17. nedjelja kroz godinu A: 1Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52
Od krštenja na Jordanu Isusa prožima svijest da je Sin koji je Ocu veoma omilio. Nebo se otvorilo i mogao je početi navješćivati konačni Božji zahvat u tijekove svijeta. To kraljevstvo je neizmjerno blago koje je skriveno u tajni, na njivi njegove osobe, njegova života te za koga se isplati prodati sve, kupiti ga. Kupiti taj biser, odnosno blago koje je on sam. Isus je ostavio sve. Napustio svoj uhodani život, dosta siguran život obrtnika, odrekao se svih obiteljskih veza zbog čega će ga najbliži ukućani smatrati sumanutim (usp. Mk 3,21).
Isus nikomu ne nameće svoju osobu, vlastito iskustvo. Čovjek se mora zaputiti samoinicijativno, oćutjeti u vlastitom životu potrebu za tim novim, nenadmašivim iskustvom koje žari iz Isusa. Isus je cijelim svojim bićem jedan veliki mesijanski zov i on je voljan otkriti to blago tko mu se približi, poput onih prvih učenika koji su mu se bojažljivo približavali (usp. Iv 1,35sl).
Kraljevstvo Božje krči sebi postupno put. Ono o čemu su stoljeća sanjala, za što svaki vjerni Izraelac triput dnevno moli ozbiljuje se u Isusu. Isus smatra ubuduće svojom životnom zadaćom tražiti pojedince s kojima može dijeliti to novo iskustvo. Isusova skrb i pitanje bijaše hoće li pronaći pojedince koji bi mu se približili i živjeli isto. Zato traži povjerenje, vjeru, poslušno uho koje osluškuje gibanje i pokrete Duha.
Isus se sam poistovjećuje sa završnim Božjim zovom, u njemu poprima Božje djelovanje u povijesti svoju završnu, vrhunsku točku. Otkriti pak Isusa istodobno je otkriće i Oca s kojim je Isus jedno (usp. Ivanovo Evanđelje, passim). Zato kršćanska objava i njezino prenošenje nije prvenstveno predavanje nauka ili poruke ljudima raznih prostora i vremena, već u bitnome objava Očeve volje, Božje samopriopćavanje, samodarivanje ljudima. To je ono konačno blago, biser koji vrijedi u životu tražiti, pronaći i za nj dati sve. Otac se predaje Sinu kao “Abba”, Duh Isusa do kraja ispunja i vodi i drugima se obraća da bi svi iskusili izvorno i neposredno Božji dah ljubavi i vlastite prihvaćenosti.
Osim prispodobe o blagu i dragulju zabilježena je i ona o mreži koja hvata svakovrsne ribe. Imamo pred sobom Isusovu viziju konačnog suda kao i u prispodobi o kukolju u žitu odnosno o konačnoj razdiobi između ovaca i jaraca. Ribari na obali u svrstavanju ulova. Male i nejestive ribe bacaju se natrag u jezero i neka ondje posluže drugima za hranu. Tako će biti i na kraju svijeta. Konačni akt presude čin je ljubavi i skrbi koja se brine i o kukolju te nejestivim ribama. I kukolj vrijedi za vatru. Na kraju sve nečemu služi.
Pitamo se, koji su kriteriji razaznavanja prema kojima se obavlja razlučba. Prema čemu slijedi razdioba žita od kukolja, ovaca od jaraca, jestivih od nejestivih riba? Prema kriteriju ljubavi koju ljudi iskazuju svomu kralju prerušenu u sirotinjske dronjke i prnje. Što čine siromahu, čine samomu kralju. Što čine onome bijedniku koji je zapao među bandite na putu u Jerihon, čine njemu samom. Sam je Bog nazočan i progovara iz krika i vapaja bijednika, ranjenika, prognanika, beskućnika.
Naš stav otvorenosti ili zatvorenosti prema njima temeljni je razlikovni kriterij pripadnosti Isusovu, odn. Božjem kraljevstvu. Stoga treba živjeti svoj život iz perspektive konačne žetve i završnog ulova. A ono što nas na kraju spasava jest Božje milosrđe nenadmašivo opisano u prispodobi o milosrdnom ocu. Dotle pak svatko mora biti spreman zajedno s Isusom piti kalež muke i patnje koji sam Isus ispija.
Tumačenje Isusovih prispodoba dalo bi se zaključiti ovako. Prispodobe ne treba poimati teološki, kao izričaje o Bogu, ni antropološki, kao izričaje o čovjeku, njegovoj egzistenciji ili samorazumijevanju, već kristološki kao slike o Isusu Kristu i Božjem kraljevstvu koje je nastupilo s njime. Potrebno se egzistencijalno upustiti u avanturu s tom osobom, neposredno se susresti s njome. Zato je prvenstvena zadaća suvremenih navjestitelja prikazati svijetu Isusa kakav nastupa i kako govori u svojim prispodobama te u njemu prepoznati zadnju i završnu prispodobu samog Boga.
Freud je rekao za snove kako su oni kraljevski put do čovjekove podsvijesti. Za Isusove bi se prispodobe dalo isto reći kako su one upravo takav kraljevski, otmjeni put i pristup do njegove osobe. U njima se susrećemo s tim jedinstvenim likom povijesti najneposrednije, one su izvorno vrelo one nutarnje dinamike i nadahnuća koje prožima cjelokupni Isusov život. Dakle i za nas put kako biti nadahnut i zahvaćen tom jedinstvenom osobom.
Isusove prispodobe nisu samo literarna ilustracija ili uprizorenje njegova navještaja, pouka i nauka, već su one najsnažnije uprisutnjenje Isusove osobe. One su izričaj njegove nutarnje biografije a istodobno i navještaj nazočnosti kraljevstva Božjeg među ljudima. Istodobno su one najsnažniji izraz inspiracije u kojoj je i iz koje je Isus djelovao, živio, trpio, umro i uskrsnuo. One su konkretni izričaj zadnje božanske šanse koja se pruža čovjeku da vlastitim bićem prihvati ono što Bog nudi u Isusu, svakomu bez razlike. One su gotovo bismo rekli preklinjući apel svakome da se trgne iz svakidašnje uhodanosti, vegetiranja i prihvati ono što Gospodin svakome nudi u svojoj dobroti i ljubavi u Isusovoj osobi. To što se nudi, neponovljivo je i nepovratno, povijesni i egzistencijalni kairos. Ali je zato od bitne važnosti probiti ljušture uhodanoga i svakodnevnog i otvoriti se novomu, novini.
Fra Tomisla Pervan – Međugorje