O otvaranju knjige, o ukazanju serafina i o Kristovim ranama koje su se na njemu pojavile
1
Kad se to tako zbilo, navršavala se osamnaesta godina njegova obraćenja . U to je vrijeme taj presveti muž, ostavivši svjetovnu vrevu, pošao na mjesto mira i osame. Već je trebalo podijeliti vrijeme, te jedan njegov dio potrošiti na korist bližnjima, a drugi potrošiti na blaženo povlačenje u razmatranje. Uze sa sobom nekoliko drugova da oni njegov mir brane i čuvaju od svih napada smetnji. Pošto je ondje ostao neko vrijeme i trajnom se molitvom i čestim razmatranjem na neizreciv način domogao božanske blizine, svim je srcem želio znati koju bi miliju žrtvu mogao prinijeti Gospodinu. Najpobožnije je čeznuo spoznati čime bi mogao savršenije pristajati uz Božju volju .
2
Budući da ga je svakoga dana žarko zaokupljala ta želja, jednog je dana u samotištu u kojem je boravio pobožno pristupio oltaru, na koji je s poštovanjem stavio knjigu evanđeljā. Tako prostrt u molitvi, s velikom pobožnošću i poštovanjem, molio je Gospodina da se, na prvo otvaranje knjige, udostoji očitovati svoju volju o njemu . Potom je, obliven suzama , ustao od molitve , znamenovao se križem, uzeo knjigu s oltara i sa strahom je otvorio. Kad prvo naiđe na muku Gospodina našega Isusa Krista, pomislivši nije li se to moglo slučajno dogoditi, otvori knjigu drugi i treći put i nađe napisano to isto ili tome slično. Ne smuti se zbog toga neustrašivi Kristov vojnik, ne klonu duhom, budući da je i prije bio mučenik željom. Ostade nepokoleban i veseo, i uvijek srcem i ustima pjevajući vesele pjesme, malo nakon toga veselio se objavi većega otajstva i bio je obdaren većom milošću .
3
Dvije godine prije nego je predao dušu nebu, u samotištu zvanom La Verna, prijatelj Božji Franjo vidio je u viđenju jednog serafina u zraku, koji je imao šest krila, raskriljena nad njim, ruku i nogu pribijenih na križ. Dva se krila uzdizahu povrh glave, dva bijahu raširena za let i dva na koncu pokrivahu cijelo tijelo. Vidjevši to sveti se čovjek zapanji, pa ne znajući na što smjera ovo viđenje, u srcu mu se izmjenjivahu radost i tuga. Veselio se milu pogledu kojim ga je serafin promatrao – njegova je ljepota bila neprocjenjiva – ali ga je plašilo pribijanje na križ. Zabrinuto je mislio što bi moglo značiti ovo viđenje, a njegov duh veoma tjeskobno nastojaše shvatiti njegov smisao. No ništa nije mogao jasno shvatiti dok na koncu na samome sebi nije vidio to preslavno čudo, nečuveno u prošlim stoljećima .
4
U to se vrijeme počeše na njegovim rukama i nogama pojavljivati znaci čavala, baš onako kako je malo prije toga vidio iznad sebe čovjeka pribijena na križ . Činilo mu se da su mu ruke i noge na sredini pribijene, glave čavala se pojavljivahu na unutarnjoj strani ruku i gornjoj strani nogu, a njihovi šiljci na suprotnoj strani . Ti znaci na unutarnjoj strani bijahu okrugli, a na izvanjskoj duguljasti, a vidjela se neka mesna izbočina, kao vrhovi čavala zavinuti i tučeni, koja je se izdizala nad ostalo meso. Tako su znaci čavala bili utisnuti i na nogama, a ostalo je meso bilo uzdignuto. I desni je bok bio prekriven ranom, kao kopljem proboden, i često je krvario, tako da su mu i tunika i gaće bile poprskane svetom krvlju .
5
Primivši dakle na sebe takve bisere, čovjek je Božji veoma nastojao da to predragocjeno blago skrije od očiju svih živih, da ne bi slučajno, zbog blizine s nekim, tolika mu udijeljena milost pretrpjela štetu . Stoga je uvijek nosio u svome srcu i često imao u ustima onu prorokovu: U svoje sam srce skrio riječi tvoje da ne zgriješim tebi . Ali premda su mnogi vidjeli znake na rukama i nogama dok je prijatelj Raspetoga živio u tijelu, dragocjenu ranu u boku ipak nije mogao vidjeti nitko osim brata Ilije; on je jedanput zbog osobite ljubavi koju je svetac imao prema njemu obukao njegovu tuniku, a njemu je dao svoju. I tako je pobožno ga prevarivši dobio što je želio . A brat Rufin, koji ga je masirao, slučajno ju je dotaknuo rukom i osjetio je. Na taj je dodir svetac Božji osjetio jak bol, odgurnuo njegov ruku i povikao neka mu Gospodin oprosti .