O vremenu preminuća, o proglašenju svetim i prijenosu njegova tijela
1
Tisuću dvjesto dvadeset šeste godine od Gospodnjega utjelovljenja, 4. listopada, u nedjelju, nakon što se navršilo dvadeset godina da je najsavršenije pristajao uz Krista, slijedeći život i stope apostola, oslobođen okova smrtnoga života, apostolski se muž Franjo blaženo preselio ka Kristu. Pokopan u spomenutom mjestu, počeo je posvuda blistati s toliko raznih divnih čudesa da je u kratko vrijeme velik dio kugle zemaljske dovodio do toga da se divi novome dobu .
2
Budući da je zbog sjajnih čudesa u raznim krajevima sve više postajao slavan i da su mu odasvud hrlili oni koji su se radovali što su njegovim dobročinstvom oslobođeni svojih nevolja, počeo je gospodin papa Grgur, kad je boravio u Peruđi, sa svim kardinalima i prelatima ostalih crkava raspravljati o njegovu proglašenju svetim. Svi su se složili i svi su na to pristali. Čitaju i odobravaju čudesa, koja je Gospodin bio učinio na zagovor sluge svoga, i s najvećim pohvalama veličaju život i djelovanje blaženoga oca .
3
Stoga su na to slavlje pozvani zemaljski prvaci . Određenoga dana u grad Asiz s papom dolaze mnogi prelati s nebrojenim mnoštvom naroda. A kad su došli do mjesta pripremljena za tako svečan skup , papa Grgur je najprije propovijedao svemu narodu i medonosnom ljubavlju naviještao slavu Božju. Veoma je prikladnim govorom hvalio svetog oca Franju, a dok je navješćivao čistoću njegova života suze su ga oblile .
4
Kad je završio propovijed, papa Grgur je podigavši ruke prema nebu gromoglasno povikao govoreći: „Na hvalu i slavu svemogućega Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i slavne djevice Marije i blaženih apostola Petra i Pavla i na čast slavne Rimske crkve! Posavjetovavši se s našom braćom i drugim prelatima, odlučujemo da se u popis svetaca uvrsti preblaženi otac Franjo, koga je Bog proslavio u nebu, a štovatelji na zemlji, i da se njegov blagdan svečano slavi na dan njegove smrti.“ Na te riječi počeše kardinali s papom gromkim glasom pjevati „Tebe Boga hvalimo“. Diže se potom glas svega naroda, a na zvuk zvonā i na jeku truba zemlja odjekuje od nebrojenih glasova, zrak se ispunja klicanjem, a zemlja se natapa suzama. Blista onaj dan, rasvjetljuju ga sjajne zrake. Gle tih zelenih grana maslina i drugoga drveća kao nedavno. Tu svečana odora sjajnije blistajući resi sve, a blagoslov mira veseli srca okupljenih .
5
Na koncu papa Grgur silazi s prijestolja i sretnim usnama ljubi grob u kojemu je sveto tijelo posvećeno Bogu. Prinosi i umnaža molitve i slavi sveta otajstva. Sav narod pridodaje hvale Bogu i svecu prinosi darove zahvalnosti. To se dogodilo šesnaestoga srpnja tisuću dvjesto dvadeset osme godine od utjelovljenja Gospodinova, a druge godine pontifikata gospodina pape Grgura .
6
Pošto je sve to obavljeno, tijelo presvetoga oca je nakon dvije godine svečano preneseno iz mjesta gdje je bilo pokopano u novu crkvu izvan gradskih zidina, nanovo izgrađenu njemu u čast. Ondje se naime u povodu te svečanosti slavio i generalni kapitul te se ondje sabralo veoma veliko mnoštvo braće iz raznih krajeva svijeta. Nadalje, toliko se mnoštvo svijeta ondje odasvud skupilo da ih grad nije mogao prihvatiti, nego su napunili polja i puteve u okolici. Budući da je bio spriječen drugim poslovima Crkve, ni gospodin papa Grgur nije mogao pribivati tolikoj svečanosti, nego je onamo s pismom poslao svečano izaslanstvo koje je izvijestilo o razlozima njegove odsutnosti. Bazilici svetoga Franje poslao je i zlatni križ, urešen draguljima, u koji je bilo ugrađeno drvo Gospodinova križa. Poslao je i opremu i posuđe što spadaju na službu kod oltara, i veoma skupocjeno svečano ruho. Samu pak crkvu, kojoj je bio postavio kamen temeljac, apostolskom je vlašću izuzeo od svake niže nadležnosti . Bogu hvala. Amen.
Završava život svetoga Franje.