Bog dolazi u dan u kojemu ljubavi pripada prva riječ.

Prvo mjesto.

 

U dan u kojemu smjerni obnavljaju nevinost svijeta.

I – prije toga – svoga srca.

 

Bog dolazi u dan kada vedrina nadjačava zamagljenosti

koje se razlijevaju svijetom. I dušama.

 

I kada ruka nalazi ruku.

Kada ljudska ruka posve jednostavno umije biti Božja.

 

Bog dolazi u dan kad se hrabro odzivaš nadahnućima

njegova Duha.

I kada ne pitaš za sebe.

Dolazi u dan u kojemu se žrtva podrazumjeva.

Poput osmjeha.

Poput zahvalnosti.

 

Bog dolazi svakoga dana.

I u dane koji se čine odveć obični, u dane na koje bi se

malo tko osvrnuo.

I oni su dio njegova srca.

Puta ugaženog za čovjeka.

S ljubavlju.

 

Bog dolazi i u dan kada ga zaniječeš.

Kada svoje srce okreneš od potrebitih: i od njegovih

najmanjih i od onih prema njemu najgrubljih.

Dolazi i u dan kada se nada umori u tebi.

I kada tvoj zagrljaj ne umije biti dom ni tvojima

najvoljenijima.

 

Bog dolazi i kada ravnodušnost guši svijet.

I kada se nitko ne osvrće na njega.

Dolazi i u dan kada se svaki ljudski i Božji trud čine

uzaludnima.

Dolazi i posvećuje se jednostavnim ljepotama,

jednostavnim dobrotama.

Sadi nebo i ondje gdje se čini da ni zemlja ne može uspjeti.

 

Bog dolazi.

Pomozi mu.

Budi poslužitelj vječnom poslužitelju.

 

Stjepan Lice