Jean-François Millet (1814.-1875.), Angelus
ulje na platnu (55×66 cm)
Umjetnik nadahnut spomenom na svoju baku i djeda

…I ona je začela po Duhu Svetomu!

Poštovani slušatelji, danas, kao i svakoga dana, nakon emisije Riječ za tebe, valovi Hrvatskoga katoličkoga radija raznose nam pjesmu Angelus-a, Anđeo Gospodnji. Ili, pak, sa zvonika svoje ili neke obližnje crkve, čujemo kako odzvanjaju radosni zvuci zvona. Iste zvukove, ako Bog da, čut ćemo i u predvečerje, a čuli smo ih i u jutarnjim satima, ukoliko nisu zagušeni nekom našom tjeskobom, jurnjavom, bukom ili zaglušujućim zvukovima.

Znamo zašto se svakoga dana s katoličkih crkava tri puta oglase zvona: to je pozdrav Utjelovljenoj Božjoj Riječi, Silom Duha Svetoga učovječenoj u tijelu Djevice Marije.

Običaj moljenja Angelus-a ima svoje korijene u davnim crkvenim vremenima i protekla su mnoga stoljeća do oblikovanja molitve kako je mi molimo.

Već od ranih stoljeća kršćanstva zazivalo se Majku Božju riječima Anđelova pozdrava i Elizabetina usklika: «Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s Tobom…» Koncem VII. stoljeća papa Sergij I. u litanijima Svih svetih dodao je drugi dio zaziva: «Sveta Marijo, moli za nas…».

Molitva Zdravomarije s vremenom se proširila na kršćanskome Zapadu kao privatna molitva. Potom je nastao običaj da se dnevno moli tri Zdravomarije. U XIII. stoljeću ta je molitva povezana s nastankom Angelus-a, u čemu je svoj udio dao i franjevački red.

Naime, na utemeljitelja franjevačkoga reda, sv. Franju Asiškoga, jak je dojam ostavio susret sa sultanom na Bliskome istoku i revnost islamskih vjernika da obavljaju molitve: svi pozvani u isto vrijeme i određenim držanjem tijela. Stoga je Franjo potaknuo braću i svjetovne poglavare da sličnim znakom pozivlju kršćane na molitvu. Jedinstvenošću toga znaka, preuzetog iz islama, u vrijeme mržnje i križarskih ratovanja, Franjo je htio da ljudi shvate da Bogu valja davati hvalu u sveopćoj jedinstvenosti svih ljudi, islama i kršćanstva. U franjevačkome je redu očito bila shvaćena vrijednost znaka kao poziva na zajedničku molitvu. Naime, godine 1269., sv. Bonaventura, koji je bio vrhovni poglavar franjevačkoga reda manje braće, odredio je da poslije molitve Povečerja, zvone samostanska zvona kao poziv redovnicima i ostalim vjernicima da mole tri Zdravomarije. I tako je nastao večernji Angelus.

Na tu molitvu poticali su i pape a podržavali su je i crkveni sabori. Primjerice, Ivan XXII. udijeljuje oproste vjernicma koji, čuvši zvona, na koljenima izmole tri Zdravomarije. Postupno se uveo i jutarnji Angelus, najprije u Engleskoj u XIV. stoljeću; potom se običaj proširio u susjednim zemljama.

U XIV. stoljeću, u vjerničkoj pobožnosti, naglasak je bio na povezanosti Bl. Djevice Marije i Kristove muke te se u jutarnjem Angelus-u molilo pet Očenaša na čast pet Kristovih rana i sedam Zdravomarija na čast sedam Gospinih žalosti.

U XV. stoljeću, započelo se i podnevnim Angelus-om, u Češkoj, zatim u nekim krajevima današnje Njemačke, u Mainzu i Kölnu. U početku se to činilo samo petkom, kao spomen na Kristovu muku. Opasnošću od Turaka pojačalo je pouzdanje kršćana u tu molitvu, kao molitvu za mir, uz zvonjenje zvona. To je zahtijevao i papa Kalist III.

Današnja molitva Angelus-a uglavnom je oblikovana u XVI. stoljeću.

Načinom življenja i djelovanja podaleko smo od prikaza večernjeg Angelus-a francuskoga slikara Jean-François Millet-a, iz sredine XIX. stoljeća: žena i muškarac na polju, odložili oruđe i prignuli glave na molitvu Angelus-a, na obzoru crkva sa zvonikom, žena kao da stavom podsjeća na Gospu.

Možda se, ipak, ponegdje, u našim seoskim krajevima i zapazi takav prizor.

Kakav god nam ritam života bio, čuli ili ne čuli zov s naših zvonika, nađimo koji trenutak na poklon i zahvalnost Bogu za darovanu milost po njegovoj Utjelovljenoj Riječi.

 

tekst priredila: s. Judita Čovo
emisija: Hrvatski katolički radio
Duhovna misao 30. siječnja 2009.