PRIKAZANJE GOSPODINOVO: BLAGDAN SRETNIH SUSRETA

Čitanja: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

Današnji nas blagdan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Nosi i rađa Riječ. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom. Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe.

Marija – osoba čvrste vjere
Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo nešto o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć. Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji, do kraja blagoslovljen. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života.
Marijin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik. Ovaj prizor u Hramu nije obični obred, ritual ili ceremonija, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu Zakonom propisanih ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u okružju vjere i zaogrnuta oblakom svjedoka.

Pročitaj više

BOGOJAVLJENJE

Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12

Novorođeni kralj židovski – Bog koji progovara žargonom prirode zaobilazeći politiku

Slavlje današnje svetkovine seže daleko u prošlost; liturgijski se obilježavala u vrijeme dok samo slavlje svetkovine rođenja Gospodnjega nije imalo ono značenje koje je poprimilo u kasnijim povijesnim stadijima.

Bogojavljenje ili objava Boga, objavljivanje Boga svemu tada poznatu svijetu jest dotad neviđena novost koju je prva Crkva s pravom osobito svetkovala. U opisima koje nam donosi današnji evanđeoski odlomak uočljiva su isprepletanja geografskih podataka s kozmičkim događajima. Antičkim je geografima pojam Zemlje bio sužen na – iz današnje perspektive promatrano – prostor starog svijeta: na Europu, gotovo cijelu Aziju i velik dio Afrike. U drugoj polovici 1. st. po Kristu, kad nastaje Matejevo evanđelje, poznat je rad barem 20-ak antičkih geografa koje je baš u to vrijeme pokušao sabrati rimski autor Plinije Stariji u iscrpnu djelu Naturalis historia („Prirodoslovlje“) u kojem se spominju i mnogi lokaliteti koje je danas teško ubicirati. To djelo spominje i hladna i vruća nebeska tijela (planete i zvijezde), zakonitost njihova kretanja te ulogu koju imaju s obzirom na Zemlju.

Pročitaj više