Susrećem ljude. Neki idu uvijek poletna, neki uvijek umorna koraka. Za neke se čini da ne namjeravaju ikada zastati, za neke da im je prenaporno odlučiti se i samo za slijedeći korak. Neki ostavljaju dojam kao da nose sav teret svijeta, neki kao da će upravo poletjeti.

Neke nema potrebe pitati kako su: dobra volja žari iz njih. Neke je neugodno pitati kako su: u njima nema dovoljno riječi da iskažu sve muke i nevolje koje ih snalaze. Neki se spotiču o prašinu. Neke ni neprohodne šume, ni neprelazne planine ne mogu zaustaviti. Nastavi čitati Susrećem ljude →