Prop 1,2; 2,21-23; Kol 3,1-5.9-11; Lk 12,13-21

BITI ILI IMATI…

Prispodoba koju danas slušamo iz Gospodinovih usta samo je logičan nastavak prošlonedjeljnog evanđeoskog odlomka. Molitva za kruh prijeko potrebni hoće reći: Čovjek ne smije postati kruhoborac, ne smije se pretvoriti u stroj za proizvodnju niti raditi samo za fizički, tjelesni probitak ili boljitak, poput ovoga bogatog gavana. Treba se truditi oko kruha neprolaznog, životvornog.

Isus se bori protiv začaranog kruga proizvodnje i potrošnje. Proizvodi se sve više da bi se nemilice trošilo, i cijeli svijet, reklame, mediji samo potiču čovjekovu pohlepu za po­sjedovanjem, uživanjem, utjelovljenom u ovome bogatom žitogojcu. Nije nam potrebno prolaziti velegradskim ave­nijama, pješačkim zonama, da bismo osjetili zadah potro­šačkog društva. Svijet je to iluzija, luksuza, lažnih dra­gulja, staklenih perla.

Pa i kad čovjek posjeduje sve što mu srcu treba, u biti ostaje zarobljenik svoga posjeda, a vječito je u strahu za ono što ima. Život nijednog bogataša koji se prilijepio uz ono što ima, nije uravnotežen i Isus jasno stavlja pred nas alternativu: Biti ili imati, odnosno: Svatko se mora zapitati i nemoguće je vječito potiskivati nazočnost smrti u svag­danjem životu. Jer smrt je veliko križanje svih snova i planova! Zato nas Isus poziva da povučemo jasne zaključke i konsekvence iz navedenog primjera.

Isusu pristupa čovjek u osobnoj nevolji. Vjerojatno je zakinut kod diobe baštine. Znamo i danas za nepisano pravilo primjerice i u Njemačkoj, na seoskim gospodarstvima, bogatima šumama, poljima, oranicama, da prvi sin baštini imanje, dobro. Šume, njive, oranice. Ne žele da se cjelovito baštinjeno dobro dijeli, i zato je prvorođenac redovito povlašten. Tako bijaše i u Isusovo vrijeme. Drugi sinovi su se morali snalaziti kako su već znali, očevi nisu dali da se baština komada, cjepka. Stoga ovaj priziva Isusa kao pomoćnika u ostavinskoj raspravi, želi da mu Isus pomogne steći svoj zakonski dio.

Isus odgovara govorničkim, retoričkim protupitanjem: “Čovječe, ma tko to mene postavi djeliteljem, sudcem među vama?” (r.14). I onda nastavlja s temeljnim životnim stavom i opredjeljenjem: Biti ili imati? U čemu se sastoji čovjekov život? U jelu i odijelu, ‘iću i piću’, ili nečemu drugome? U bogatstvu ili veleposjedu? Čovjekov život ne zavisi od imanja, od posjeda. To učenici moraju shvatiti.

Siromaštvo je svjetski problem, međutim, u Isusovu zreniku nije problem siromaštvo ni siromasi, nego upravo bogataši. Oni su i danas svjetski problem jer imaju i previše svjetskoga blaga pod svojom kontrolom. Stoga zorno upozorava na opasnost od lakomosti, pohlepe, škrtosti u životu. Posjed, ma kakav ili koliki bio, nikada nije izvor iz koga može čovjeku dotjecati životna snaga, energija, pogotovo ne spasenje, a preobilje nije sadržaj koji čovjeku može ispuniti život. U svome obraćanju bogatašima Isus se jasno odredio: “Jao vama, bogataši, imate svoju utjehu!” (Lk 6,24).

I onda Isus navodi zorni primjer bogata seljaka komu su polja urodila obilno. Gotovo je normalno razmišljati što učiniti u tome slučaju. Bogatstvo nije stekao nepravedno, nije on kriv a ni zaslužan što je godina bila blagoslovom obilna i plodna. I promišlja u sebi kako će srušiti stare spremnike, podignuti nove, pa će zgrnuti bogatstvo na bogatstvo, umnožiti ga i oploditi višestruko. I ono što ima sili na stalni daljnji (po)rast, on žanje, sprema, posprema, i nada se kako će jednom u savršenu miru, kao plaću za svoje muke i trudove, moći u miru odmarati, otpočinuti, reći duši svojoj da je zavrijedila odmora i spokoja.

Nije svjestan da mu je sve darovano, počevši od života. Misli da mu je sve što ima, i život, i zdravlje, i bogatstvo, naprosto njegovo, kako on na to ima pravo. Međutim, nerijetko se događa da netom se nečiji lijes spusti u zemlju, rodbina i oni najbliži već se sjate i otimaju za bogatstvo i baštinu. I raskomadaju sve – kao ratnici ili hijene – svoj plijen ili strvinu. Otimaju se za pokretna i nepokretna dobra, što će komu pripasti. I nerijetko se raziđu u mržnji da se nikada više ne sastanu, a pogotovo ne susretnu kao ljudi.

Ovaj bogati seljak primjerak je krajnje otuđena čovjeka. Život mu je u jelu i odijelu, ne misli na konačne, posljednje stvari svoga života. Isus svojim riječima neposredno dira čovjeka, njegovu intimu, njegov doživljajni svijet. On čovjeka neposredno i zorno oslovljava. Hoće nam poručiti: Čemu tolika briga oko materijalnoga, prolaznog? Potrebno je pročistiti svoj način mišljenja i razumijevanja. Promijeniti način i kategorije vlastite logike. Zato je Isusovo sluša­teljstvo redovito reagiralo na način kao da ih u Isusovim riječima sam Bog oslovljava u njihovim situacijama i životnim (ne)prilikama.

Kao što je u pomoći koju je pružao potrebitima i bolesnima razdavao sebe tako je i u riječima izražavao sebe do kraja, egzistencijalno. Sam bijaše neprestano u dosluhu s Ocem i zato je svoju ulogu poimao kao poziv svakome da živi iz te zbiljnosti iz koje je on sam živio.

Isus poručuje onome koji bi htio da Isus bude djelilac u djelidbenoj baštinskoj parnici s bratom, a posredno i svakome od nas: Ma, otvo­rite oči! Naučite što znači sagledati zadnji smisao života. Onaj bogataš to ne zna. Ne zna se suočiti s budućnošću, nije sposoban pravilno se oboružati s onim što mu donosi život.

Ovaj je bogataš zadovoljan postignutim, presit zgrće ljetinu, a pred Bogom je posve siromah, kompromitiran, srce nema nikakva sadržaja. Ni trunka nije razborit, nema ni najobičnijeg ‘common sense’. Njemu kao da nije jasno da mora umrijeti, ne shvaća nenaravnost ili čak protunarav­nost svoje brige koja mu razdire dušu i tijelo. Služi samo svomu tijelu, namjesto da služi životu. Život nije tijelo ni odijelo. Na drugom će mjestu Isus govoriti o rđi, moljcima (usp. Mt 6,19sl), a čovjek po svome ustroju nadživljava sve zemaljsko, svako blago.

Isus veli, ono zadnje, bitno, ne da se napraviti, stvoriti ljudskim nastojanjem ili brigama. To se dade samo pronaći, otkriti, kao blago na njivi, kao dragocjeni biser, kao sreća. Upravo u smislu jednoga Zakeja. Kad čovjek otkrije smisao i sreću, kad pronađe nutarnje uporište, onda se može smiriti, upokojiti dušu svoju, kao ‘dojenče na grudima svoje majke’, kako veli psalmist.

Već je Marija kazala u svome Magnificatu kako “Gospodin otpušta bogate praznima” (usp. Lk 1,53), a svu će bijedu bogatstva prikazati Isus u onoj slici o bogatašu i siromašnom Lazaru (16,19-31). Ne osuđuje Isus gospodarsko planiranje ni djelovanje kao takvo, nego bešćutnost, prijezir i nezainteresiranost bogataša za bližnje, za Boga, za svoju dušu.

Opasnost je da čovjek zbog imanja promaši svoj život. Što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a sebe izgubi ili svojemu životu i duši naškodi? Stječite sebi blago na nebu, gdje nema ni moljca ni rđe, veli na drugom mjestu Isus. “Čuvajte se svake pohlepe” – kazao je Isus u ovom poglavlju, nekoliko redaka prije. Poučna je i Tolstojeva priča o tome koliko čovjek treba zemlje. Nakon svih premjerivanja upravo onoliko koliko mu treba za grob…

Na drugim će mjestima po­zivati Isus na budnost, pripravnost, razboritost. Čovjek se ne smije okrenuti u neizvjesno, nego prema Gospodinu koji dolazi. Reći će, “blago onome vjernom sluzi koga Gospodin došav nađe budna”, ili “Tko li je onaj mudri upravitelj” i sl. Čovjek kao da nije svjestan kamo mu se život kreće, u kome smjeru u konačnici kroči.

U Isusovu poimanju treba mu/nam biti jasno kako on u svim svojim odlukama, činima, mislima, na­umima ide u susret Vječnome, Bogu. To je prava zbilja prema kojoj se kreće ljudski život, znao to čovjek ili ne, priznao on to ili potiskivao u svojoj svijesti.

Suvremeni čovjek živi pod diktatom potrošnje, gomila­nja, propagande, prometa, turističkih ponuda, iznenađe­nja. Suvremeni životni stil ostavlja čovjeka osamljena u njegovoj samoći te je stoga potrebno ponuditi prostor tišine, du­hovnog zavičaja, udomljavanja u Bogu. Pred kime se bogatiti, u kome se bogatiti, i gdje skupljati istinsko blago za sebe.

Spoznao je to davno asiški Sirotan koji se posve dao razbaštiniti, da bi napokon, razdav sve postao bogat u jednome i jedinome Bog(atom)u. Isusova je osoba alterna­tivna ponuda u svijetu. On lišava čovjeka straha od sutra­šnjice, budućnosti. Prepustiti se Stvoritelju i njegovoj Pro­misli. U Isusovoj se osobi utjelovljuje sve ono što nam Bog ima reći.

Isus nas usrdno moli da prihvatimo njegov svje­tonazor, pogled na ljude, stvorenje te odnos prema Bogu. Da njegovim očima promatramo stvari i osobe, da u svjetlu nove mudrosti promatramo svoj život kao riječ iz Božjih usta, kao utje­lovljenu ljubav.

Isusova se preokupacija redovito usredi­štuje oko temeljnih životnih tema, a njegove su prispo­dobe stvarateljski pokušaj kako naučiti u cijelom stvore­nju osluškivati glazbu koju je u nj usadio sam Tvorac te prema njoj svoj život ugađati (uštimavati) i usmjeravati. A potka i osnovica te glazbe jest ljubav prema stvorenju. Ćutimo je u Isusovoj osobi na svakom koraku.

Ljubav iz boli, patnička ljubav koja čovjeka snubi i neprestano je zaokupljena čovjekom i njegovom srećom. Stoga Isus apelira nepre­stano na one oči koje se otvaraju toj ljubavi, koje mogu prihvatiti svjetlo te neutrnjive ljubavi u tami ovog svijeta.

Stoga ćemo i u najradosnijim Gospodinovim riječima os­jetiti neshvaćenost njegove ljubavi i pritajenu bol i patnju koju nosi u sebi onaj koji želi biti ‘odmor svakomu’, On, ‘krotka i ponizna srca’, čiji je ‘jaram sladak a breme tako lako’ (usp. Mt 11,28sl).

Jer odmor nije u onome kako misli ovaj bogataš u ležanju, iću i piću, dokolici, opuštenosti na nekoj plaži, u praznini hotelske sobe koja bulji u prazninu vlastite duše, koja možebit još više prazni i pustoši dušu nakon tzv. odmora ili izleta makar i u najegzotičniji pe­rivoj ovog svijeta. Pravi je odmor u divljenju Očevu stvo­renju, u divljenju datostima naše egzistencije, u povjere­nju koje prema nama ima Tvorac dajući nam sve to u beskrajima svoje ljubavi.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje