MESIJANSKI ZOV SVIMA

14. nedjelja kroz godinu A: Zah 9,9-11; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30

          “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”. Bezbrojni su pokušali dovinuti se u Isusovu misao, srce i nakane. Međutim, sve ljudsko samo je fragmentarni pokušaj da se osjeti bilo (puls) Isusova srca koje bije za ljude i izgara za čovjeka. Bezbrojni umjetnički pokušaji, na platnu, u mramoru, na papiru, kroz glazbu i pjesništvo samo su nedostatni odljevci onoga što je ovaj lik, “krotka i ponizna srca” ostavljao u dušama, srcima pojedinaca i umjetnika.

          Pretkazan je već u obrisima u Starom zavjetu, a dubinu i sve protege tog lika ne mogu isrcpsti sva stoljeća i svi naraštaji do kraja svijeta (usp. velebnu monografiju J. Pelikana, Jesus through the Centuries: Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Yale University,  1985 prevedeno i kod nas).

          Tzv. Deutero-Zaharija najvjerojatnije je suvremenik Aleksandra Velikog. Njegova proročka viđenja pronalazila su suvremenu građu u vojnim uspjesima toga mladog makedonskog generala koji je poput plimnoga vala, snažnoj tsunamija, pred sobom rušio moćnike i carstva. Pripovijeda se da je znao ulaziti u osvojena mjesta ne na konju, koji je znamen osvajača i zatornika (usp. apokaliptičke jahače iz Knjige Otkrivenja), već na mladom krotkom magaretu. To bi kao trebala biti poruka stanovništvu kako on ne želi bitke ni krvi, da ne želi gospodariti sredstvima nasilja ili prisile.

          Prorok to primjenjuje na Mesiju koji ima doći i zavladati do kraja zemlje. Na nama je biti svjedocima toga, vjerovati da to Bog doista može i učiniti. Ali prva je zadaća dopustiti mu da vlada u našim srcima iz kojih može i treba poteći mir kao rijeka.

          Što znači životno zajedništvo s Kristom? Znači imati udjela u Isusovoj sudbini, primiti snagu njegova Duha. U snazi Duha davati svijetu novi sadržaj. Kršćanin se ne postaje studijem, odgojem, razvojem ili rastom, već samo životnom odlukom i opredjeljenjem za Isusa Krista. Ne samo kršćanska već i svaka istinska egzistencija samo je trajno stajanje pred odlukom i u odluci. Svaki je vjernik pozvan prihvatiti darove otkupljenja i milosti u Duhu Svetome. Dar, a Duh je najizvrsniji dar, ostaje uvijek nezaslužen i dar. Možemo ga prihvatiti, primiti, otvoriti mu se, ali ne i iznuditi ga.

          U evanđeoskom odsječku imamo jedan od ‘bogojavljenskih trenutaka’ iz Isusova života. Znaju se dogoditi i u našem životu kad nas preplavi radost i ushit. Zahvalni pogled prema nebu i šaputanje spontanih molitava. Djetinji stav koji Isus veliča. Ono što Isus ima reći prihvatljivije je i jasnije jednostavnim, malim ljudima nego mudrozborcima ovog svijeta.

          Da bismo shvatili Isusa, moramo postati, biti kao djeca. Gledanje, motrenje ili zrenje Boga – a to je bitni sadržaj, cilj i smisao ljudskog života ovdje na zemlji – povlastica je onih koji su čista srca. Sukladno s tim Isusovim osvjedočenjem prvi učenici bijahu ribari, neobrazovani i nepismeni, osim možebit Jude, koji je vodio neku vrst knjigovodstva. Raspolagao je zajedničkom vrećicom. Da bi dao jasno svjedočanstvo svijetu, Isus je radije izabrao biti tesarskim pomoćnikom, nego da bude rabinski učenik na nekoj teologiji ili učilištu. Radije je prihvatio biti izdanak porobljenog naroda, nego da odraste u Rimu ili nekoj drugoj ondašnjoj metropoli, u sjeni znamenitih ljudi, političara ili senatora.

          Na vlastitoj je koži iskusio nesigurnost i trud oko stjecanja svakodnevnog kruha da bi nas onda mogao poučiti o bitnome kruhu, kruhu života, ali i da bi se solidarizirao s onima koji nemaju temeljne uvjete za čovječnu egzistenciju, koji žive na životnom minimumu. Kao podložnik velikog imperija znao je za varljivost i prevrtljivost vlasti i kako je kratak i strmen put za prevrata, kad se silni moćnici zbacuju, a neznatni maleni uzvisuju.

          Promatrajući život društvenog taloga i živeći solidarno s tim ljudskim talogom veliki svjedok i žena minuloga stoljeća Simone Weil (+1943) rekla je: “Kršćanstvo je ponajprije religija robova, a robovi ne mogu ne pripadati mu”. Isusovo siromaštvo i neznatnost najbolja su njegova vjerodajnica. Jer, da je Isus postao Mesija židovskih snova, novi David koji vodi narod prema obnovljenoj nacionalnoj slavi i povijesti, nikada ne bi bilo kršćanstva. Bio bi on možda još samo jedan u nizu pohlepnika za silom i vlašću, a ne Otkupitelj snagom ljubavi, Mesija ljudskog srca.         Tada bismo imali za razliku od blaženstava iz Govora na gori blaženstva ovog svijeta kao: “Blaženi gnjevni, jer će oni podvrgnuti zemlju sebi. Blaženi koji gladuju i žeđaju osvete, jer će biti osvećeni. Blaženi nečista srca, jer će biti pošteđeni pred Božjim licem” (M. Muggeridge).

          Isus ne nastupa kao nositelj objave, božanske mudrosti ili konačnog zakona, nego se oni u njemu utjelovljuju. Isus se izjednačuje s tim božanskim atributima i čovjek može pronaći kod njega konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, već nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.

          Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu Evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje