Paškal se rodio u Španjolskoj 1540. god. Dok je kao dječak čuvao stada isticao se pobožnošću, osobito prema svetoj Euharistiji. Poznat je kao krepostan čovjek; stupi u Franjevački Red 1564. god. U samostanu je obavljao najteže službe. Tako je bio obdaren od Boga nebeskim darovima, da je ne samo bližnjima koristio dobrim savjetima, nego je napisao i neke male spise, u kojima je iznio plodove svoga vlastitog religioznog iskustva. Umro je 1592. g.
Iz spisa sv. Paškala Bajlonskog
Budući da nam Bog najviše želi dati darove, u svemu što od Boga moliš, čvrsto vjeruj da će ti Bog darovati što tražiš. A ništa ne moliš prije nego te je Bog potaknuo da moliš, a on je raspoloženiji da usliša tvoju molitvu nego što siti da ga zamoliš, te stoga on uvijek čeka da ga zamolimo. Zbog toga te na molitvu više tjera Božja volja koja te želi darivati, nego tvoja potreba za molbom: molitve uvijek treba obavljati u svezi sa zaslugama tajanstvenog života Gospodina našega Isusa Krista. Vježbaj dušu svoju trajnim i usrdnim radom tražeći sve što Bog traži, uklanjajući iz svoje volje svako dobro i dobit koja ti može doći iz takve molitve. Ponajprije čini ovo: naime traži Boga iznad svega. Pa i dostojno je prije i iznad svega tražiti Boga, a božansko Veličanstvo želi da primimo što molimo, jer tim postajemo prikladniji da mu služimo i možemo ga ljubiti većom savršenošću. Sve tvoje molitve neka imaju tu nakanu, i kad to moliš, čini to iz ljubavi i zbog ljubavi žarko i svesrdno. Odvoji svoje srce od stvari ovoga svijeta, i zamisli da ništa na ovom svijetu ne postoji osim tebe i jedinoga Boga. Nikada, pa ni na kratko vrijeme, srce svoje ne udaljuj od Boga, misao tvoja neka bude jednostavna i skromna, pažnja uvijek budna nad samim tobom, i ljubav Božja iznad svega kao razliveno ulje. Zahvaljivati Bogu samo je unutarnji čin duše kojim netko prima neko nebesko dobro upoznajući neizmjernoga Boga i Gospodara svega, od kojeg dolazi svako dobro, raduje se sposvemašnje slave Božje i što je udostojen takvog dobročinstva, pa je stoga spreman da više ljubi Boga i da služi darovatelju svih dobara. Kad, naime primiš neke darove od Boga, prikaži se njemu sav kakav jesi s radošću i veseljem ponižavajući i prezirući sama sebe, i odričući se svoje volje tako da se možeš dušom i tijelom posvetiti njegovoj službi. Beskrajno zahvaljuj radujući se moći i dobroti Božjoj, koji ti pruža dobročinstva i darove po kojima mu sada hvalu daješ. Ako želiš da Bog primi tvoje zahvale, prije nego započneš, ponizi se, odreci se sebe i smanji se pred Bogom priznajući svoje siromaštvo i bijedu da uvidiš kako sve što ti imaš, dolazi od Božje darežljivosti, radujući se i kličući, jer vidiš da si obogaćen milostima i darovima, i da ne držiš mnogo do dobiti koja odatle proizlazi, da bi mogao bolje služiti Bogu.
Iz Božanskog Časoslova sv. II.
Rođen je na Duhove 1540. godine i na istu svetkovinu umro 1592. godine. Uzor je jednostavnosti i pobožnosti prema Euharistiji. Zato ga je papa Leon XIII. 28. studenoga 1897. proglasio zaštitnikom euharistijskih kongresa. Njegov primjer i osobno iskustvo trebali bi se još više vrednovati. Njegovo duhovno iskustvo sadržano je u dvadesetak asketskih rasprava koje je napisao iako nije nikada pohađao visoke škole. Zbog tako neobično žarke i ustrajne pobožnosti prema Euharistiji prozvan je „Seraf Euharistije”.
Franjevac je postao u 20. godini života, a u samastan je primljen na temelju svjedočanstava nekih redovnika koji su ga poznavali i posvjedočili kako je pobožan i kako teži za savršenošću. Starješine su željele neka postane svećenik, ali u svojoj poniznosti on je radije ostao samo brat redovnik. Prije ulaska u samostan bio je pastir pa ga ikonografija često prikazuje sa stadom. To je vjerojatno utjecalo što je i u našim krajevima često štovan kao zaštitnik pastira i sitne stoke.
Umro je 17. svibnja 1592. i pokopan u Villa Real. Za vrijeme španjolskoga građanskog rata (1936.-1939.) njegovi posmrtni ostaci, koje su vjernici pobožno častili, bdli su razbacani i razneseni. Samo djelomično ponovno sakupljeni poslije II. svjetskog rata, opet su postali predmet pobožnog čašćenja vjernika.
Paškala je proglasio blaženim papa Pavao V. 1618. godine, a svetim Aleksandar VIII. 1690. godine. Župa Sv. Antun Pad., Rijeka-Kantrida
Sveti Paškal rodio se 16. svibnja 1540. u Torrehermosi u Aragonskom Kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Od ranog djetinjstva pokazivao je ljubav prema molitvi i pobožnost prema euharistiji. Već kao dječak čuvao je domaće stado. Nalazeći se na livadama, mnogo je molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na njegovom putu prema svetosti. Kad je Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se posveti Bogu redovničkim životom. Pokucao je na vrata samostana svete Marije Loretske. Tada je bilo mnogo zvanja, pa su redovnici pravili veći izbor i nisu odmah primali one koji bi se javljali. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da još pričeka. Paškal je, u želji da bude u blizini tog samostana, našao posao kao pastir stada kod nekoga bogatog gospodara.
Paškal je ubrzo došao na glas svetosti, pa su ga franjevci primili u svoj samostan. 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, položio je svečane redovničke zavjete. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti odbio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat. Iako bez naobrazbe, često su od njega tražili savjet jer je bio pun mudrosti Božje.
Izmučen velikim pokorama, sv. Paškal umro je u 53. godini života. Umro je kao što se i rodio – na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Realu, nedaleko od Valencije. Papa Pavao V. 1618. proglasio je Paškala blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Lav XIII. imenovao je sv. Paškala svecem euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa.
Očito je da kad razmišljamo o ovom velikom svecu franjevačkog reda, ne možemo a da ne zamijetimo njegovu veliku pobožnost prema presvetoj euharistiji. Naime, sv. Paškal cijelog je svog života promicao i branio Gospodinovu stvarnu prisutnost u euharistiji. Nije to činio samo riječima, nego još i više svojim primjerom, tj. svojim pobožnim prisustvovanjem i sudjelovanjem u euharistijskom slavlju. Ono što možemo svakako od njega naučiti i ponijeti u svoj vjernički život, jest to da je potrebno da i riječima, ali, što je još i važnije, i djelima svjedočimo drugima koliko je za nas katolike važna euharistija jer u njoj primamo tijelo Gospodina našega Isusa Krista. U euharistiji je prisutan živi Krist i upravo zbog toga potrebno je s posebnom pobožnošću i žarom pristupati oltaru Gospodnjem u euharistijskom slavlju i tu Isusovu stvarnu prisutnost u euharistiji nositi i živjeti u svom svakodnevnom životu.
Sv. Paškal nije razdvajao sakramentalni od svog svakodnevnog života. Oni su bili združeni i nerazdvojivi. Potrebno je da i mi, kao i sv. Paškal, svakodnevno crpimo snagu iz euharistije te živimo na način da se vidi da je Krist u nama djelotvorno prisutan. Neka nam zagovor ovog velikog sveca franjevačkog reda bude na pomoć da možemo po njegovu primjeru živjeti i doći u nebesku domovinu gdje je Onaj koji je u euharistiji i danas stvarno prisutan.
Napisao fra Ivan Macut, (17.5.2013.) samostan i župa Sv. Franje Imotski