ČITANJA:
vl. svetkovine: Iz 49,1-6; Ps 139,1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80

Božja i ljudska logika

Obično se kaže da velika vremena rađaju velike ljude. Pod tim velikim vremenima podrazumijevaju se vremena velikih previranja, vremena kada se stari oblici života pokazuju dotrajalim i potrošenim, kada se osjeća potreba za novim i drukčijim. A velikim se ljudima smatraju oni koji znaju prepoznati te znakove vremena i imaju hrabrosti na njih na pravi način odgovoriti.

Nema nikakve dvojbe da je vrijeme što ga je svojim rođenjem i svojim životom obilježio Ivan Krstitelj bilo posebno, jer ono je razdjelnica vremena i povijesti spasenja. To je vrijeme kada je Bog počeo ostvarivati svoja po prorocima davana obećanja i postavljati temelje novoj spasiteljskoj stvarnosti, koja stoji u znaku milosti i Duha Svetoga, a ne više u znaku Mojsijeva zakona. To je vrijeme kad završava Stari, a započinje Novi savez, vrijeme kada upravo Ivan Krstitelj cijelom narodu Božjemu Izraelu upućuje odlučan poziv na obraćenje, kako bi, zajedno s obraćenim poganima, tvorili novi Božji narod, Crkvu.

Prije nego što se okrenemo osobi Ivana Krstitelja, potrebno je još malo pobliže objasniti pojam „velika vremena“ i „veliki ljudi“. Ako smo dobro čitali sva tri za današnju svetkovinu izabrana biblijska čitanja, nije nam teško zaključiti kako se u poimanju veličine Božja i ljudska logika jako razlikuju. Najveći starozavjetni navjestitelj novosti za svoj narod, najavitelj nove budućnosti koju Bog sprema, prorok Izaija ne najavljuje nekog moćnog i uzvišenog, nekoga tko je silan na riječi i djelu, već govori o Sluzi.

Izaija donosi riječ koju Bog upućuje neposredno njemu, svome proroku, ali u njemu gleda utjelovljen čitav svoj narod: „Ti si Sluga moj, Izraele, u kom ću se proslaviti!“ Nakon što mu prorok iskreno priznaje i svoju vlastitu nemoć i nemoć svoga naroda u ostvarenju Božjih planova, dolazi još snažnije Božje obećanje: „Premalo je da mi budeš sluga…, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje“.

Samo nekoliko poglavlja dalje u Izaijinoj knjizi pred nas izranja taj zagonetni lik Sluge Božjega s još jasnijim crtama Sluge patnika, koji je od svih prezren i odbačen kojega vode kao „janje na klanje“ (Iz 53,7), ali on svjesno uzima grijehe drugih na se i dragovoljno trpi za njih. Ta prorokova riječ počinje se ostvarivati u onom trenutku kad Ivan Krstitelj u prvome susretu s Isusom upire prstom u nj i govori: „Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!“ (Iv 1,29). To je isto kao da je rekao: Evo Sluge Božjega, jer u aramejskom jeziku, kojim su govorili i Ivan i Isus, ista riječ znači i sluga i jaganjac.

Nadjenut ćeš mu ime Ivan

Vratimo se rođenju Ivanovu koje danas slavimo. Ni tu nema ničega velikog, megalomanskog u ljudskome smislu. Naprotiv, uz to rođenje već je povezano trpljenje, koje od početka prati svakog slugu Božjega. Ivanov je otac Zaharija naime zbog svoje nevjere na neko vrijeme zanijemio, a susjedi u strahu pitaju: „Što će biti od ovoga djeteta?“ Božje djelovanje uvijek izaziva i stanovitu zbunjenost, upravo zato što on djeluje drukčije od očekivanja ljudi, što je njegova svemogućnost zaogrnuta ruhom nemoći.

Ivan se rađa od neplodne žene, zahvaljujući čudesnom Božjem posredovanju. Bog određuje i njegovo ime koje znači „Bog se smilovao“. To smilovanje ne odnosi se samo na milost iskazanu njegovim neplodnim roditeljima, već seže puno dalje. S Ivanovim rođenjem počelo se ostvarivati Božje smilovanje svemu narodu, jer on je poslan da najavi onoga koga su proroci navijestili kao Spasitelja i koga narod čeka.

Postigavši muževnu dob, Ivan osjeća da Bog ima s njim poseban plan, ali ni on još uvijek ne zna jasno kakav. Zato se povlači u pustinju, gdje moli i posti, a onda stupa pred narod kao uvjerljiva proročka pojava, sa snažnim pozivom na obraćenje i najavljujući većega od sebe, kojemu on nije dostojan ni remen na obući odriješiti. Mogli bismo reći da su zvjezdani trenuci Ivanova života bili Isusovo priznanje: „Između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11).

U čemu je ta Ivanova veličina, ako se on u tom trenutku nalazi u Herodovoj tamnici i ako je čak i sam pokoleban u onom što je prije govorio o Isusu, najavljujući ga kao većeg od sebe, pa šalje dvojicu svojih učenika da od samog Isusa čuje, je li on taj ili nije? Upravo po toj tamnici i po svojoj mučeničkoj smrti Ivan ostvaruje crte od Izaije opisanog Sluge Božjega, koje će u daleko većoj mjeri ostvariti Isus svojom smrću na križu. Veličina koja s ljudskim poimanjem veličine nema ničeg zajedničkog.

Tu veličinu potvrđuje i današnje drugo čitanje, u kojemu apostol Pavao pred Židovima poziva na Božji plan spasenja, u kojemu Ivanu pripada važna uloga. I sam Pavao je, zahvaljujući milosti Božjoj, pred Damaskom svoju veličinu ljudske mudrosti i ovlasti da u ime Velikog vijeća traži i progoni Isusove sljedbenike, zamijenio veličinom služenja Kristu raspetom i uskrslom, sve do posvemašnjeg predanja života njemu. On se otada s ponosom naziva „sluga Isusa Krista“ i jamči da mu je njego križ jedino čime se želi hvaliti, a svu veličinu svijeta smatra blatom.

Poruka za naše vrijeme

Govoriti o sluzi i služenju u naše vrijeme nije moderno. Ideal za koji se zalaže moderni čovjek sadržan je u riječima: sloboda, neovisnost, samoostvarenje. Te riječi su u potpunoj opreci sa slugom i služenjem. Tko je danas uopće spreman nekomu biti sluga i služiti? Mnogi mladi ne znaju ni značenje tih riječi. A ipak je to ideal kršćanskoga života koji jasno proizlazi iz Isusove riječi: „Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih!“ (Mk 10,45). Na tome se temelji i njegov jasan zahtjev učenicima koji raspravljaju o tome tko je najveći: „Tko želi biti prvi, neka bude zadnji od sviju i sluga svima!“ (9,35). Već prije Isusa i njegova Majka je služenje učinila programom svoga života kada je na Božji poziv odgovorila: „Evo službenice Gospodnje!“

I današnje vrijeme pokazuje crte slične Ivanovu vremenu. Sve je manje razloga za nekakvu sigurnost života, a pogotovo za istinsku životnu radost. Ljudi se nemaju na što osloniti, jer nestaje prava i pravednosti, a prevladava korupcija i moć jačega. Danas ne uspijeva u životu tko je pametan, čestit i pošten, već tko se bolje snašao. Zato je sve manje ljudi koji s optimizmom i nadom gledaju u budućnost, a sve više zabrinutih, pa čak i beznadnih. Svijet vapi za nečim novim, vapi za ljudima Ivanova duha, koji će se nametnuti ne samo snagom svoje riječi, već još više snagom svoga primjera. Koji će moći moćnicima i silnicima uvjerljivo reći: „Nije ti dopušteno!“, kao što je Ivan rekao Herodu. Koji će i lažnim pravednicima moći uvjerljivo reći: „Obratite se i donesite plodove dostojne pokore, jer bez toga ćete propasti!“

Uvijek su bili rijetki ljudi koji su, poput Ivana, na velikoj svjetskoj sceni mogli nešto pokrenuti i promijeniti. Zato, dok čeznemo za njima, ostaje svima nama važno pitanje, koliko je u meni Ivanova duha? Koliko je u mome životu njegove dosljednosti i odlučnosti, gorljivosti za Boga i njegovo kraljevstvo? Za Ivana je Isus slikovito rekao da nije trstika koju vjetar njiše. Bi li mogao slično reći i za mene, za tebe? Jesam li čvrst i nepokolebiv u svojim stavovima, u svome kršćanskom uvjerenju i ljudskom poštenju? Sveti Ivan nas sve poziva da dademo svoj proročki doprinos boljitku ovoga svijeta. Zato prihvatimo njegov poziv na obraćenje i počnimo donositi plodove dostojne obraćenja.

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://www.franjevci.info/