Kako se, moleći se na osamljenim mjestima, sukobio s đavlom, o njegovoj ustrajnosti, o načinu njegova propovijedanja, o njegovoj poniznosti i samilosti prema siromasima
1
Blaženi je Franjo na svaki način nastojao biti slobodan od svega što je u svijetu , da zaraza svjetovne brige ni na čas ne bi pomutila vedrinu njegova duha. Nastojao je biti neosjetljiv za svaku izvanjsku buku i, svim srcem obuzdavajući vanjska osjetila, posvetio se samo Bogu. Zato je često izabirao osamljena mjesta, da bi ondje mogao dušu posve usmjeriti na Boga, a kad vrijeme bude smatrao prikladnim za to, da se bavi poslovima i da rado nastoji oko spasenja bližnjih. Molitva je bila njegova najsigurnija luka, njoj se uvijek posvećivao, čak i kad je tijelo štogod radilo. Noći bi provodio u molitvi u crkvama na osami, u kojima bi često pobjeđivao mnoge strahove i mnoge zasjede koje mu je đavao postavljao . S njim se u strašnoj spodobi znao i rukama pograbiti. U takvim duhovnim vježbama potpunije poučen, postao je vrlo postojan i natopljen obiljem nebeske nauke iz čistoće duha je crpio sigurnost propovijedanja. Ako i ne bi prije razmatrao što će govoriti, govorio bi čudesno i uspješno; ako bi prije razmatrao što propovijedati, mnogo puta nije znao što reći. Tada bi to bez srama okupljenu narodu priznavao i nije ga smetalo da drugi znaju za njegovo neznanje. Zaista čudesno! Potom bi ga iznenada ispunila tolika rječitost da bi se slušatelji divili. Jednakom je postojanošću propovijedao mnogima kao i nekolicini .
2
Jednako je srčano propovijedao i kardinalima pred gospodinom papom Honorijem. Diveći se velikoj postojanosti Božjega čovjeka, oni su potreseni u srcu osjećali da se u njemu nalazi preobilje Božje milosti .
3
Premda bijaše pripravan opominjati druge, radije životom nego riječju, pripravniji je bio podnijeti opomenu i ukor. Kad je naime jednoga dana, na magarcu, prolazio poljem nekog seljaka koji je upravo u polju radio, seljak mu brzo pritrča uzbuđeno ga pitajući, je li on brat Franjo. Kad on odgovori: „Jesam“, seljak reče: „Brate, nastoj biti onakav kakvim te ljudi smatraju. Mnogi ti naime vjeruju. Opominjem te: neka uvijek bude onako kako se u tebe polaže nada.“ Slušajući to, svetac Božji pade s konja, prostrije se pred seljaka i ljubljaše mu noge, zahvaljujući mu što se udostojao opomenuti ga .
4
Bijaše veoma ponizan, nastojao je biti sličan sa svim siromasima. Često je njima davao dio tunike koju je oblačio i nosio ju je poput siromaha, često ju je krpio ne platnom nego korom drveća i biljaka . U vrijeme velike studeni od bogataša je tražio odjeću, uz uvjet da je ne mora vratiti, a davao bi je prvim siromasima koje bi susreo .
5
Stvar vrijedna divljenja! Kad je, dok je još bio u svijetu, kao trgovac s trgovcima došao u Rim, vidio je mnoge prosjake i siromahe kako po običaju sjede uz baziliku svetoga Petra. Suosjećajući s njima i htijući iskusiti njihovu bijedu i bi li je i on jednom mogao podnositi, krišom je od drugova svukao svoju odjeću i obukao poderanu i prljavu odjeću tih jadnika. Došao je među njih, sjeo i proseći s njima veselo jeo. Govorio je da nikad nije slađe jeo .
6
Uistinu je ovaj ljubitelj vrline zasladio tjelesno nepce . Stoga mu je bilo teško kad bi vidio da koji siromah trpi uvredu. Kad je tako jedan brat nekom siromahu dobacio ovakvu uvredu: „Pazi da možda nisi bogat, a glumiš siromaha!“, čuvši to Franjo, patrijarh siromaha , jako se ražalosti, ukori onoga koji to reče i naredi mu da se svuče pred siromahom. Taj siromahu poljubi noge i zaiska oproštenje. Franjo naime govoraše: „Tko grdi siromaha, vrijeđa Krista koji je radi nas postao siromah na ovome svijetu.“ Stoga kad bi susreo siromahe s tovarom drva ili drugim teretom, često bi podmetao vlastita pleća, makar su bila nejaka, da im pomogne .