Pnz 6,2-6; Ps 18,2-4.47.51ab; Heb 7,23-28; Mk 12,28b-34
Ljubiti Boga i bližnjega
Ljudi su uvijek nastojali duge i nepregledne tekstove skraćivati i sažimati kako bi ih lakše upamtili. To posebno vrijedi za one tekstove koji se izravno tiču čovjekova života i ponašanja. Tako se primjerice uz veliki katekizam koji sadrži čitav nauk Crkve, redovito tiska i mali katekizam, kako bi svaki vjernik mogao upamtiti ono najvažnije. Tako su se i Židovi teško snalazili u pravoj šumi propisa Mojsijeva zakona koji je brojio 248 pozitivnih zapovijedi i 365 zabrana. Svaki pobožni Izraelac suočavao se s ozbiljnim pitanjem, kako se u svakidašnjem životu postaviti prema tako brojnim propisima, da čovjek, unatoč ljudskoj slabosti, može ispuniti volju Božju i postići svoje spasenje? Tako je pitanje ovog pismoznanca upućeno iskreno i u ime mnogih: «Koja je zapovijed prva od sviju» (Mk 12,28)?
I prije Isusa bilo je u židovstvu pokušaja da se izrazi što je bitno u cijelom Zakonu. Tako je primjerice veliki židovski pismoznanac Hilel na slično pitanje odgovorio: «Ne čini svome bližnjemu ono što je tebi mrsko; u tome je cijeli Zakon, a sve ostalo je samo tumačenje». Tu imamo jedan od rijetkih primjera u židovstvu, da se u ljubavi prema bližnjemu gleda sažetak cijelog Zakona. Primjer povezivanja zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu imamo prije Isusa u Filona Aleksandrijskog: «Postoje takoreći dva osnovna učenja, kojima su pridodana bezbrojna druga učenja i zakoni: u odnosu na Boga to je zapovijed čašćenja Boga i pobožnosti, a u odnosu na čovjeka to je zapovijed ljubavi prema bližnjemu i pravednosti».
Isusova novost je u tome što on te dvije zapovijedi koje su Mojsijevu zakonu stajale daleko jedna od druge, u posve različitim spisima, povezuje u jedno. Prva je stajala na početku Izraelova priznanja vjere koje je svaki Izraelac morao recitirati ujutro u uvečer: «Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom» (Pnz 6,4s). S tom «prvom» zapovijedi Isus izjednačuje drugu koja stoji u takozvanom Zakonu svetosti koji uređuje odnose čovjeka prema drugom čovjeku: «Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe» (Lev 19,18). Osim što je izjednačio jednu i drugu zapovijed, Isus je donio još jednu veliku novost. Dok su Židovi pojam bližnjega ograničavali samo na svoga sunarodnjaka, Isus to zapovijedi u prispodobi o milosrdnom Samarijancu daje univerzalni karakter (usp. Lk 10,30-37). Čovjekov bližnji kojemu je dužan iskazati ljubav nije samo sunarodnjak, već svaki čovjek koji je potrebit te ljubavi.
Kao sebe samoga
Ljudi obično imaju problem s motivom za ljubav prema bližnjemu. Nije rečeno da bi to trebalo biti zbog Boga, dakle čovjek kao takav je jedini razlog te ljubavi. Mnogi se međutim pitaju, čime drugi zaslužuje moju ljubav. Za njih mnogi ljudi zbog svog ponašanja zaslužuju samo prezir, a ne ljubav. Ako im njihova sebičnost uopće dopušta da misle na druge i iskazuju im ljubav, onda bi za takve ljude mogli doći u obzir samo oni koji su im simpatični ili su ih nečim zadužili. Isus uopće ne ulazi u takve razloge. Njegov jedini motiv glasi: «kao sebe samoga» (Mk 12,31). Što to znači? Isus očito polazi od urođene potrebe svakog čovjeka da učini sve kako bi svoj život sačuvao i kako bi ga učinio ljepšim i ugodnijim. To bi trebala biti mjera ljubavi i prema drugom čovjeku. A to znači, čovjek mora biti spreman istu maštu i kreativnost kojom se brine za svoj život upotrijebiti i za dobrobit drugoga.
Treba reći da se u Isusovoj riječi pretpostavlja nešto što se ne razumije baš uvijek samo po sebi: da svatko doista ljubi sebe. Ne kaže se uzalud za neke uvijek natmurene, mrzovoljne i drske ljude da «ne vole ni same sebe». To su ljudi koji nisu pomireni sa svojim vlastitim životom, nisu zadovoljni darovima koje im je Bog dao, ulogom koja ih je zapala u životu, uspjehom koji su postigli. Ti ljudi se uspoređuju s drugima i ne nalaze razloga da budu zadovoljni sa sobom. Takvi ljudi zasigurno ne mogu pravo ljubiti ni Boga ni drugoga čovjeka. Preduvjet za to jest da čovjek zahvalno prihvati svoj život i da ga radosno živi. Ako toga nema, drugi čovjek ne samo da neće biti predmet njegove ljubavi, već će u njemu gledati vuka («homo homini lupus»).
Prije više godina jedan njemački dnevni list objavio je kako su posjetitelji jednog zoološkog vrta ostali šokirani kad su na jednom zidu ugledali veliki grafit: «ako izliječiš bolesnog psa, možeš biti siguran da te kasnije neće ugristi. To je glavna razlika između čovjeka i životinje». Je li to plod modernog životnog optimizma bez Boga? U naše vrijeme očit je porast ljubavi prema životinjama. Ništa lošeg u tome, kad u mnogih ljudi to ne bi bio znak nepovjerenja u čovjeka. Zato upravo danas nema ništa potrebnije od Isusova jasnog upozorenja da je smisao čovjekova života u ljubavi prema Bogu i drugom čovjeku, i to upravo u toj neodvojivoj povezanosti, jer prava ljubav prema Bogu uvijek je izvor ljubavi prema čovjeku.
Fra Ivan Dugandžić
prenijeto s: https://www.franjevci.info/