ŽAO MI JE NARODA…

18. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,1-3; Rim 8,35.37-39; Mt 14,13-21

U svojim razmišljanjima o Isusu često smo u napasti zamišljati ga kao neku nebesku veličinu koja se rasipa svojom moći, božanstvom po galilejskim krajolicima, samosvjestan svoga božanskog poslanja. Međutim, na toliko mjesta u evanđeljima pronaći ćemo njegovo duboko i snažno ćutilo za ljudsku nemoć i krhkost, njegovo znanje o provaliji koja dijeli čovjeka od njegova Tvorca, o ljudskoj bijedi i siromaštvu.

          Isus kuša premostiti taj jaz koji nas dijeli od nebeskog Oca. Daleko je od njega bilo kakva natruha samohvale ili umišljenosti. Njegova veličina jest upravo u tome što je kušao da prosijava i zrači Sunce koje je za sve ljude. Isus nikada nije bacao sjenu između Sunca i ljudi kojima je ono potrebno, već je bio do kraja prozračan za poruku Neba ovoj Zemlji i nju je cijelim svojim bićem veličajno posredovao.

          Koliko je samo snage sadržano u kratkom odsječku iz Izaije?! Trokratno “dođite, dođite, dođite” smjera prema elementarnoj potrebi u čovjeku. Bog zna što nam treba, prema nama (is)pruža svoje ruke, njegovo je krilo spremno prihvatiti sve nas. Njegov je stol pripreman da nas pogosti. Uzaludnost tolikih pokušaja usrećivanja čovječanstva je očita, promašenost tolikih života, neprestano okretanje i vrtnja u začaranom krugu može probiti samo jedan, Bog, te priuštiti čovjekovu srcu jedino pravo zadovoljstvo: spoznaju i iskustvo Boga te iskustvo samoga sebe.

          Kršćanski život nije hod osunčanom stranom života. Pavao to zna izvanredno dobro iz svoga misionarskog iskustva (usp. 2 Kor 11,23-27), kroz kakve je sve nevolje i muke morao i mora još uvijek prolaziti, pronoseći Radosnu vijest svijetom. Naša je egzistencija ugrožena bezbožnim i protubožnim silama. Ali čvrstim prianjanjem uz Gospodina sačuvat ćemo svoju nutarnju i vanjsku slobodu i neovisnost. Jer nad nama bdije i čuva nas Božja i Kristova ljubav.

          Isus se povlači na samotno mjesto zbog smrti Preteče. Zbog toga događaja Isus je u sebi potresen: Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki i jednoga trbušnog plesa? Kao da misli u sebi: “Nema čovjeka, sve je pokvareno, trulo. Treba preispitati odnos prema njima”.

          Međutim, ni u samoći nije pušten na miru. Ljudi ga traže i, suočen s njihovom bijedom, obuzima ga silna sućut. Pisac kratko izvješćuje. „Sažali mu se nad svijetom”. Žao mu je čovjeka u svakoj prilici. Makar je taj čovjek i podao, nepopravljiv, spreman na mučko ubojstvo, premda u čovjeku vlada zakon grijeha, ipak Isus ima sućuti, samilosti. Gleda ih samilosnim očima.

          Nije li povijesno iskustvo da najviše boli zadaju oni koji su najviše propatili, i najviše i najviše razaranja u povijesti svijeta prirediše čovječanstvu oni koji bijahu iznutra najvećma razoreni, uništeni?… Razoreni postaju razarateljima, zavedeni zavodnicima, pokvareni pokvarenjacima i kvariteljima. To je logika grijeha, širenja grijeha u svijetu. Isus, veli se, izliječi njihove bolesti. Zapravo liječi bolest podarujući spas ljudima.

          Kad ih treba otpustiti zbog poodmakla dana i zamora, Isus ne im dopušta. Ne želi ih ostaviti u njihovoj bijedi i siromaštvu. Umnaža kruh uz silno pouzdanje u Oca. Kao da želi da svi bacimo pogled u davnu prošlost kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju. Mojsije nije znao kako i hoće li uopće dočekati iduće jutro, u neprestanom je strahu za svoj život. Sam Bog preduhitruje njegovo zdvajanje šaljući svako jutro manu za taj dan. Kao da je time htio i sam Isus znakovito reći, od čega zapravo čovjek živi i što naš život nosi u biti.

          U Isusovu društvu i blizini čovjek se osjeća zbrinut i nemjerivo obogaćen. U njegovoj nazočnosti ćuti se djelić Neba, a ta zbilja umnažanja kruha u predvečerje nastavlja se u svakoj euharistijskoj gozbi gdje svatko od nas stavlja sebe i svoj život u Božje ruke i na oltar, svjesni da ništa nemamo i da sve primamo zahvalno iz njegove ruke kao blagoslov s oltara.

          A moć smrti je slomljena u znakovitom kruhu života – euharistijskom Isusu – koji se daje svima koji žele služiti životu. “Dajte im vi jesti” – zbori Isus apostolima. Gdje god ljudi, potaknuti Isusovom porukom i riječju, kušaju hraniti jedni druge živodajnim kruhom, ostvaruje se djelić neba na ovoj zemlji, a ozbiljuje se i kraljevstvo Božje koje s Isusom dolazi među nas.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

POZIV NA ŽIVOTNO OTKRIĆE

17. nedjelja kroz godinu A: 1Kr 3,5.7-12; Rim 8,28-30; Mt 13,44-52

          Od krštenja na Jordanu Isusa prožima svijest da je Sin koji je Ocu veoma omilio. Nebo se otvorilo i mogao je početi navješćivati konačni Božji zahvat u tijekove svijeta. To kraljevstvo je neizmjerno blago koje je skriveno u tajni, na njivi njegove osobe, njegova života te za koga se isplati prodati sve, kupiti ga. Kupiti taj biser, odnosno blago koje je on sam. Isus je ostavio sve. Napustio svoj uhodani život, dosta siguran život obrtnika, odrekao se svih obiteljskih veza zbog čega će ga najbliži ukućani smatrati sumanutim (usp. Mk 3,21).

          Isus nikomu ne nameće svoju osobu, vlastito iskustvo. Čovjek se mora zaputiti samoinicijativno, oćutjeti u vlastitom životu potrebu za tim novim, nenadmašivim iskustvom koje žari iz Isusa. Isus je cijelim svojim bićem jedan veliki mesijanski zov i on je voljan otkriti to blago tko mu se približi, poput onih prvih učenika koji su mu se bojažljivo približavali (usp. Iv 1,35sl).

          Kraljevstvo Božje krči sebi postupno put. Ono o čemu su stoljeća sanjala, za što svaki vjerni Izraelac triput dnevno moli ozbiljuje se u Isusu. Isus smatra ubuduće svojom životnom zadaćom tražiti pojedince s kojima može dijeliti to novo iskustvo. Isusova skrb i pitanje bijaše hoće li pronaći pojedince koji bi mu se približili i živjeli isto. Zato traži povjerenje, vjeru, poslušno uho koje osluškuje gibanje i pokrete Duha.

          Isus se sam poistovjećuje sa završnim Božjim zovom, u njemu poprima Božje djelovanje u povijesti svoju završnu, vrhunsku točku. Otkriti pak Isusa istodobno je otkriće i Oca s kojim je Isus jedno (usp. Ivanovo Evanđelje, passim). Zato kršćanska objava i njezino prenošenje nije  prvenstveno predavanje nauka ili poruke ljudima raznih prostora i vremena, već u bitnome objava Očeve volje, Božje samopriopćavanje, samodarivanje ljudima. To je ono konačno blago, biser koji vrijedi u životu tražiti, pronaći i za nj dati sve. Otac se predaje Sinu kao “Abba”, Duh Isusa do kraja ispunja i vodi i drugima se obraća da bi svi iskusili izvorno i neposredno Božji dah ljubavi i vlastite prihvaćenosti.

          Osim prispodobe o blagu i dragulju zabilježena je i ona o mreži koja hvata svakovrsne ribe. Imamo pred sobom Isusovu viziju konačnog suda kao i u prispodobi o kukolju u žitu odnosno o konačnoj razdiobi između ovaca i jaraca. Ribari na obali u svrstavanju ulova. Male i nejestive ribe bacaju se natrag u jezero i neka ondje posluže drugima za hranu. Tako će biti i na kraju svijeta. Konačni akt presude čin je ljubavi i skrbi koja se brine i o kukolju te nejestivim ribama. I kukolj vrijedi za vatru. Na kraju sve nečemu služi.

          Pitamo se, koji su kriteriji razaznavanja prema kojima se obavlja razlučba. Prema čemu slijedi razdioba žita od kukolja, ovaca od jaraca, jestivih od nejestivih riba? Prema kriteriju ljubavi koju ljudi iskazuju svomu kralju prerušenu u sirotinjske dronjke i prnje. Što čine siromahu, čine samomu kralju. Što čine onome bijedniku koji je zapao među bandite na putu u Jerihon, čine njemu samom. Sam je Bog nazočan i progovara iz krika i vapaja bijednika, ranjenika, prognanika, beskućnika.

          Naš stav otvorenosti ili zatvorenosti prema njima temeljni je razlikovni kriterij pripadnosti Isusovu, odn. Božjem kraljevstvu. Stoga treba živjeti svoj život iz perspektive konačne žetve i završnog ulova. A ono što nas na kraju spasava jest Božje milosrđe nenadmašivo opisano u prispodobi o milosrdnom ocu. Dotle pak svatko mora biti spreman zajedno s Isusom piti kalež muke i patnje koji sam Isus ispija.

          Tumačenje Isusovih prispodoba dalo bi se zaključiti ovako. Prispodobe ne treba poimati teološki, kao izričaje o Bogu, ni antropološki, kao izričaje o čovjeku, njegovoj egzistenciji ili samorazumijevan­ju, već kristološki kao slike o Isusu Kristu i Božjem kraljevstvu koje je nastupilo s njime. Potrebno se egzistencijalno upustiti u avanturu s tom osobom, neposredno se susresti s njome. Zato je prvenstvena zadaća suvremenih navjestitelja prikazati svijetu Isusa kakav nastupa i kako govori u svojim prispodobama te u njemu prepoznati zadnju i završnu prispodobu samog Boga.

          Freud je rekao za snove kako su oni kraljevski put do čovjekove podsvijesti. Za Isusove bi se prispodobe dalo isto reći kako su one upravo takav kraljevski, otmjeni put i pristup do njegove osobe. U njima se susrećemo s tim jedinstvenim likom povijesti najneposrednije, one su izvorno vrelo one nutarnje dinamike i nadahnuća koje prožima cjelokupni Isusov život. Dakle i za nas put kako biti nadahnut i zahvaćen tom jedinstvenom osobom.

          Isusove prispodobe nisu samo literarna ilustracija ili uprizorenje njegova navještaja, pouka i nauka, već su one najsnažnije uprisutnjenje Isusove osobe. One su izričaj njegove nutarnje biografije a istodobno i navještaj nazočnosti kraljevstva Božjeg među ljudima. Istodob­no su one najsnažniji izraz inspiracije u kojoj je i iz koje je Isus djelovao, živio, trpio, umro i uskrsnuo.   One su konkretni izričaj zadnje božanske šanse koja se pruža čovjeku da vlastitim bićem prihvati ono što Bog nudi u Isusu, svakomu bez razlike. One su gotovo bismo rekli preklinjući apel svakome da se trgne iz svakidašnje uhodanosti, vegetiranja i prihvati ono što Gospodin svakome nudi u svojoj dobroti i ljubavi u Isusovoj osobi. To što se nudi, neponovljivo je i nepovratno, povijesni i egzistencijalni kairos. Ali je zato od bitne važnosti probiti ljušture uhodanoga i svakodnevnog i otvoriti se novomu, novini. 

Fra Tomisla Pervan – Međugorje

SVI SMO NA PUTU SAZRIJEVANJA

16. nedjelja kroz godinu A: Mudr 12,13.16-19; Rim 8,26-27; Mt 13,24-43

          Isusova je osoba savršena sinteza i suzvučje ljubavi i povjerenja. Kao nitko vjerovao je u dobro u čovjeku, u mogućnost izrastanja svakog čovjeka do one slike koju svatko od nas nosi u sebi. Nije dijelio ljude na prijatelje i neprijatelje, dobre i zle, već je kušao svakome podariti tračak Očeve dobrote koja daje da njegovo sunce sja dobrima i zlima, da daždi s neba pravednicima i nepravednicima.

          Isus bi nas htio poučiti kako biti djeca, a ne sluge ili robovi. Potrebno je i u našem životu nadići sluganski i služnički mentalitet. “Ne zovem vas više slugama, već prijateljima i svojom djecom”, duhovnim sinovima i kćerima, reći će Isus svojima na oproštajnoj večeri. Sluge su dodvorice svome gospodaru, dok djeca imaju pravo na opuštenost, nutarnju slobodu, slobodno izražavanje. Isus bi htio uspostaviti kraljevstvo svog Oca gdje su svi slobodni i mogu se slobodno odlučiti za ljubav. Jedino što bi trebalo vrijediti u međuljudskim odnosima jesu ljubav, pomirenje, praštanje, rast u dobru i prema dobru.

          Svi su ljudi djeca istog Oca i stoga svatko treba ići svojim životnim putem, bez mržnje, nutarnje uskoće, bilo kakvih ljudskih socijalnih, klasnih, rasnih, etničkih ili inih razdioba i podvajanja. Vidimo kako su strahovita “etnička čišćenja” u ratovima. Isus se protivi bilo kakvoj čistki, u ime bilo koje ideje ili zamisli. Isus je optimist. Vjeruje u budućnost, vjeruje u ono dobro u čovjeku. Ma kako bili sićušni početci “kraljevstva Božjeg” među ljudima, poput gorušična zrna, ipak mu je zajamčena sigurna budućnost jer nosi u sebi kakvoću vječnoga i neuništivoga. Zašto? Zato jer Otac, Isusov “Abba”, transcendira smrt i prolaznost.

          Kukolj raste skupa s dobrim sjemenom. Isus zna za dobre i zle, pravedne i nepravedne. Razlike nisu neznačajne. Ali, budući da je čovjek smrtan i prolazan, nitko dok je ovdje na zemlji, ne može s apsolutnom sigurnošću tvrditi za sebe ili druge da je dobar ili zao. Pavao za sebe veli kako nije svjestan nikakve osobne krivice, ali da time još nije opravdan. Tek je Gospodin onaj koji prosuđuje nakane srdaca i presuđuje. Sud je Gospodinov (usp. 1Kor 4,4). Samo Gospodin zna što je u čijem srcu. Dobro i zlo će se razotkriti tek na kraju, na sudu.

          Tko prije smrti sudi, rasuđuje, osuđuje i presuđuje, prisvaja sebi Božja prava. Ponavlja pogrešku farizeja iz molitve u Hramu koji lomi koplje nad carinikom, postaje stariji brat koji presuđuje i osuđuje mlađeg povratnika sa zla puta, preuzima na sebe Adamov istočni grijeh posizanja za razlikovanjem dobra i zla, ponavlja grijeh jednog Kaina i bezbožnog Babilona. Svima je zajedničko: Biti kao Bog!

          Imao je Isus uza se prerevne zelote, gerilce i revnosnike za nacionalnu stvar protiv Rimljana, imao je “Sinove groma – Boanerges”, koji bi htjeli sravniti sa zemljom neko samarijansko mjesto, imao je Petra brzopleta na riječi i laka na maču. Isus uvijek upozorava: Nije još vrijeme suda ni konačnog raščišćavanja računa. Sve mora izrasti do žetve. Svaka prijedobna “čistka” grijeh je i nepravda.

          Kad god su ljudi kroz povijest provodili takve zamisli, svaljivali bi na čovječanstvo i svoj narod nesreće, stravične zločine, neizmjernu patnju. Zato Isus jasno upozorava: Oprez! Nije još vrijeme konačne razlučbe. Svi smo na putu do konačnog rasta i sazrijevanja. Svi idemo prema istome krajnjem cilju. Moramo biti svjesni da na kraju pobjeđuje ljubav a ne mržnja, praštanje a ne osveta. Svakomu je upućen poziv i svatko još ima mogućnost iskusiti u svome životu Isusov “dođite k meni, blagoslovljeni Oca mojega, sinovi i kćeri Oca nebeskoga” (usp. Mt 25). Tko se za taj konačni sud sprema, mora već ovdje na putu sazrijevanja biti spreman na velikodušno praštanje i ljubav, na bezuvjetno pomirenje (usp. Lk 12,58; Mt 5,24). U tome je također Isus savršeni primjer.

          Naime, pri tumaču prispodoba moramo imati u zreniku i Isusov egzistencijalni, osobni kontekst. Naime, moramo se obazirati na vrijeme kad je koju prispodobu izgovorio i kakvo je bilo raspoloženje okoline. Vidimo kako se nad njegovo djelo nadvijaju duge sjene i tmasti oblaci. Nema više onoga prvotnog galilejskog tzv. proljeća, nema optimizma i bezbrižnosti. Sprema se Isusu nasilni kraj i nad njegovim životnim raskrižjima sve se više orisava sjena neminovnog križa.

          Isus je sijao samo dobro sjeme, a među najbližim učenicima izrastao je i kukolj. Odakle Juda? Kako se iznenada rodio onaj bojni zov u Getsemaniju: “Gospodine, da udarimo mačem?” (Lk 22,49) Vjerojatno su neki pomišljali kako je sad vrijeme za ostvarenje njihovih osobnih planova i misli, kako je čas udariti po Rimljanima i njihovim suradnicima. Isus odvraća kako još nije vrijeme. Tek se u smrti donosi konačna odluka, posve nenasilna. Tko prije smrti “čisti”, čupa s kukoljem i dobro žito.

          Kukolj i pšenica, zelotska revnost i nenasilna ljubav još uvijek rastu zajedno, na istom polju, jedno pored drugoga, spleteni u nerazmrsivo jedinstvo. Tko je tu sposoban dijeliti i razlučiti? Prema našoj ljudskoj logici Isus bi morao zbog postupaka odbaciti i jednog Petra, ali je taj zadržan u društvu i kasnije postao temeljem Crkve.

          Kako Isus postupa? Milosrdnim srcem Boga našega, majčinskom ljubavlju. Od najbližih suradnika krivo shvaćen, na kraju kukavički ostavljen, zanijekan i izdan, ipak ih ljubi onom ljubavlju, onim starozavjetnim rahamim, onom majčinskom ljubavlju, silom i nagonom kojim ona ljubi svoje dijete. Tu im ljubav iskazuje do najveće moguće mjere. Pere im i cjeliva noge. Kao njemu ona grješnica-pokajnica. S križa prašta svojim mučiteljima jer ne znaju što čine.

          Ono što Isus pjesnički opijeva u svojim prispodobama, bez šavova se utkiva u njegov osobni život i sudbinu do smrti na križu i kasniju proslavu, a rana Crkva to prihvaća i uzima kao mjerilo svog života i ponašanja. Jedno se tumači drugim, jedno drugo izlaže. Jedinstvo riječi, djela i osobe.

          Na putu do sudca, na putu koji vodi u tjesnac i neizbježnu smrt, potrebno je bezuvjetno praštanje i pomirenje koje otvara sve tamnice, kida lance, pobjeđuje smrt i grob. Stoga je na nama pokazati ljudima i svijetu što vjerodostojnije to lice koje pobjeđuje zlo i očarava, pred kime padaju sve obrazine. Očitovati svijetu to lice jedinoga i jedincatog koje dovikuje svojima prestravljenima na jezeru: “Ne bojte se, budite odvažni, to sam ja glavom!” (Mk 6,49; Mt 28,10). S vjerom u Njega ni smrt više neće biti stravično skidanje svih maski s tzv. “dobrih i zlih”, već uvođenje u život u kome ne će više biti potrebe od skrivanja ili pretvaranja.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

KRALJEVSTVO JE BOŽJE TU…

15. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,10-11; Rim 8,18-23; Mt 13,1-23

          Oduvijek je čovjek sa žudnjom u srecu slušao i upijao sve što se odnosi na budućnost svijeta, vlastite sudbine, ljudi. Želi spoznaje o zagroblju, zazbiljnome, onostranom, vlastitoj budućnosti. Za te je stvarnosti uvijek savršeno otvoren, jednako danas kao i prije. Futurologija uzima maha, u usponu je, nikoga ne ostavlja ravnodušnim sutrašnjost, neizvjesnost budućih dana ili godina.

          S takvim se pitanjima ljudi okreću i Isusu. “Govori nam o budućnosti”. Proreci nam što će biti sutra. Međutim, Isus izbjegava sve što može golicati maštu. Time se ne zanosi, već govori realno, mirno, konkretno. Zbori slušateljstvu što se mora dogoditi u njima, iznutra, što mora postati sastavnicom i bitnom protežnicom njihova života, kakav lik i obličje mora poprimiti njihov život, već ovdje i sada.

          Sjeme je posijano. Iz njega nešto mora ploditi. Sve zavisi od kakvoće sjemena, zemljišta u koje padne, klimatskih uvjeta. Isusova riječ ima božansku kakvoću, ono je neprevarljivo zdravo. Međutim, što učiniti da tlo bude spremno, što se mora dogoditi ovdje i danas da bi sjeme izniklo i donijelo rod? Isus veli da se mora dogoditi preporod, preoravanje terena.

          Ne govori on o budućnosti, već što Bog konkretno danas čini u našem životu. Koja korist govoriti o nebeskim stvarima ako ne znamo kako uključiti Božje sjeme u svoj život? Isus ne govori o nebeskim procesima ili preobrazbama, nego o onome što se mora odvijati u našem životu gdje se Bog očituje kao nenadmašni čovjekoljubac. Dakle, Isus želi reći: Nemoj sanjati Boga ili o Bogu, Nebu, nego se realno suoči s Bogom ovdje, u svome životu, u ponudi koju ti on daje. Upravo o tome rječito zbore današnja čitanja.

          Božja je riječ uvijek djelotvorna. Djelatna i nepogrešivo pogađa svoj cilj. Stvara povijest, mekša ljudska srca, natapa, osposobljava ih da postanu plodna mjesta gdje je moguće zaklijati Božju volju i donijeti plod. Za to se iziskuje posvemašnja otvorenost, prijamljivost i molitva: “Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj… Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene”. Sve to izvodi Duh Božji, Duh Isusov, snagom Božje riječi i u Riječi.

          Pavao je uvijek nastupao kao realist, ali i zanesenjak u Duhu Kristovu. Boljela ga je množina zla i grijeha, nasilja i barbarstva u svijetu u kome je živio. Ali ga to ne obeshrabruje niti zbunjuje. Grijeh je pokvario sve, posvuda je smrtna tjeskoba i borba, ali je Radosna vijest ujedno rađanje novog svijeta i čovjeka upravo po Duhu koji je prvi i najdivniji Dar Uskrslog i Neba ovoj zemlji. Stoga Pavao rabi sliku tjelesnog rađanja, jasno kroz trudove, ali u radosti i nadi. Sve izvodi Duh obnovitelj i preporoditelj.

          U našem životu odlučuju redovito pretpostavke koje nosimo u sebi i imamo po rođenju i odgoju. Isus za svoje djelovanje i navještaj bira obale Genezaretskog jezera koje sa svojom kao prozirac čistom vodom zrcali nebo u sebi. I danas ga Arapi zovu “Božje oko”. Isus svjesno bira to jezero, podsvjesno imajući na pameti svoje slušateljstvo i želju da se ono otvori njegovoj poruci, poput bistre vode koja prima u sebe plavetnilo neba. Tako bi i čovjek trebao upiti u sebe i svoje srce zbilju Neba nazočnu u Isusu te božansko sjeme zatim zrcaliti Božje djelo u svijetu, kako je činio Isus u svome životu. Isus želi smiriti valove naših nutarnjih nemira, uzburkanost duše, te oblikovati u nama nebeske slike.  

          Isusu to nije posrećilo za života. Preduboko je u ljudima nepovjerenje, sumnjičavost te strah da se čovjek upusti u pustolovinu koju nudi Isus. Ne znamo za razloge s kojih Isus govori u prispodobama, ali je posrijedi zacijelo pokušaj da se s pomoću slika otkrije i prodre tajna i tajanstvena narav Božjeg kraljevstva.

          Međutim, u Isusovim riječima osjećamo stalnu popratnu negativnu glazbu koja je plod neuspjeha njegova navještaja te kao negativni ishod njegovih pokušaja. Mali ili nikakav odziv, loša prihvaćenost uzrokovali su u njegovoj duši potištenost jer su mu vjerojatno mnogo okrenuti leđa. U svemu ne bismo trebali zanemariti ni ulogu učenika koji su, vjerojatno onako za sebe i vlastitu računicu, brižno vodili računa o odzivu mnoštva te odjeku na koji su Isusova osoba i njegov novi navještaj ostavljali među ljudima.

          Unatoč mogućim neuspjesima, preziru njegove osobe, protimbama na koje je nailazio u samim židovskim vrhovima i kod odgovornih ljudi, Isus se ne da smesti. Svemu usprkos kao da želi reći svojim učenicima, malodušnim i obeshrabrenim: Ništa ne može opovrgnuti snagu moga poslanja i moje riječi. Imajte pred očima sijača! I on bi mogao klonuti promatrajući i sagledavajući sve opasnosti i zaprjeke koje čekaju ono sjeme što ga baca u zemlju. Što ga sve ne ugrožava ili pak ne uništava?! Pa ipak, unatoč svemu, on zna da mu je, ako Bog podari svoj blagoslov, zajamčena velika žetva.

          Premda je Isus svjestan i zna za sve opasnosti, on ih svjesno nadilazi. Na njih se gotovo i ne osvrće. Isus je svjesno vezao i utkao svoju osobnu sudbinu u svoje prispodobe. Neuspjeh vlastite misije, poruke, djela, ali svemu unatoč, Bog vodi konce svijeta i povijesti, pa tako i njegove osobno, te stoga Isus zornim riječima, jednostavnim slikama, bez fantastičnih ili science-fiction oslikavanja donosi zorno sudbinu svoju, svakog pojedinca i na kraju cijelog svijeta.

          Vjerojatno se s istim problemima suočavala i rana Crkva u vremenu zapisivanja ovih Isusovih riječi, u vremenima progonstva, mučenja, otpada, beznađa. Isto se zbiva i danas. Što je Crkva u svijetu? Čemu ta ustanova? Gdje se očitava uspješnost našeg navještaja? Isus svojima jamči stostruki uspjeh samo ako svu svoju nadu polože u njega, ako sami budu prijamljivo i rahlo tlo za Božji nasad. Jer Bog koji nas je iz ništa pozvao u život, dat će svoj blagoslov i našim nastojanjima oko njegova djela u svijetu. O njemu ovisi spas i sudbina svijeta.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

MESIJANSKI ZOV SVIMA

14. nedjelja kroz godinu A: Zah 9,9-11; Rim 8,9.11-13; Mt 11,25-30

          “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”. Bezbrojni su pokušali dovinuti se u Isusovu misao, srce i nakane. Međutim, sve ljudsko samo je fragmentarni pokušaj da se osjeti bilo (puls) Isusova srca koje bije za ljude i izgara za čovjeka. Bezbrojni umjetnički pokušaji, na platnu, u mramoru, na papiru, kroz glazbu i pjesništvo samo su nedostatni odljevci onoga što je ovaj lik, “krotka i ponizna srca” ostavljao u dušama, srcima pojedinaca i umjetnika.

          Pretkazan je već u obrisima u Starom zavjetu, a dubinu i sve protege tog lika ne mogu isrcpsti sva stoljeća i svi naraštaji do kraja svijeta (usp. velebnu monografiju J. Pelikana, Jesus through the Centuries: Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Yale University,  1985 prevedeno i kod nas).

          Tzv. Deutero-Zaharija najvjerojatnije je suvremenik Aleksandra Velikog. Njegova proročka viđenja pronalazila su suvremenu građu u vojnim uspjesima toga mladog makedonskog generala koji je poput plimnoga vala, snažnoj tsunamija, pred sobom rušio moćnike i carstva. Pripovijeda se da je znao ulaziti u osvojena mjesta ne na konju, koji je znamen osvajača i zatornika (usp. apokaliptičke jahače iz Knjige Otkrivenja), već na mladom krotkom magaretu. To bi kao trebala biti poruka stanovništvu kako on ne želi bitke ni krvi, da ne želi gospodariti sredstvima nasilja ili prisile.

          Prorok to primjenjuje na Mesiju koji ima doći i zavladati do kraja zemlje. Na nama je biti svjedocima toga, vjerovati da to Bog doista može i učiniti. Ali prva je zadaća dopustiti mu da vlada u našim srcima iz kojih može i treba poteći mir kao rijeka.

          Što znači životno zajedništvo s Kristom? Znači imati udjela u Isusovoj sudbini, primiti snagu njegova Duha. U snazi Duha davati svijetu novi sadržaj. Kršćanin se ne postaje studijem, odgojem, razvojem ili rastom, već samo životnom odlukom i opredjeljenjem za Isusa Krista. Ne samo kršćanska već i svaka istinska egzistencija samo je trajno stajanje pred odlukom i u odluci. Svaki je vjernik pozvan prihvatiti darove otkupljenja i milosti u Duhu Svetome. Dar, a Duh je najizvrsniji dar, ostaje uvijek nezaslužen i dar. Možemo ga prihvatiti, primiti, otvoriti mu se, ali ne i iznuditi ga.

          U evanđeoskom odsječku imamo jedan od ‘bogojavljenskih trenutaka’ iz Isusova života. Znaju se dogoditi i u našem životu kad nas preplavi radost i ushit. Zahvalni pogled prema nebu i šaputanje spontanih molitava. Djetinji stav koji Isus veliča. Ono što Isus ima reći prihvatljivije je i jasnije jednostavnim, malim ljudima nego mudrozborcima ovog svijeta.

          Da bismo shvatili Isusa, moramo postati, biti kao djeca. Gledanje, motrenje ili zrenje Boga – a to je bitni sadržaj, cilj i smisao ljudskog života ovdje na zemlji – povlastica je onih koji su čista srca. Sukladno s tim Isusovim osvjedočenjem prvi učenici bijahu ribari, neobrazovani i nepismeni, osim možebit Jude, koji je vodio neku vrst knjigovodstva. Raspolagao je zajedničkom vrećicom. Da bi dao jasno svjedočanstvo svijetu, Isus je radije izabrao biti tesarskim pomoćnikom, nego da bude rabinski učenik na nekoj teologiji ili učilištu. Radije je prihvatio biti izdanak porobljenog naroda, nego da odraste u Rimu ili nekoj drugoj ondašnjoj metropoli, u sjeni znamenitih ljudi, političara ili senatora.

          Na vlastitoj je koži iskusio nesigurnost i trud oko stjecanja svakodnevnog kruha da bi nas onda mogao poučiti o bitnome kruhu, kruhu života, ali i da bi se solidarizirao s onima koji nemaju temeljne uvjete za čovječnu egzistenciju, koji žive na životnom minimumu. Kao podložnik velikog imperija znao je za varljivost i prevrtljivost vlasti i kako je kratak i strmen put za prevrata, kad se silni moćnici zbacuju, a neznatni maleni uzvisuju.

          Promatrajući život društvenog taloga i živeći solidarno s tim ljudskim talogom veliki svjedok i žena minuloga stoljeća Simone Weil (+1943) rekla je: “Kršćanstvo je ponajprije religija robova, a robovi ne mogu ne pripadati mu”. Isusovo siromaštvo i neznatnost najbolja su njegova vjerodajnica. Jer, da je Isus postao Mesija židovskih snova, novi David koji vodi narod prema obnovljenoj nacionalnoj slavi i povijesti, nikada ne bi bilo kršćanstva. Bio bi on možda još samo jedan u nizu pohlepnika za silom i vlašću, a ne Otkupitelj snagom ljubavi, Mesija ljudskog srca.         Tada bismo imali za razliku od blaženstava iz Govora na gori blaženstva ovog svijeta kao: “Blaženi gnjevni, jer će oni podvrgnuti zemlju sebi. Blaženi koji gladuju i žeđaju osvete, jer će biti osvećeni. Blaženi nečista srca, jer će biti pošteđeni pred Božjim licem” (M. Muggeridge).

          Isus ne nastupa kao nositelj objave, božanske mudrosti ili konačnog zakona, nego se oni u njemu utjelovljuju. Isus se izjednačuje s tim božanskim atributima i čovjek može pronaći kod njega konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, već nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.

          Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu Evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje