Sveti Franjo i pravednost

Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).

Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?

Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.

U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.

                                                                                                          Mirjana Pinezić

                                                                                                          Mala franjevačka obitelj   

Zatvorena Jubilejska godina proslave 150. obljetnice osnutka Družbe školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Jubilejska godina zatvorena je simpozijem u Zagrebu i svečanim misnim slavljem kojim je u stolnoj crkvi u Mariboru predsjedao kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života, a sestrama je uručeno najviše odlikovanje Crkve u Sloveniji – Odličje sv. Ćirila i Metoda.

Continue reading

Kreposti svakog ljudskog bića

SOLLEMNITAS SANCTAE CLARAE ASSISTENSIS 2019

Litterae Ministri Generalis Ordinis Fratrum Minorum


 

Drage sestre,

Gospodin vam dao mir!

Iz godine u godinu, liturgijsko slavlje naše sestre i majke Klare Asiške daje nam mogućnost da nastavimo dijalog među nama, proširujući i produbljujući mu sadržaj. Pismo koje vam pišem želi biti trenutak tog bratskog dijaloga, smatrajući vas aktivnim sudionicama, znajući koliko su za mene, i za sve vas drage sestre, dragocjena vaša promišljanja, prijedlozi i poticaji: oni nam pomažu da se usredotočimo na bitno i esencijalno u Božjem pozivu u Crkvi.

Posvećujem dijalogu ovaj prostor komunikacije s vama u godini u kojoj se Franjevački red prisjeća susreta Sv. Franje i sultana al-Malika al-Kamila. Posvuda u svijetu cvjetaju inicijative koje promiču dijalog između onih koji vjeruju u Boga, posebno s muslimanima. Tamo gdje se otvara prostor za drugoga i drugačijega od sebe samoga, s prihvaćanjem i poštovanjem, tamo se objavljuje kraljevstvo Božje.

Ti si dijalog

Dijalog je povezan sa samom Božjom egzistencijom, jer Bog je zajedništvo. U simbolu naše vjere ispovijedamo: Vjerujem u Boga Oca. Bog je otac: postoji Sin, dakle, postoji odnos među njima, odnos koji je apsolutan i posvemašnji koji i sam osoba: Vjerujem u Duha Svetoga, koji je Gospodin i životvorac.

U pismu upućenom franjevačkoj obitelji i braći muslimanima s početka 2019. godine, svratio sam pozornost na dvije pohvale Svevišnjemu Koje je Sv. Franjo komponirao na La Verni nakon primanja stigmata: Ti si poniznost. Ti si strpljivost. Sada želim dodati: Ti si dijalog. Da, jer sve od vječnosti tri božanske Osobe su život koji se priopćuje Drugome –od- sebe, život koji rađa i prihvaća život. Ovakav način postojanja, koji oplođuje i čini plodnim, zovemo ljubav, jer tko ljubi stvara drugoga i daruje mu se da bi mogao živjeti u punini.

U svome otajstvu ljubavi, života i zajedništva, Bog je htio uključiti i nas, izabirući nas kao sinove u Sinu, da budemo na hvalu Slave svoje (Usp. Ef 1,3-14). Koja milost! Kako je Sin upravljen Ocu od vječnosti, tako Otac po Sinu upravlja Riječ svemu stvorenju (Usp. Iv 1, 1-3): ‟On reče i bješe stvoreniˮ (Ps 148,5). U dijalogu između Boga i čovjeka inicijativa je uvijek Božja. Božja je riječ ona koja izlazi u susret (Usp. Jr 15,16).Po slici koju je primio i po sličnosti na čije je ostvarenje pozvan surađivati s Bogom (Usp. Am 1, 1-3), ljudsko biće, stvoreno kao muško i žensko i samo je u položaju upravljenom drugome: Drugome koji je sam Stvoritelj, drugi koji je žena i muškarac (Usp. Post 1,27). Pripovijest iz Postanka 2 izražava dobro ovu istinu: čovjek otkriva smisao svoga postojanja samo kada komunicira s nekim ‟tiˮ koji mu je sličan, koji je pred njim, čini ga u punini slike Božje. Muškarac i žena, dakle, nisu izolirane monade, zatvorene u same sebe, nego osobe -u-dijalogu.

Riječ tijelom postade

Znamo dobro-tko to nije iskusio?-da se grijeh nalazi ovdje: u blokiranju protoka životne komunikacije i zatvaranje svih u lažni i skučeni svijet. Biblijski autor pripovijeda dobro ovu stvarnost donoseći reakcije Adama i Eve poslije čina neposlušnosti: ne više plodni dijalog, već međusobne smrtne optužbe. Zajedništvo ljudskih osoba, slika zajedništva između božanskih Osoba, mijenja se u suživot potencijalnih neprijatelja!

U punini vremena, sama Riječ Božja postaje čovjek u ranjenom i podijeljenom svijetu (Usp. Iv 1,14) i ostaje u njemu kao ljubav koja se nikada ne prestaje darivati u sakramentu svoga tijela. Tom riječju mi se hranimo da naučimo ponovno govoriti Božji jezik, koji je zajedništvo.

Ljudi smo koji na svjetskoj razini, danas, imamo tragično iskustvo konflikta i izoliranosti, mnogostrukih kontakata i nemogućnosti stvarnog komuniciranja. Možemo li reći da uistinu poznajemo abecedu autentičnog dijaloga?

Ovo je upravo pogodno vrijeme kada trebamo osnažiti naš dijaloški poziv, isti onaj koji je imao autor 1Ivanove poslanice: ‟Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Riječi, životu-da Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni koji bijaše kod Oca i očitova se nama-što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristomˮ (1Iv 1, 1-3).

Želim se malo zaustaviti na sadržaju ovog teksta.

Zajedništvo s Riječju života

Prvi potez u vođenju dijaloga jest prihvatiti dar, jer ne idem drugom noseći samog sebe, već ono što sam u svoje vrijeme sam primio (Usp. 1Kor 11,23): pogled koji mi je otvorio vidike života, riječ koja je dala smjer mome putu (Usp. ps 118,105). Franjo je pridobio Klaru Gospodinu koji je prije njega pridobio. Klara potiče sestre da ljube: ‟u Kristovoj ljubaviˮ od koje su se osjetile ljubljene.

Kvaliteta i sposobnost vođenja dijaloga treba, dakle, tražiti u istini relacija s Gospodinom. Klara to vrlo snažno izražava ovako: ‟Promatraj neizrecivu ljubav iz koje je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti. Stoga je to ogledalo postavljeno na drvo križa samo opominjalo prolaznike što ondje treba promatrati: Svi vi što putem prolazite pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja; odgovorimo, veli, na njegov vapaj i jauk jednoglasno i jednodušno: Uvijek ću se sjećati i sahnut će u meni duša mojaˮ(IV. Pismo 23-26).

Utemeljen na stijeni živih odnosa s Gospodinom Isusom promatranom u trenutku potpunog darivanja sebe, dijalog može izdržati vjetrove nerazumijevanja, razočarenja, kao i osjećaja ‟da se ne isplatiˮ… jer ostati u dijalogu može značiti biti na križu.
Pogađa me činjenica da Klara, iako piše Janji Praškoj u prvom licu, odgovara na poziv Raspetog u množini ‟odgovorimoˮ, i potiče da se odgovori ‟jednoglasno i jednodušnoˮ. Sviđa mi se u tome primijetiti relacijsko-zajedničarski karakter vašega života Siromašne sestre, uskrsni dinamizam svakodnevice u kojoj se različitosti usklađuju i u kojoj se dolazi do jedinstva osjećaja, volje i djelovanja.

Sabiranje pogleda na Raspetog, čiju ljubav, koja vas osobno dostiže, promatrate, čini osjetljivim unutarnje uho na zvuk njegova glasa koji poziva; i otkrivate da ste zajedno pozvane rasti u razumijevanju. U tome prepoznajem plod Duha, izraz zrelosti dijaloga s Gospodinom i međusobno, prakticiranog s vjernošću preko iskušenja i pokušaje zatvaranja pred drugim ili nametanja drugoga. Dijalog je susret lica.

Mi ga i vama naviještamo jer ste s nama u zajedništvu

Tko vodi dijalog traži drugoga da zajedno sudjeluju u ljepoti i bogatstvu života, usmjerenom na skraćivanje razdaljina da se slavi susret koji preobražava. Kada se dijalogizira ne ostaje se isti: unutarnje zone do tada ostale u sjeni, nepoznate i nama samima, izlaze na svjetlo. Tko dijalogizira raste u spoznavanju sebe još i više nego drugoga, prihvaća vlastitu jedinstvenost i daruje je bez ikakvog očekivanja. Dijalogu ništa štetnije nije od duha nametanja i isticanja. Ništa mu korisnije nije od malenosti koja se ne plaši, od jednostavnosti koja ne vara, od čistoće koja oslobađa od sumnje dvosmislenosti. Dijalog ne iskorištava drugoga.
Klara i sestre, koje u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, kroz uskoće razmirica i podjela, zavisti i mrmljanja, s oprostom, pomirenjem, zagovorom, otvaraju prostore prihvaćanja i zajedništva(Usp. Pravilo Svete Klare X,6, 7-11).
Pisma upućena Janji Praškoj svjedoče koliko je Klara bila spremna ući u dijalog s drugima, koliko je bila uvjerena da u bratskoj razmjeni može bolje razumjeti što se sviđa Bogu i uz to pristati. Klara sluša Janjina pitanja odgovara joj (Usp. III. Pismo 29-41); poziva udaljenu sestru da traži dijalog s onim tko je može prosvijetlili glede primljenog poziva (Usp. II. Pismo 15-18), kako bi sigurno mogla koračati putovima Božjih zapovijedi (usp. II. Pismo 15).

Klara zna ‟prevestiˮ svoje ‟boravljenjeˮ u trojstvenom zajedništvu i u dijalog gestama: dati jaje sestri koja se plaši da će se ugušiti, poljubiti nogu kojom je bila udarena u lice, pokriti uspale sestre tijekom noćne hladnoće, napraviti znak križa na njihovim bolesnim tijelima…Put dijaloga vodi do prihvaćanja drugoga.

U dijalogu, naša povijest

U početku povijesti karizme naše franjevačke obitelji dva su važna dijaloga: onaj između Franje i Gospodina u nići Spoleta (Usp. 1Čel 6) nastavljenim kasnije u spilji blizu Asiza (Usp. 1Čel 6), i onaj između Raspetoga i Franje u crkvi Sv. Damjana (Usp. 2Čel 1). Jedan od temeljnih elemenata u ovoj povijesti predstavljaju stalni dijalozi između Franje i mlade Klare (Legenda Svete Klare 3).
Kako onda ne pomisliti, da smo svi mi ‟rođeniˮ u Porciunkuli, u Sv. Mariji Anđeoskoj, u čijem slavlju iznova slušamo dijalog između anđela i Marije, dijalog koji je obilježio vrijeme u kojem je Gospodin ‟odlučio spasiti nasˮ (Asiški zbornik 14).
Sve me to navodi da zajedno s fratrima obnovim želju i obvezu da našim životom budemo ‟mjestoˮ susreta s Božjom Riječju e riječima ljudi.

I vas molim, moje gospođe, da nastavljate biti žene dijaloga, u ime Božje.

Sint castae deliciae meae Scripturae tuae – u spomen fra Bonaventura Duda

Petak, 19. lipnja 2009. godine u 11 sati, Nursija, Umbrija. U kripti izgrađenoj na ruševinama rodne kuće svetog Benedikta opata a prema tradiciji i njegove sestre blizanke svete Skolastike, predvoditelj misnog slavlja izgovorio je “Missa est”. Grupa redovnika benediktinaca nakon svoje redovne mise u 10 po latinskom obredniku lagano je izlazila iz kapelice koja je bila obavijena maglicom svečanog misnog kada. A onda, pored oltara polagano se pomaljala smjerna figura našega patera Dude. Zastao je kod oltara i još se kratko zadržao u razmišljanju. Mogao sam samo pretpostavljati misli koje su se u tom trenutku množile u njegovoj glavi. Je li mu se sjećanje vraćalo na predkoncilsko doba i redovne latinske mise koje je on držao svakodnevno? Je li razmišljao o postkoncilskom dobu i koliko je toga učinjeno a koliko još više nije? Siguran sam da je ponovio svetoga Franju: “Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.”

Ono što znam da je sigurno ponavljao, glasilo bi nekako ovako “Bože moj! Bože moj! Bože moj! Nisam vjerovao da ću ovako i ovdje slaviti spomen na žrtvu i uskrsnuće tvoga Sina.” Još i to znam, molio je u sebi duboko i smjerno kao i svaki puta prije popričesne molitve “Isuse kog sad mi krije veo taj, žarku želju, molim, Ti mi uslišaj. Daj da otkrito Ti lice ugledam, i u slavi Tvojoj blažen uživam”.

Kada sam ga dočekao na izlazu i u svojoj smetenosti nakon tog nezaboravnog slavlja i čekajući da se raziđe dim nekako usputno komentirao “Ah koliko kada?”, on je stao pogledao me onim svojim ozbiljnim pogledom u čuđenju i skoro pa s prijekorom izgovorio “Tako to i treba biti! To je pravo.” Da, kako i kaže psalam 141,2 “Nek` mi se uzdigne molitva kao kad pred lice tvoje”.

Bilo je to pred deset godina. Danas je dvije godine kako je fra Bonaventura Duda otkrio Njegovo lice. Odmah dan nakon slavlja Gospe od Anđela – Porcijunkule. Blagdana koji je izuzetno volio. Možda i zato jer je pamtio riječi svetoga Franje “Braćo, sve vas želim poslati u Raj”. Hoću li ja u Raj? Volio je tu pjesmu, znao je reći da nije ona toliko snažna književno, ali teološki da je savršena.

“Neka tvoje Pismo bude moja čista slast” – riječi su svetoga Augustina koje je SB o. Aleksa Benigar zapisao kao “nasladu” na završetku svojih razmatranja vrhu Evanđelja svetoga Marka, prvog od pet razmatranja “vrhu” (Marko, Matej, Luka, Ivan, psalmi). S tim riječima je i o. Bonaventura Duda završio svoj pogovor istog tog Aleksinog “Marka”, uz jednu malu jezičnu korekciju: “radost” – “Neka mi budu čiste radosti Pisma tvoja!”. Kao da je želio jednim dahom poslati dvije poruke. Čitatelju da se nasladi ovim riječima vrhu evanđelja te da poput svetoga Franje oblizuje svoje usne vrškom jezika od naslade izgovarajući riječi svetoga Pisma i riječ Isus. Ali i sebi kako bi prikupljao radosti kroz objave tih pisama o. Benigara. A tih radosti je on prepoznavao mnogo. Radovao se svakoj knjizi koja je bila objavljena i svaki puta je naglašavao iznova: “Ah! Bože moj! Nisam vjerovao da će to Aleksino djelo biti štampano.” Radovao se kada su mu suradnici prenosili dojmove čitatelja. Radovao se kada su knjige bile rasprodane (makar ne više od ekonoma Provincije). Radovao se kada su se razmatranja citirala pri radu biblijskih skupina (prepoznavao je jednostavnost i vrijednost tih tekstova za novu evangelizaciju).

Znam da će se radovati kada konačno i “Ivan” izađe, a o “Psalmima” – tek! Pa za kraj ovog malog “memento” s nekoliko cvjetića manjeg brata fra Bonaventure Roko Duda prenosim njegov Pogovor “Razmatranja vrhu Marka” o. Alekse Benigara.

Hvala Ti kr(š)čanine.

Kad sam prije dvadesetak godina došao do svih neizdanih spisa sluge Božjega fra Alekse Benigara – nakon njegove smrti 1. XI. 1988. – među tih osam-devet tisuća ispisanih stranica na hrvatskom, latinskom, talijanskom, nekako su najslojevitije nazočna njegova cjelovita razmatranja o četiri evanđelja i o psalmima. On češće kaže da su ta razmatranja napisana vrhu, to jest nad evanđeljima i psalmima.

Bila je to uistinu cjelovita egzegeza evanđelja i psalama, napisana doduše vrlo jednostavno, ali s obzirom na oblik vrlo stručno. Navodim ih prema naslovima, s naznakom ukupnog broja stranica pojedinog sveska. Najprije dolazi Evanđelje svetoga Mateja, hrvatski (436 stranica), na latinskom (sa 431 stranicom) – zatim Evanđelje sv. Marka, hrvatski (221 stranica) – Evanđelje sv. Luke, hrvatski (340 stranica) – Evanđelje sv. Ivana, hrvatski (409 stranica) – i Komentar psalama, hrvatski (549 stranica). Psalme je tumačio kroz dvije godine sestrama klarisama u Via in Selci, na talijanskom, a natipkao ih je na hrvatskom od rujna 1986. do 6. srpnja 1988., dakle uistinu kao starac, jer je svršio četiri mjeseca prije smrti. Tu odmah primjećujem da je to tipkanje bilo ujedno i sastavljanje prema talijanskom predlošku za pojedini psalam koji je imao iz godine 1977. do 1979. Nisam mogao naći te predloške, imamo samo sada sastavljeni i natipkani hrvatski komentar.

Posjedujemo danas i povremene tragove o tom cijelom poslu u pismima fra Alekse svom osobito povjerljivom mladom kleriku, još iz godine 1926., a poslije i provincijalu, kroz dvanaest godina, fra Damjanu Damjanoviću. Njemu od 1972. pa skoro do smrti, Aleksa piše mnoga pisma, imamo ih 79, gdje mu u nekoliko pisama piše i o tom svom poslu, pa ćemo ih kratko navesti. Njemu piše kao provincijalu svojih 60 pisama, a poslije, od god. 1972. pa skoro do smrti, drugih 79 pisama. Pogledajmo načas što piše!
U pismu 3. lipnja 1974. mu priopćuje: „Svršio sam razmatranja za Apokalipsu kako je imamo u Časoslovu. Krist je ipak nad svime Gospodin: od njega sve ide i k njemu se sve vraća pročišćeno i produhovljeno. Treba samo imati živu vjeru i izdržati junački ovakve neugodnosti.“ To je prva vijest o njegovim razmatranjima, ali od Apokalipse nisam više ništa našao u njegovoj ostavštini.
I nastavlja: „Radujem se Vašem spisateljskom radu. Samo naprijed! Ja imam gotova razmatranja vrhu svetog Mateja i Marka. Ona o sv. Mateju su na latinskom jeziku. To su duhovne konferencije koje sam kao spiritual naših studenata ovdje u Rimu držao kroz par godina. One vrhu sv. Marka su moja privatna razmatranja pisana hrvatskim jezikom. Radim sada na sv. Luki, a imam nakanu i na sv. Ivanu, ako mi Gospodin dade zdravlja i života. To su moja privatna razmatranja, za moju osobu. Inače upotpunjujem podatke o životu i radu Kardinala sluge Božjega Stepinca. O njemu imam dosta materijala, njegovih pisama nekoliko stotina te Vranekovićeve dnevnike. Kad umrem, kanim sve to ostaviti kardinalu Šeperu. Ovdje nemam kome ostaviti, a ipak je materijal dragocjen…“

30. travnja 1978. piše: „Klarisama, kojima već preko 20 godina svake nedjelje služim sv. misu, protumačio sam preko 100 psalama. Još mi preostaje oko 40, tj. za jednu cijelu godinu.“

A 7. travnja 1979: „… već duže vremena niste od mene dobili duže pismo. Razloga pravoga nema. Gubim se u radu koga mi ne manjka: egzorta vrhu psalama klarisama koje tjedno dajem, ispovijedanje u našoj bazilici, posao koji mi daje S. C. pro causis sanctorum i još koji manji posao. Sve me to zaokuplja cio dan. Eto zašto nisam duže pismo slao koje si Vi želite.“

5. prosinca 1983. piše: „Ja, hvala dobrome Bogu, dobro. Dok su noge oslabile, vid mrenom zastrt skoro posvema, sluh umanjen, no ‘Capitolium’ je bistar i svjež. Nezasluženo dobročinstvo Božje! Uz dnevno ispovijedanje ovdje i u Lateranu pišem razmatranja vrhu sv. Ivana. Vrhu sv. Mateja, Marka i Luke sam već davno svršio. Molite se sv. Ivanu da mi očinji vid još toliko posluži da ga dovršim sam razmatrati i razmatrano napisati. Možda će to kasnije dobro doći. Bogu hvala da imamo tako izvrsnu biblioteku: sve svete oce, komentare i drugo, sve ovo čitam, razmatram, kad ne sjedim u ispovjedaonici.“

A na sam Božić, 25. prosinca 1984. piše: „Hvala Bogu da Vam je dao sposobnosti, volju i ustrajnost u literarnom poslu…… Ja dovršavam sada pretipkavati razmatranja vrhu evanđelja po Marku. Pišem na hrvatskom jeziku. Imam natipkana razmatranja vrhu Luke, Ivana. Oba na hrvatskom jeziku. Sv. Mateja imam na latinskom jeziku. Bile su to duhovne konverzacije našim studentima svećenicima ovdje kad sam još vršio službu spirituala. Dakle, sva četiri evanđelja. Za mene (to) njihovo razmatranje bilo je duhovni doživljaj. Znam da moj hrvatski jezik nije dotjeran, no možda će ipak poslije moje smrti moći to poslužiti za razmatranje. Danas navečer ću se opet zadubiti u prolog sv. Ivana koji za mene znači duhovni doživljaj. Ja tako mirno ovdje živim. Ujutro ispovijedam, a kroz dan pišem, jer je Sant’ Antonio idealno mjesto za miran studij i molitvu za onoga koji hoće studirati i moliti.“

A 21. rujna 1985. piše: „P. Smiljan Vam je mogao pričati o našim rimskim okolnostima… No ja za to ni ne marim. Dosta mi je ispovjedaonica i moj pisaći stol, oltar. Nakon očne operacije vidim na jedno (desno) oko, dok je drugo … u posvemašnjoj magli. Hvala Bogu i na tom!“

Razmatranja prema Evanđelju sv. Mateja na hrvatskom jeziku zauzimaju u fra Alekse posebno mjesto. On ih otipkava od 8. veljače 1985 do Bijele nedjelje 1986., i to izravno – slijedeći svoj sastavak na latinskom iz vremena dok je bio duhovnik franjevačkih postdiplomaca u Rimu (1955.- 1965.). Zapravo do ljeta 1959. tjedno je s njima prolazio različite teme, a od jeseni 1959. počeo je susljedno obrađivati Matejevo evanđelje. Kad sam dao fotokopirati Matejevo evanđelje na hrvatskom, zapisao sam: „Latinsko je djelo više meditativno nego hrvatsko koje još više nastoji da bude susljedna egzegeza. Velikom se većinom poklapaju, s različitim raspodjelama.“

Osim toga Aleksa na početku hrvatskoga teksta donosi tri stranice svoje Predhodne riječi u kojoj piše: „Dok sam vršio dužnost duhovnika studenata u Kolegiju sv. Antuna u Rimu (1955.-1965.), tjedno sam obvezatno držao nagovore svima zajedno. Budući da su svi bili već svećenici, mislio sam da je najbolje da s njima zajedno razmatram Evanđelje. Pobudu su mi dale dvije knjige Švicarca Richarda Gotzwillera Meditationem über Matthäus, dva sveska i Jesus der Messias – Christus in Matthäus evangelium. Počeo sam s Matejem, i to na latinskom jeziku. Kasnije, kad više nisam bio duhovnik, počeo sam razmatrati i pisati razmatranja vrhu Marka i Luke. Pisao sam sada na hrvatskom jeziku.“

I odmah prosljeđuje: „Konačno sam se odlučio i za pisanje razmatranja vrhu Evanđelja sv. Ivana. Osjećao sam naime nutarnju pobudu koja me više nije napuštala. Pisanje sam odgađao radi Ivanove teško dokučive dubine. Kako sam često razmatrao Ivanovo evanđelje i s našim ispovjednicima u Lateranu, jer sam ondje držao po njemu duhovnu obnovu, ovo me evanđelje zanijelo. Ovome zanosu nisam se mogao više oprijeti. Ali našao sam se u velikoj neprilici. Trebalo je govoriti, a osjećao sam da ne govorim dolično. Htio sam pisati, ali mi pisanje nije išlo od ruke. Htio sam šutjeti i prestati pisati, ali nisam smio jer je nutarnje nukanje bilo odveć jako i jer se Riječ Božja mora naviještati.“

Imamo dakle Ivana otipkanoga na hrvatskom, ali u Benigarovu arhivu koji se čuva u našem provincijalatu ne nalazim pisanoga teksta ni Ivanova ni Matejeva Evanđelja. Što se tiče Matejeva, on je po stranicama gotovo identičan s latinskim, latinski ima 431 stranicu, a hrvatski 436.

No Benigar zapisuje na prvoj stranici svoga Metejeva Evanđelja: „5. veljače godine 1985. bio sam operiran na desno oko. Lazerovom terapijom bila mi je oduzeta mrena. Lijevim okom ništa više ne vidim. Mrena mi se posve spustila. 8. veljače 1985. počeo sam prema razmatranju koje sam kao duhovnik studenata držao na latinskom jeziku prenašati na hrvatski. Dovršio sam pretipkavan i upotpunio na Bijelu nedjelju 1986. Da mi nije bila obavljena operacija, ne bih ništa mogao raditi jer se mrena spustila na oba oka. Sada vidim desnim okom i, hvala Bogu, još mogu raditi. Budi hvaljena beskonačna Božja dobrota i pomoć nebeske Majke Marije.“

Za mene je osobito interesantno što u svojoj Prethodnoj riječi Benigar već spominje Švicarca Gutzwillera. Sjećam se da smo i mi u Zagrebu već u to vrijeme, zapravo već od 1960., imali Gutzwillera prevedena i ciklostilom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa izdana. Preveo ih je kanonik, a isluženi vjeroučitelj, dr. Nikola Kolarek.

Kada je Aleksa završio pretipkavanje Komentara psalama, zapisuje na prvoj stranici: „Drugi Vatikanski koncil veli: ‘Budući da je božanski časoslov, kao javna molitva Crkve, izvor pobožnosti i hrana za osobnu molitvu, zaklinjemo u Gospodinu svećenike i sve koji sudjeluju u božanskom časoslovu, neka im se u njegovu obavljanju duša slaže s glasom. Da bi to što bolje postigli, neka steknu obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama.’ (Sacrosanctum concilium 90).“

„Kako se nakon koncila časoslov moli na talijanskom jeziku, u godinama 1977-1979 tumačio sam klarisama Via in Selci psalme, da bih im otvorio ljepotu i čar psalama. Iako sam navršio 93. godinu života, dođe mi misao da bi tumačenje psalama u obliku razmatranja možda bilo korisno i drugima. Odlučio sam razmatranja o psalmima, kako sam davao klarisama, prevesti na hrvatski. Na tu sam misao došao čitajući u ‘Vitis mystica’ sv. Bonaventure sljedeću misao: ‘Kojima je Gospodin dao dar uma neka lome i dijele kruh Sv. pisma onima koji su se udaljili od prava puta i zablatili grijesima svoju dušu. Bilo da ih priznaju ili ne, neka samo mole da bi se Gospodin udostojao otvoriti njihove duhovne oči, da ih upoznaju i ozdravi im okus srca njihova, da uzmognu kušati kako je sladak Gospodin, koga upoznaju u lomljenju kruha, tj. tumačenju Sv. Pisma.’ (Vitis mystica, Opera omnia VIII 215).“
„Ne smatram se za taj posao sposobnim niti si utvaram da imadem um, kako piše sv. Bonaventura. Ipak, ako sam klarisama davao razmatranja o psalmima, možda će komu dobro doći što sam njima davao kroz više godina. Ako me sestrica smrt posjeti u tom poslu, bit ću sretan što moram napustiti ovaj posao, jer ništa nije bolje od razmatranja pisane riječi Božje pohrliti u gledanje vječne Riječi u krilu Očevu.“

„Posao sam započeo mjeseca rujna 1986. Dovršio sam ga 6. srpnja 1988. u mojoj 95-toj godini i petom mjesecu. Pisao sam samo s jednim okom, jer je lijevo oko mrena posve prekrila, dok je desno bilo prije tri godine operirano. Ova razmatranja nisu egzegetičko tumačenje psalama, što prepuštam drugim sposobnijima. To su razmatranja koja ipak mogu pomagati bolje moliti psalme. Razmatranja su vrlo nesavršena. Manjkaju citati svetih otaca i prilagodba psalama, kako bi njihova molitva postala kršćanska molitva, liturgijska. Ako komu pomognu ova razmatranja da psalme moli u Kristovom duhu, Bog neka rasvijetli um i uspali volju da upozna Duha Svetoga koji ih je nadahnuo i za nas te neka ispravi moje staračke sile.“

Iz tih kraćih i dužih njegovih obavijesti što ih je kroz petnaestak godina pisao svom negdašnjem kleriku iz godine 1926., dok je bio magister klerika u Zagrebu, i iz različitih zapisa na nekim Evanđeljima, možemo saznati više pojedinosti. On je po svoj prilici i duge sate prosjedio u velikoj biblioteci Antonianuma u Rimu čitajući i proučavajući različite autore pojedinih evanđelja. Na početku svakoga sveska daje glavne autore. Potom je i duže vremena razmatrao i kontemplirao pojedine odlomke, a onda ih je zapisivao rukom. O tom svjedoče rukom pisani primjerci svakog evanđelja i psalama. Godine 1978. već imamo Markovo evanđelje. Markov tekst na hrvatskom i za sva daljnja evanđelja rabi naš prijevod, Duda-Fućakov iz godine 1972. A za psalme uzima tekst iz Zagrebačke Biblije 1968. s paralelnim talijanskim. Tipkanje je trajalo duže vremena, jer on prekida taj posao poglavito ispovijedanjem u bazilici sv. Antuna i u Lateranumu te drugim obvezama, npr. ispovijedanjem u različitim kućama časnih sestara i dr.

Dakako, on nije ni mislio da će taj svoj veliki posao izvesti do kraja, nego – kako mu Bog bude darovao života. A 1988. u srpnju proživio je devedeset i pet punih godina, do devedeset šest mu je falilo samo pola godine, no umro je već nakon tri mjeseca. I upravo u tom posljednjem trogodištu on sastavlja i tipka svoj hrvatski Komentar psalama. To su zapravo prvi njegovi počeci posebnoga studija Biblije. To su jednostavna razmatranja o psalmima što ih je od godine 1977. do 1979. tjedno razmatrao sa sestrama Klarisama u Via in Selci u Rimu. Po tim talijanskim bilješkama, koje nikako nisam mogao pronaći, on je sada, pri kraju života, napisao ovaj Komentar psalama hrvatski. Cijelo to vrijeme on je za ta evanđeoska razmatranja uzeo naš tekst, Duda-Fućakov Novi zavjet iz godine 1972., a za psalme tekst iz naše Zagrebačke Biblije, paralelno s talijanskim prijevodom.

Dok sam sređivao Aleksin arhiv, od godine 1989. nadalje, nisam ni mislio što ćemo s tim evanđeljima i psalmima. Tek poslije, najprije sam uzeo Markovo evanđelje i popravio njegov hrvatski jezik. Naime, sam Aleksa veli da mu je hrvatski jezik nesavršen. Ta već od godine 1929. on živi i intenzivno djeluje u Kini, a onda u Rimu te piše svoje knjige i sva svoja razmatranja i predavanja na latinskom i talijanskom jeziku. Osim toga, on nije predmnijevao da će ta evanđelja biti štampana te nije nastojao oko lijepoga hrvatskog jezika.

Sada smo zamolili našega hrvatskoga bibličara dr. fra Marija Cifraka da napiše uvod u Marka i njegovo evanđelje, ali smo netaknutim ostavili i Aleksin uvod. Nismo stavljali ni druge bilješke nego što ih je on stavljao.
Želimo sada i molimo da nam se čitatelji – ili osobno ili sa svojih manjih ili većih biblijskih skupova – jave kako im se sviđaju ta razmatranja and Markom za njihov duhovni život, pa se nadamo da bismo onda izdali evanđelje za evanđeljem. Sada najprije pripravljamo Ivanovo evanđelje koje je Aleksa izvanredno cijenio.

I nemamo druge želje nego što ju je on sam napisao na kraju svog evanđelja po Marku, a navodi iz Augustinovih Ispovijesti 11.2.3 (hrvatski prijevod Stjepana Hosua, 10. izdanje, str. 216): „Sint castae deliciae meae Scripturae tuae – Neka mi budu čiste radosti Pisma tvoja!“

fra Bonaventura Duda, siječanj 2011.

(Pogovor za “Razmatranja vrhu Marka”)

 

Framaši iz Hrvatske i BiH na proslavi svetkovine Gospe od Anđela u Asizu

Franjevačka mladež iz Hrvatske i BiH sudjeluje na proslavi Gospe od Anđela – Porcijunkule u Asizu. Za emisiju „Vjerski kompas“ Hrvatskoga katoličkog radija framašice Tereza Marković i Paula Stier javile su se iz grada sv. Franje gdje se nalazi crkvica Porcijunkula u kojoj Franjevačka mladež iz cijelog svijeta danas 2. kolovoza moli za potpuni oprost.

Framaši iz Hrvatske krajem srpnja tradicionalno kreću na Hod franjevačke mladeži tako da se do 1. kolovoza stigne u Asiz. Cilj je dobivanje Porcijunkulskog oprosta za što se pripremaju tijekom Hoda. Hodočašće se sastoji od dva dijela. Onaj teži je hodanje po Lijepoj Našoj, a lakši posjećivanje mjesta u kojima je boravio sv. Franjo po Italiji. Na hodočašću sudjeluju tri franjevačka bratstva: Osijek, Zagreb i Split-Dubrovnik. Geslo ovogodišnjeg Hoda je „Iziđite mu u susret“. Mladi su ovih nekoliko dana u radu u skupinama obrađivali Franjine susrete s različitim ljudima i tako i sami promišljali o svojim odnosima s drugima i s Bogom. Continue reading

Porcijunkula – u prizmi zajedništva

Nakon crkvice Sv. Damjana, Franjo je u prvom žaru svog obraćenja popravio crkvicu Svete Marije Anđeoske, Majku i Glavu svih crkava Franjevačkoga reda. Počevši od obnavljanja porušenih crkvica do istinske obnove Crkve iznutra Franjo radi u zajedništvu s Crkvom i njenim predstavnicima. Ovakav njegov stav govori o Franjinu dobrom poznavanju vremenu u kojem je živio, općedruštvenih ali i potreba Crkve tog vremena, koji je podržavan dubokom molitvom i razmatranjem, osluškivanjem i očekivanjem odgovora na njegova traženja, što mu je potrebno činiti u darovanom vremenu i prostoru.

Franjo, sve stvoreno, doživljava duboko prožeto Kristovom nazoč¬nošću. Krista osluškuje u molitvi, slijedi njegovu riječ koju je pročitao u Evanđelju, prepoznaje ga u njegovim nasljednicima ministerijalnog svećeništva… Iz ovakvog stava i susreta s Kristom proizišlo je Franjino shvaćanje Boga, koji se utjelovio u osobi Isusa Krista te mu i tijelo gubavca služi kao tabernakul Božje nazočnosti. Američki će franjevac Cusato reći, da je u susretu s gubavcem Franjo otkrio evanđeosku istinu koja će postati temelj njegove duhovnosti i pokreta koji će nastati oko njega. Franjo je spoznao da smo baš svi, bez iznimke, stvorenja jednog Boga i svi smo braća i sestre jedni drugima.

Kad je Gospodin Franji „darovao braću“, kako sam veli u Oporuci, oko Svete Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba. Braća se okupljaju, zajednica raste i širi se, formira se neformalno zajedništvo, bez sumnje utemeljeno na evanđeoskim vrednotama. Porcijunkula je za njega bila mjesto početka i uvijek novog vraćanja na početke. Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života Sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli. Na početku su ova okupljanja bili spontana jednom ili dvaput godišnje, većinom o blagdanu Duhova. Na generalnom kapitulu 1221. smatra se da je bilo oko 3.000 braće, kako piše Jordan iz Giana (15:2338).

Svakako je dugačak niz onoga što bi se moglo reći o Franjinom shvaćanju zajedništva. Ovdje želim izdvojiti samo jednu karakteristiku, koja je obilježavala zajedništvo Franjine braće a primjećivali su je Franjini suvremenici. Tako između ostalog piše Toma Čelanski kako je jedan klerik rekao Franji o načinu života njegove subraće „da se polovica od njih bave kućnim poslovima, a druga se polovica prepušta kontemplaciji. Na taj način svakoga tjedna aktivni je život prelazio u kontemplativni, a mir kontemplativaca je prelazio u obavljanje različitih poslova.“ (2 Čel 178:764) Franjina prva braća su uspjela pružiti svijetu svjedočanstvo zajedništva u molitvi i radu kao i povezanost molitve i rada. Danas je taj sklad nerijetko vrlo teško postići ali je potrebno težiti k njemu, jer je bitan za sveukupno življenje franjevaštva. Na nama je tražiti načine oživljavanja uzajamnosti aktivnog i kontemplativnog načina života.

Sveti Bonaventura piše o značenju Porcijunkule za sv. Franju: „Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio.” Pritom je bez sumnje Franjo mislio na to, da braća ne zaborave ono bitno u življenju zajedništva, vraćanje na izvorno i prvobitno zajedništvo s Bogom u kontemplaciji i življenje tog zajedništva u služenju braći ljudima. I danas ta crkva njeguje ovo zajedništvo, živi ga i svjedoči. Današnji dan nam doziva u sjećanje i ovu dimenziju zajedništva. Neka nam zagovor našega oca Franje pomogne u življenju zajedništva na koje smo pozvani, da ljubavlju osnaženi privlačimo druge u to zajedništvo dok istovremeno svjedočimo njegovu ljepotu.

Gospa od anđela - Porcijunkula

Sveti Franjo i Porcijunkula – u perspektivi hoda na putu obraćenja

O Porcijunkuli

Porcijunkula ili Sveta Marija Anđeoska je crkva nadomak Asiza u italijanskoj pokrajini Umbriji te jedno od najvažnijih mjesta Franjevačkog reda. Franjini životopisci opisuju Porcijunkulu kao mjesto, koje je sv. Franjo posebno volio te čiji mu je službeni naziv – Sveta Marija od Anđela bio posebno drag. Siromaštvo kapelice izražavalo je njeno ime; bila je na osami, u tišini, blizu bolnice za gubavce, za koje je skrbio. Ovu crkvicu, koja je bila posvećena Majci Božjoj, Franjo je dobio od opata sv. Benedikta od gore Subasia blizu Asiza (usp. Mala oporuka iz Seine 55.1774). U nju je navraćao i prije svoga obraćenja te je u njoj otkrio „…put savršenstva po duhu evanđeoske istine…“ (usp. Legenda minor svetog Bonaventure II,1.1339). Nakon što je Franjo popravio kapelice sv. Damjana i sv. Petra od Trna na red je došla i Porcijunkula. Od ove malene crkvice Franjo je načinio sjedište svoga Reda.
Pisac prvog životopisa sv. Franje piše o Franjinu odnosu prema Porcijunkuli: “Iako je u svakom zemaljskom boravištu spoznavao stvari nebeskoga kraljevstva i vjerovao da se milost Božja na svakome mjestu daje Božjim izabranicima, ipak je crkvu svete Marije u Porcijunkuli doživio kao mjesto koje većma obiluje milošću.” (usp. Prvi životopis sv. Franje, 106). Franjo je želio je da se kapituli održavaju kod Svete Marije Porcijunkulske. (usp. Nepotvrđeno pravilo 18,50). Braći je govorio, da nikada ne napuste ovo mjesto (usp. Prvi životopis Tome Ćelanskoga 106.503). Sam je u njoj želio umrijeti i biti pokopan ali je narod zatražio da se njegovo tijelo prenese u grad Asiz (usp. Jordan iz Giana 50.2377). U Porcijunkuli je sveti Franjo preminuo 3. listopada 1226. preporučivši kapelicu vjernoj zaštiti i skrbi svoje braće. Continue reading