Čitanja:
Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Učenici u neprijateljskom svijetu

Ivanovo evanđelje ima poseban i neobičan, najčešće negativno obojen pojam svijeta. To je svijet koji je stvoren po utjelovljenoj Riječi (Iv 1,3), ali je nije upoznao (1,10) i zato ne prima ni Isusa nego ga mrzi (7,7). Svijet jednako mrzi i Isusove učenike kao što je njega mrzio (15,18). A mrzi ih samo zato što nisu od ovoga svijeta (17,14). Unatoč tome Isus ostaje uporan u svojoj namjeri da taj svijet spasi, da mu donese svoje svjetlo (3,16-19) pa zato i učenike ostavlja u tom svijetu da nastave njegovo djelo. Svjestan opasnosti kojoj će učenici biti izloženi, on moli za njih. «Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga» (17,15).

Nama pragmatičnim ljudima modernog vremena bilo bi razumljivije i draže da je Isus učinio nešto sasvim konkretno i da je obećao to trajno činiti kako bi učenike zaštitio. Ali umjesto toga on moli. Isus znade za vrijednost molitve i znade da je to najbolja pomoć. A mi? Kako mi gledamo na molitvu i kako se odnosimo prema njoj? O snazi molitve može pravilno suditi samo onaj tko ima stvarno iskustvo ustrajnog molitelja. Kad je poznati njemački filozof Peter Wust kao sveučilišni profesor trebao otići u mirovinu, u jednom od svojih zadnjih predavanja rekao je svojim studentima i ovo: «Možda od mene očekujete da vam prućim nekakav ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio.»

Mnogi ljudi nisu nikad osjetili Božju pomoć jer nisu za nju ozbiljno ni molili. Čak i mnogi koji sebe smatraju praktičnim kršćanima čine dvostruku grešku: s jedne strane podcjenjuju snagu zla koje je prisutno u svijetu i opasno mu se izlažu svojim lakomislenim ponašanjem; s druge strane ne žele upoznati snagu molitve koja je jedina prava brana pred snagom zla koje je katkad upravo agresivno na djelu. Zato molitva nije za kršćanina samo jedna od njegovih dužnosti, već je to velika i nezaobilazna potreba.

Jedinstvo u Isusovu imenu

Svijet nažalost ne ujedinjuju duhovne vrednote i zajedničko zalaganje za njih, već najčešće različiti interesi i zato je to jedinstvo tako krhko i ranjivo. Ljudi duha doduše ističu kako bi se svijet morao okupljati oko duhovnih vrijednosti, ali njihovi pozivi ne nailaze na veći odaziv. Ako negdje i uspiju i ako tako ostvareno jedinstvo dovede u pitanje interese jačega, ti ljudi duha brzo postaju predmet mržnje «svijeta». Kako drukčije protumačiti atentat na papu Ivana Pavla II. i priora zajednice u Taizé-u, R. Schutz-a, dvojice ljudi koji su se toliko zalagali za okupljanje svih ljudi oko duhovnih vrednota? Već je starozavjetni psalmist vapio Bogu da ga njegovi progonitelji nizašto mrze, da on ne vidi razlog toj mržnji (usp. Ps 35,19). I Isusova riječ predstavlja optužbu takvoga svijeta: «Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi» (Iv 17,14).

Po Isusovoj riječi učenici su drukčiji od svijeta, oni ne prihvaćaju njegovu logiku razmišljanja i ponašanja i to je dostatan razlog da ih svijet mrzi. Doista, pravednik je često bio neshvaćen, izrugivan i proganjan samo zato što svojim životom uznemiruje tuđe savjesti. Zar nije iz istih razloga i Veliki inkvizitor zamolio Krista koji je ponovo došao na ovu zemlju da se udalji, jer remeti ustaljena pravila ponašanja? Zar u svim totalitarnim režimima nisu postojali zakoni po kojima se sudilo za uznemiravanje građana? Riječ je dakako o životu ljudi koji se doživljava kao kritika koju svijet ne trpi, jer su mu – kako će Isus u drugoj zgodi reći – djela bila zla (usp. Iv 3,19).

Već je sv. Pavao upozoravao kršćane da se ne smiju prilagođavati takvom svijetu (usp. Rim 12,1s). Oni moraju ostati «u Isusovu imenu», moraju biti «posvećeni u istini». Zato kršćanin mora uvijek biti spreman dati odgovor na pitanje: što pokreće njegov život, Krist ili svijet? Duh vremena i javno mnijenje imaju strašnu moć i nije im se lako oduprijeti. Već je francuski kršćanski pisac G. Bernanos davno upozorio da je vrlo mali broj vjernika koji se izričito odriču svoje vjere. Ali događa se nešto opasnije, jer se događa tako često. U mnogih vjernika život se odvija tako, da vjera sve više slabi i jednog dana jednostavno prestane oblikovati njihov život. Oni se doduše i dalje smatraju vjernicima, ali svoje glavne životne odluke ne donose u svjetlu vjere, već se prilagođavaju svijetu. Crkvi mora predstavljati veliko ohrabrenje što je Isus molio da ostane u njegovu imenu i da bude «posvećena u istini». Ohrabrena tim Isusovim svjedočanstvom, Crkva mora činiti sve da Isusova molitva i danas donosi svoje plodove.

Fra Ivan Dugandžić