18. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,1-3; Rim 8,35.37-39; Mt 14,13-21
U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti zamišljati ga kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu.
Isus kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca. Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao da prosijava i zrači Sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između Sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao.
Koliko je samo snage sadržano u kratkom odsječku iz Izaije?! Trokratno “dođite, dođite, dođite” smjera prema elementarnoj potrebi u čovjeku. Bog zna što nam treba, prema nama (is)pruža svoje ruke, njegovo je krilo spremno prihvatiti sve nas. Njegov je stol pripreman da nas pogosti. Uzaludnost tolikih pokušaja usrećivanja čovječanstva je očita, promašenost tolikih života, neprestano okretanje i vrtnja u začaranom krugu može probiti samo jedan, Bog, te priuštiti čovjekovu srcu jedino pravo zadovoljstvo: spoznaju i iskustvo Boga te iskustvo samoga sebe.
Kršćanski život nije hod osunčanom stranom života. Pavao to zna izvanredno dobro iz svoga misionarskog iskustva (usp. 2 Kor 11,23-27), kroz kakve je sve nevolje i muke morao i mora još uvijek prolaziti, pronoseći Radosnu vijest svijetom. Naša je egzistencija ugrožena bezbožnim i protubožnim silama. Ali čvrstim prianjanjem uz Gospodina sačuvat ćemo svoju nutarnju i vanjsku slobodu i neovisnost. Jer nad nama bdije i čuva nas Božja i Kristova ljubav.
Isus se povlači na samotno mjesto zbog smrti Preteče. Zbog toga događaja Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki i jednoga trbušnog plesa? Kao da misli u sebi: “Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba preispitati odnos prema njima”.
Međutim, ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže i, suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. Pisac kratko izvješćuje. „Sažali mu se nad svijetom”. Žao mu je čovjeka u svakoj prilici. Makar je taj čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na mučko ubojstvo, premda u čovjeku vlada zakon grijeha, ipak Isus ima sućuti, samilosti. Gleda ih samilosnim očima.
Nije li povijesno iskustvo da najviše boli zadaju oni koji su najviše propatili, i najviše i najviše razaranja u povijesti svijeta prirediše čovječanstvu oni koji bijahu iznutra najvećma razoreni, uništeni?… Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. Isus, veli se, izliječi njihove bolesti. Zapravo liječi bolest podarujući spas ljudima.
Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne im dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako i hoće li uopće dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovo zdvajanje šaljući svako jutro manu za taj dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti.
U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti ćuti se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke i na oltar, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara.
A moć smrti je slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, a ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.
Fra Tomislav Pervan – Međugorje