RAZMIŠLJANJE UZ VELIKI TJEDAN

Židovska pasha bijaše izvorno obiteljski blagdan. Nije se slavila u Hramu, već u krugu obitelji. Dom, kuća, obitelj postaju mjestom spasenjskog događanja. Isus će također umrijeti izvan Grada, izvan Hrama. Kuća već u Egiptu označavaše mjesto utočišta pred zatornim anđelom, dok Egipat (tj. svijet) zavija mrklina i noć, razaranje i kaos. Te kaotične sile neprestano naviru iz dubine podzemlja i okomljuju se na Božje divno stvorenje. Svijet mora potražiti spas i utočište pred tim silama upravo u zdravim obiteljskim odnosima, obitelj postaje mjestom Božjeg ‘šaloma’, i to je ono što u biti drži cjelokupni svijet na okupu.

U Isusovo vrijeme Jeruzalem bijaše kao cjelina takvo mjesto. Prostor spasenja, konačnog spasenjskog događanja, njegovi zidovi bijahu nešto poput brane pred navalom razornih sila. Izrael je morao o pashi hodočastiti u Jeruzalem, da se ondje na licu mjesta uvjeri u sve ono što ga je stvorilo i učinilo narodom, da bi na tom mjestu spasenja ponovno iskusio oslobođenje i spasenje te se oboružao za dalji hod kroz život.

Tijekom godine mnogo je zapreka na putu, i zato je potrebno premišljanje, re-lektira svih odnosnih mjesta iz vlastite povijesti. Sve je protjecalo u znaku ponovnog stvaranja, ponovnog izabranja. Posvješćivao si svoju “zvijezdu izabranja i otkupljenja” (F. Rosenzweig), svjestan da je znak drugim narodima, te da o vlastitom padu, nevjeri i izdaji zavisi gotovo bismo rekli sudbina cijelog svijeta.

Upravo bi Veliki četvrtak morao ponovno postati u svijesti naših obitelji dan kad se unutar toga malog kruga podižu zidovi protiv sila koje će odvesti Isusa pred sudište ovog svijeta i usmrtiti ga, a isto prijeti i nama kao narodu.

Pasha je zov: ponovno se sabrati, postati obitelj, živa kuća, živi Božji hram, sagrađen ne od kamena ili dragulja, već od bića koja žive za Boga. Pojedinac nestaje, ako nije ugrađen u obitelj, a obitelj kao jedinka nestaje, ako se ne ugradi u zajednicu vlastitog naroda. A naroda nema, ako mu jedna snažna istina i ideja ne pruža jasni putokaz za budućnost. Jer ovdje smo samo putnici.

Crkva je prevela riječ “pasha” s “prijelazom”. Time je označen Isusov hod, put i prijelaz iz života preko križa u slavu uskrsnuća. Gospodin koji je sam bio putnik i gost ovdje na zemlji poziva nas na otvorenost prema budućemu, otvorenost prema svima patnicima, prognanicima, putnicima, zabo­ravljenima, zatočenima: U svima je on i za sve je tu. Sa svojim izabranicima slavi pashalnu gozbu, ali nakon večere zapućuje se van grada, preko potoka Kedrona. Ostavlja granice sigurnog Jeruzalema, izlaže se Tami, suočava se sa zlom i kaosom u najgrubljem obliku. Započinje svoj slavodobitni pohod protiv sila Pakla.

Nama vjernicima predstoji uvijek upravo to: zaputiti se za Isusom u otvorenost, ne bojati se sila svijeta, jer je Isus uvijek jači. Ne postoji više sila koja mu se može suprotstaviti i zato nas poziva, kao pojedince i narod, smjelo i odlučno stupati za njim, jer gdje glavnu riječ imaju ljubav i vjera, ništavilo i smrt prestaju biti bilo kakva prijetnja.

Slijediti Gospodina u njegovoj ostavljenosti, u noći Velikog četvrtka, u njegovu agoniju znači preuzeti na sebe odgovornost, potražiti njega, osamljena i ismijana, u svakome čovjeku koji nosi u sebi njegovu sudbinu. Poći za njim, zaputiti se noseći skupa s njim njegovu sramotu, kao što veli Poslanica Hebrejima, do ostavljenosti križa i Golgote. U svojoj posvemašnjoj bespomoćnosti nije imao nikakva drugog oružja osim ljubavi, a u svojoj slobodi odbacio je uporabu bilo kakva oružja osim ljubavi. Stoga se nije mogao distancirati, niti imunizirati protiv zla koje se oko njega događalo.

Pogotovo ne protiv zla koje mu se nanosilo, kao što to činimo mi ravnajući se u svome životu kajinovskim načinom i metodama prema onima oko nas. Novina koja je došla s Isusom u svijeta nije mogla biti uklonjena starim silama. Jer ovdje je na djelu Bog u Isusu Kristu, živi Bog koji je pokazao svoju moć u nemoći križa, dok su s druge strane sile zla i smrti. Budemo li kao narod imali tu viziju pred očima, bit će nam zajamčena budućnost u sjeni i okrilju živodajnog Križa Gospodinova.

Fra Tomislav Pervan  Međugorje