Susrećem ljude. Neki idu uvijek poletna, neki uvijek umorna koraka. Za neke se čini da ne namjeravaju ikada zastati, za neke da im je prenaporno odlučiti se i samo za slijedeći korak. Neki ostavljaju dojam kao da nose sav teret svijeta, neki kao da će upravo poletjeti.

Neke nema potrebe pitati kako su: dobra volja žari iz njih. Neke je neugodno pitati kako su: u njima nema dovoljno riječi da iskažu sve muke i nevolje koje ih snalaze. Neki se spotiču o prašinu. Neke ni neprohodne šume, ni neprelazne planine ne mogu zaustaviti.

Neki jedva žive svoje dane, pa i one najjednostavnije obveze. Neki – uz svoj život – istovremeno žive i još tko zna koliko itekako zahtjevnih života. I znaju svaku ranu, svaku potrebu i svaku čežnju onih o kojima se skrbe. I dok ih ne namire, ne obaziru se na sebe. Njima ispunja dušu kad drugima uspiju ukazati na ljepotu njihovih duša, kad ih uspiju potaknuti da svoje živote prigrle s ljubavlju. (Njihove su duše preobilne.)

Susrećem ljude. Neke susrete pamtim dugo, pamtim ih dušom, čak desetljećima, a potrajali su svega nekoliko trenutaka. Neke zaboravljam kao da ih nije ni bilo. Zbog čega su izblijedjeli u meni, tko mi se uskratio, ne znam reći.

Od nekih susreta živim. U nekima povazdan živim. Neke ni smrt nije prekinula. Da, neki mi susreti ispisuju ime, uspravljaju i prigrljuju dušu.

Neki su susreti istoznačnica blagoslova. Poput svježega zraka. Poput pitke vode. Poput riječi koju nije potrebno ni izreći a da bi je duša do dna razumjela, u svemu udomila. U nekima zemlja i nebo su tako prepoznatljivo jedno.

A Bog je prisutan u svakom susretu. U svakom nas bliže k sebi poziva. Bliže k sebi privija. U svakom bi htio započeti novi svijet. S nama. U svakom nam pruža ruku. Prihvatimo li je, nastavit ćemo kao suputnici. I vječnost će se moći udomiti u svakom trenutku.

Nije moguće poći, a da se ne susretne Boga. Da se ne osjeti dodir njegove blizine. Ako nam je srce otvoreno. I pozorno.

Stjepan Lice