Iz 43,1-4.6-7
Dj 10,34-38
Lk 3,15-16.21-22
Krštenje Gospodinovo je jedan vidik bogojavljenja, teofanije. U Isusovu liku ponazočuje se među nama Božji miljenik, vidljivom postaje Slava Gospodnja-Kabod Jahve. Duh se na nj spušta, ne da bi ga uveo u službu, poput starozavjetnih proroka, nego da bi ga pred svim ljudima potvrdio, podario mu ‘vlast i moć’ nad svim silama. Ovdje se može navesti usporedba sa starozavjetnim prorocima. Na početku Isusova djelovanja nemamo nikakvu posebnu viziju, nikakav specifični događaj ili doživljaj koji bi upućivao na neki posebni Božji zahvat u Isusovu životu, kao u životu starozavjetnih proroka, koji su — milom ili silom — bili istrgnuti iz uhodanosti života. Prisjetimo se samo mnogih opiranja, rezervi, zatezanja, prigovora, odbijanja te teške službe koja je mnogima postala ‘kobna sudbina’, svršavajući redovito nasilno. Riječi koje se nad Isusom izgovaraju u trenutku kad se on svrstava u povorku grješnih ljudi, koji žele primiti Ivanovo krštenje obraćenja, riječi su samo potvrde na eventualni Isusov upit za sebe, nakon što je trideset godina proveo u skrovitosti Nazareta, tko je i što te koja mu je misija u svijetu. Dolazi nebeski autentični odgovor. Makar je ona scena s dvanaestogodišnjim dječakom u Hramu bila dovoljna da i njemu i nama dadne jasni odgovor, da Isus od svog početka živi pod ‘Božjom zvijezdom’, ipak on prema Poslanici Hebrejima mora slušati, osluškivati, čekati Očev nalog. Odgovor dolazi s Neba, a artikulirat će ga poslije sam Isus, zanosno pozivajući sve pod svoje okrilje, jer ‘sve mu je predao Otac njegov’ (usp. Lk 10,22).
Pročitaj više
