričinja ili da im se netko drugi utvara u Isusovu tijelu. U svakom slučaju, učenici u liku koji im se približavao hodajući po moru nisu prepoznali Isusa. Nisu potpuno povjerovali da je to on ni onda kad im je progovorio: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“


Nakon tih Isusovih riječi pripovijedanje se usredotočuje na Isusa i Petra. Kao ni ostali učenici, ni Petar još uvijek ne vjeruje da je to Isus, ali ni ne odbacuje tu mogućnost. Zato traži neobičan dokaz. On se sastoji u tome da mu Isus zapovijedi da učini ono isto što čini sam Isus, tj. da i on prohoda površinom mora. Isus pozitivno odgovara na Petrovo traženje i on doista počinje hodati po vodi. Međutim, u trenutku kada njegov pogled skrene s Isusa na vjetar, nastupa strah i Petar počinje tonuti.  Čini se da upravo u tom trenutku kad osjeća vlastitu nemoć i potrebu za spasiteljem od kojeg je prethodno odvratio pogled Petar prepoznaje Isusa i viče: „Gospodine, spasi me!“.

Isus je Petra uhvatio za ruku, učiteljski ga opomenuo zbog manjka vjere te su obojicai ušla u lađu. Vjetar je tada utihnuo  Ostali učenici koji su bili u lađi ničice su se poklonili Isus i izravno mu rekli: „Uistinu, ti si Sin Božji!“.


Zanimljiiv je sav taj proces prepoznavanja Isusa. Kada im pristupa hodeći po moru, učenici Isusa ne prepoznaju u njegovu tijelu. Kada im je progovorio dano im je još nešto po čemu su ga mogli prepoznati, ali ni u njegovoj glasnoj riječi učenici Isusa ne prepoznaju potpuno.  Kad Petar sam počinje hoditi po moru, učinjeno je još nekoliko koraka naprijed, ali pravi susret događa se tek u trenutku kada Isus uzima Petra za ruku i izbavlja ga iz mora u koje je počeo tonuti zbog svoga straha.


Ovaj događaj govori nam dakle o Kristovoj prisutnosti među nama i drami koja se odvija u nama i oko nas da bismo u njega povjerovali. 


Isus Krist prisutan je među nama u svome tijelu, ali  ga u tijelu ne možemo prepoznati niti susreti samo očima. Takav susret ostaje na razini utvare. Za živi susret s Isusom nije nam dovoljan pogled, nego nam je potreban dodir s njegovim tijelom. Kako danas ostvariti taj susret?


Dvije su vidljive i opipljive stvarnosti koje  kršćanska teologija od pamtivijeka naziva Kristovim tijelom. To su sakrament euharistije i Crkva. Postoje mnoge i različite teološke rasprave na tu temu. Razumljivo je da one ne mogu izbjeći metodološki pristup svakoj stvarnosti kao objektu, ali sve moraju završiti zaključkom da je susret sa živim Isusom Kristom Sinom Božjim i Spasiteljem moguć samo zato jer je on prisutan u Crkvi i u sakramentima ne kao objekt, nego kao subjekt.


Isto vrijedi i za Kristovu prisutnost u njegovoj riječi. Krista u njegovo riječi ne možemo prepoznati samo ušima i razumom slušajući ili čitajući Sveto pismo. Potrebno nam je živo svjedočanstvo da je onaj o kojem govori Pismo i koji govori u Pismu doista Isus Krist, Spasitelj, Sin Božji. To svjedočanstvo daje name se opet u Crkvi i u sakramentima. Prihvatiti ga možemo samo vjerom.


To nije jednostavan ni lak proces. Vjera ne dokida mučne trenutke. Na moru po kojem plovi lađa našega života pušu mnogi protivni vjetrovi i prijete opasni valovi. Koliko god bila mala, može ih smiriti samo ustrajna  vjera koja uza sve sumnje ne odustaje od toga da svoje korake usmjeri prema Kristu.


Primjer apostola Petra veliko je ohrabrenje. On je učinio samo nekoliko koraka i već je počeo tonuti. No već to što se uputio bilo je dovoljno da mu Krist može dohvatiti ruku. 

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.gospa-sinjska.hr/