„Znati kako treba znati“ na franjevački način
Kreposti su dobri habitusi, raspoloženja ili stavovi koji nam pomažu da činimo dobro sa stalnom i čvrstom voljom. Od četiri kardinalnih ili stožernih kreposti (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) oko kojih se mogu grupirati sve ostale moralne kreposti, razboritost je majka i kormilar (auriga virtutum – dosl. kočijaš) svih kreposti. Iako se odnosi na usavršavanje razuma, ona je ipak moralna krepost, budući da ga oblikuje tako da prepoznaje i odlučuje se za dobro na konkretan način. “Razboritost je krepost koja upućuje praktični razum da u svim prilikama razlikuje naše istinsko dobro i da izabere prikladna sredstva da ga izvrši” (KKC 1806).
Ona je usko povezana s mudrošću tako da se ponekad uzima kao njezin sinonim. Iako je mudrost intelektualna krepost jer se odnosi na kontemplativni ili teoretski razum, ipak Mudrost koja dolazi od Boga oblikuje čitavog čovjeka, te ima ujedno i praktičnu dimenziju. Mi spoznajemo Boga na način da smo od Njega već „spoznati“ i u toj „spoznaji“ oblikuje se svaka naša druga moć, tako da spoznaja ujedno postaje i ljubav.
Franjo, stoga, mudrost pozdravlja kao kraljicu, dok druge kreposti pozdravlja kao „gospođe“: „Zdravo, kraljice mudrosti, Gospodin te čuvao s tvojom sestrom svetom jednostavnošću“. Ona nas čini jednostavnima, poniznima i čistima, jer čini da u nama nema podvojenosti između onoga što mislimo govorimo i činimo. Sveti Franjo, tako, upozorava: „Ne smijemo biti mudri i razboriti po tijelu, nego radije moramo biti jednostavni, ponizni i čisti” (2 PVj 45).
Isus Krist, Utjelovljena Riječ Božja, je utjelovljenje svih kreposti, On je Mudrost koju svaki čovjek traži. Ukoliko sve što činimo, što želimo, što kažemo i što mislimo dolazi od ove Mudrost, tada smo i mi mudri, po Duhu, ne po tijelu. „Nemaju duhovne mudrosti, jer nemaju Sina Božjega koji je istinita Mudrost Očeva” (1 PVj 2,8). Možemo savršeno poznavati stvari koje se tiču ovoga svijeta i možemo savršeno „tehnički“ izvršavati svoj posao ali ako to nije u jedinstvu s Kristom, takvo znanje umire kada i mi umiremo. To bi bilo onda samo slovo koje nema u sebi duha, a onda niti život. „Od slova su umrli oni koji žude znati samo riječi, kako bi bili smatrani mudrijima od ostalih i kako bi mogli steći veliko bogatstvo, da ga daju rođacima i prijateljima” (Opom 7,2).
Franji je bilo jednostavnije izvršiti ono što je shvatio da treba ostvariti, nego govoriti što bi trebalo činiti i upotrebljavati mnoštvo riječi i pokazivati znanje o koječemu. Čitavim svojim bićem se stavljao u službu izvršenja volje Božje i vjerovao je da to vrijedi više od riječi i propovijedanja. Krista razumijemo nasljedujući ga, a ne toliko razmišljajući i govoreći o uzvišenim teološkim stvarima, iako je bez sumnje i ovo potrebno. Znanje je dobro, ali ono mora služiti na vlastitu izgradnju i izgradnju drugoga. „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje. Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati. A ljubi li tko Boga, Bog ga poznaje“ (1 Kor 8, 1-3). Ukoliko koristimo znanje da bi potvrdili svoju vlastitu vrijednost i moć, ne samo da nam ništa ne koristi, nego smo na neki način u grijehu jer tvrdimo da Boga poznajemo, a ne poznajemo ga. Znanje je dar koji nam je dan za konkretnu upotrebu – kako bi ljubili Boga iznad svega, a drugoga kao sebe samoga. Ako smo stekli mnoštvo znanja i upoznali put do ostvarivanja dobra ali to nismo ostvarili, suprotstavljamo se samom Duhu Božjemu koji nas potiče na djelotvornu ljubav. „Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je“ (Jak 4, 17).
Franjevački način spoznaje je više spoznaja po ljubavi, nego spoznaja radi posjedovanja znanja. „Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Možemo reći da okreće i u nama sve naše moći na dobro. Onima koji Boga ljube Bog daje spoznaju najviše Mudrosti, ali daje i snagu da se izvrši volja Božja i upućuje na ispravan način kako to ostvariti konkretno u našem životu. Bog je Istina, ali je ujedno i Ljubav, tako da ono što dolazi od Njega, ne samo da nam donosi svjetlo, nego osnažuje i naše moći kako bi postali savršeni u ljubavi. Onaj koji je mudar je, stoga, i ponizan, i umjeren, i jak, i pravedan, i čist. Svjestan je svoje slabosti, svoje ograničenosti, kao i toga da je sve milost i dar Božji. Onaj koji želi znati najuzvišenije nebeske stvari, koji želi samog Boga poznavati, mora krenuti na put pokore, odricanja od grijeha i požude tijela, ali mora prije svega sve svoje moći darovati, tj. „vratiti“ Gospodinu, kako bi se On mogao u njemu nastaniti i djelovati u njemu. Boga se ne može spoznati djelomično, jer to onda i nije poznavanje Njega. Može ga se upoznati jedino otvaranjem vlastitog srca i puštanjem Njegove milosti u našu nutrinu, tj. ljubeći ga svim svojim silama.
Za Svetog Franju je svaka i najmanja milost „hrana odozgo“ koja pomaže da čovjek živi duhovno i da se svakodnevno suobličava Bogu. Franjo je cijenio svaki dar primljen od Boga i, stoga, je „Uvijek tragao za skrovitim mjestima, gdje bi se, ne samo duhom, nego i pojedinim udovima sa svojim Bogom sjedinjivao. Kad bi ga nenadano u javnosti zahvatila milost, kad bi ga pohodio Gospodin, da ne bi bio izvan ćelije, od plašta bi napravio ćelijicu. A ako bi kada bio bez plašta, da se ne bi ‘sakrivena mana’ javno očitovala, lice bi prekrio rukavom…Kad mu ništa od ovoga nije bilo moguće ostvariti, svoje bi grudi pretvarao u hram“ (2 Čel, 94). Njegov je život bio život „iz milosti“ i Mudrost je našla u njemu svoj način prebivanja i djelovanja.
Nasljedovanje Krista je istinska mudrost jer nas uvodi u istinski život. U Njemu je pohranjeno blago spoznaje svega što nam je potrebno da bi ostvarili u potpunosti naš život. Njegov nas Duh potiče i izvodi u nama i htjeti i djelovati (Usp. Fil 2, 13), tako da nismo prepušteni svojim vlastitim snagama. Na nama je da se otvorimo i prihvatimo milost koja nas potiče i čini da kreposnim djelima nasljedujemo Krista i upoznamo najvišu Mudrost.
Mirjana Pinezić