
Nakon crkvice Sv. Damjana, Franjo je u prvom žaru svog obraćenja popravio crkvicu Svete Marije Anđeoske, Majku i Glavu svih crkava Franjevačkoga reda. Počevši od obnavljanja porušenih crkvica do istinske obnove Crkve iznutra Franjo radi u zajedništvu s Crkvom i njenim predstavnicima. Ovakav njegov stav govori o Franjinu dobrom poznavanju vremenu u kojem je živio, općedruštvenih ali i potreba Crkve tog vremena, koji je podržavan dubokom molitvom i razmatranjem, osluškivanjem i očekivanjem odgovora na njegova traženja, što mu je potrebno činiti u darovanom vremenu i prostoru.
Franjo, sve stvoreno, doživljava duboko prožeto Kristovom nazoč¬nošću. Krista osluškuje u molitvi, slijedi njegovu riječ koju je pročitao u Evanđelju, prepoznaje ga u njegovim nasljednicima ministerijalnog svećeništva… Iz ovakvog stava i susreta s Kristom proizišlo je Franjino shvaćanje Boga, koji se utjelovio u osobi Isusa Krista te mu i tijelo gubavca služi kao tabernakul Božje nazočnosti. Američki će franjevac Cusato reći, da je u susretu s gubavcem Franjo otkrio evanđeosku istinu koja će postati temelj njegove duhovnosti i pokreta koji će nastati oko njega. Franjo je spoznao da smo baš svi, bez iznimke, stvorenja jednog Boga i svi smo braća i sestre jedni drugima.
Kad je Gospodin Franji „darovao braću“, kako sam veli u Oporuci, oko Svete Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba. Braća se okupljaju, zajednica raste i širi se, formira se neformalno zajedništvo, bez sumnje utemeljeno na evanđeoskim vrednotama. Porcijunkula je za njega bila mjesto početka i uvijek novog vraćanja na početke. Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života Sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli. Na početku su ova okupljanja bili spontana jednom ili dvaput godišnje, većinom o blagdanu Duhova. Na generalnom kapitulu 1221. smatra se da je bilo oko 3.000 braće, kako piše Jordan iz Giana (15:2338).
Svakako je dugačak niz onoga što bi se moglo reći o Franjinom shvaćanju zajedništva. Ovdje želim izdvojiti samo jednu karakteristiku, koja je obilježavala zajedništvo Franjine braće a primjećivali su je Franjini suvremenici. Tako između ostalog piše Toma Čelanski kako je jedan klerik rekao Franji o načinu života njegove subraće „da se polovica od njih bave kućnim poslovima, a druga se polovica prepušta kontemplaciji. Na taj način svakoga tjedna aktivni je život prelazio u kontemplativni, a mir kontemplativaca je prelazio u obavljanje različitih poslova.“ (2 Čel 178:764) Franjina prva braća su uspjela pružiti svijetu svjedočanstvo zajedništva u molitvi i radu kao i povezanost molitve i rada. Danas je taj sklad nerijetko vrlo teško postići ali je potrebno težiti k njemu, jer je bitan za sveukupno življenje franjevaštva. Na nama je tražiti načine oživljavanja uzajamnosti aktivnog i kontemplativnog načina života.
Sveti Bonaventura piše o značenju Porcijunkule za sv. Franju: „Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio.” Pritom je bez sumnje Franjo mislio na to, da braća ne zaborave ono bitno u življenju zajedništva, vraćanje na izvorno i prvobitno zajedništvo s Bogom u kontemplaciji i življenje tog zajedništva u služenju braći ljudima. I danas ta crkva njeguje ovo zajedništvo, živi ga i svjedoči. Današnji dan nam doziva u sjećanje i ovu dimenziju zajedništva. Neka nam zagovor našega oca Franje pomogne u življenju zajedništva na koje smo pozvani, da ljubavlju osnaženi privlačimo druge u to zajedništvo dok istovremeno svjedočimo njegovu ljepotu.