Među najbrojnijim svjetlilima prepoznala si zvijezdu.

Onu koja pokazuje put do Betlehema.

Obasjana radošću, odmah si pohitjela javiti mi.

Ni časa nisi htjela čekati.

Htjela si sa mnom što prije podijeliti blagoslov blizine.

Potresnu snagu susreta.

Htjela si da i ja znam da je vječnost odabrala put.

Put položen između nas.

Put koji vodi ususret.

Ususret zemlji i nebu. I srcu.

 

Bit će da i ne znaš:

sve otada i ti zvijezdi – onoj Betlehemskoj – pomažeš svijetliti.

I ti obasjavaš put, i onaj prašni i onaj unutarnji, nad

kojim nebo postojano bdije.

Sve otada i ti si dio, neizostavan dio te zvijezde.

Po tebi ona snažnije sja.

I po tebi ona otkriva pouzdan put.

 

Čudesna je ta zvijezda!

Ukorijenila se u neznatnost Betlehema i u neznatnost

nebrojenih srca.

I sve ono dobro, rasuto u tolikim srcima, rasuto po

tolikim očima, rukama…sabire u isto svjetlo.

U svjetlo koje bdije nad našim životom.

Nad poviješću i budućnošću.

Nad vremenom i vječnošću.

Bezglasno nam tumači da nema tmine koja ne bi mogla

obeshrabriti. Utrnuti.

Bezglasna pjeva u nama. Pjeva zanosno.

 

Koliko li nas je već puta dovela do Betlehema!

Do Djeteta!

Koliko puta!

A Betlehem je još uvijek pred nama.

Uvijek je pred nama.

A zvijezda koja nam kazuje put – zvijezda je u tebi – sve

je snažnija.

Sve prisnija I tiša.

Više joj i ne treba sjaja. Ni riječi.

 

Čujem je kako diše!

I kako se Dijete u njoj smiješi osmjehom koji čuva

svako srce.

I sve nadvladava.

 

Stjepan Lice