USKRS – TEMELJ VJERE I KRŠĆANSTVA

Uskrs  stoji  na  početku  našega  vjerovanja.  On  je  razdjelnica,  povijest  i  eone  dijeli  u  ono prije  i  poslije.  Kršćanstvo  je  od  početka  naskroz  u  znaku  Uskrsa.  Bez  toga  događaja,  bez  te svetkovine, bez vjere da je Krist Isus uskrsnuo od mrtvih, ne bi bilo kršćanstva, ne bi se vjera širila,  a  vjera  bi  bila  bez  temelja,  bez  čvrste  podloge.  Uskrs  nije  samo  dan  u  godini  koji  na poseban način slavimo, Uskrs i zbilja uskrsnuća trebala bi određivati i davati pečat kršćanskom svagdanu,  biti  sadržaj  našega  života.  Stoga  se  stalno  trebamo  pitati,  što  mi  vjerujemo  kad kažemo  da  je  Isus  uskrsnuo?  Kako  se  naš  život  oblikuje  snagom  uvjerenja  kako  ne  ćemo ostati  u  smrti,  nego  ćemo  svi  mi  s  Kristom  uskrsnuti?  Na  koji  se  način  događa  pretakanje, transfuzija   Uskrsa   u   naš   svagdan,   u   ritam   našega   života?   I   što   znači,   živjeti   iz   snage uskrsnuća?

Nešto se silno dogodilo

Kad  čitamo  izvještaje  Svetoga  pisma,  nigdje  ne  možemo  pronaći  traga  da  su  apostoli  ili žene  na  grobu  iščekivale  ili  se  nadale  Isusovu  uskrsnuću.  Svi  su  se  opirali  takvoj  pomisli,  bili su  slomljeni  činjenicom  da  Učitelja  nema  među  njima.  Tako  i  dvojica  na  putu  u  Emaus. Žalosni,  potišteni,  snuždeni,  ne  mogu  dokučiti  niti  shvatiti  što  se  minulih  dana  dogodilo  u Jeruzalemu  s  Isusom  iz  Nazareta,  prorokom  koji  bijaše  silan  na  riječi  i  djelu.  Danas,  u vremenu opće skepse i nevjere u mogućnost Božjega zahvata u svijet, a pogotovo u vremenu nevjere  da  je  moguće  da  je  Bog  uzeo  ljudsko  tijelo  i  postao  čovjekom  u  konkretnoj  osobi, kušaju se stvarati teorije kako su učenici sami od sebe došli na ideju da je njihov Učitelj živ, te su se udružili i odlučili govoriti kako je Isus živ, uskrsnuo.

Međutim,  svi  pokušaji  učiniti  učenike  glavnim  čimbenicima  u  cijelom  procesu  izokreću događaje naglavačke. Čovjek mora biti slijep da bi previdio ili zanemario bjelodane činjenice s kojima smo suočeni u Novom zavjetu. Znamo kako su se apostoli ponijeli, pravi kukavelji. I da oni  svojim  silama  i  ‘sposobnostima’  stvore  ono  što  je  izraslo  u  sveopći  Božji  narod,  Crkvu? Mission impossible.

Pavao  će otvoreno  reći: „Nije  li Krist uskrsnuo,  naš  je  navještaj  uzaludan i prazan, vaša  je vjera  besmislena“  (1Kor  15,15).  Kad  bi  ono  što  čitamo  u  spisima  Novoga  zavjeta  o  danima uoči  i  nakon  Isusove  muke  i  razapinjanja  te  smrti  bila  ‘naknadna pamet’  učenika,  izmišljotine genijalnih utemeljitelja kršćanstva, imali bismo najsramotniju povijesnu krivotvorinu. Izvještaji te  vjera  u  Isusovo  uskrsnuće  nisu  samo  utjecali  na  svjetsku  povijest,  nego  su  je  radikalno promijenili i usmjeravali.

Što,  dakle,  ako  izvještaji  evanđelista  te  revnoga  pisca  poslanica  Pavla  odražavaju  stvarno stanje  stvari?  Što  ako  je  istina  da  su  žene  na  grobu  imale  ukazanje  anđela,  da  im  je  sam Gospodin  došao  ususret,  da  se  susreo  s  Marijom  Magdalenom  na  grobu  te  ga  prepoznala  u novom  obličju?  Što  ako  se  Isus  ukazao  Petru,  Ivanu,  ostalim  apostolima,  zatim,  prema Pavlovim riječima, njih pet stotina od kojih su mnogi još na životu, jer nije minulo ni dvadeset godina od događaja kad Pavao piše svoje spise? Doduše, mnogi su u dvoumici, Toma napose, a  i  u  samom  trenutku  rastanka,  na  Gori  u  Galileji,  Matej  veli  da  su  neki  sumnjali  (Mt  28,17). Sve  je  njih  duboko  potresla  zbilja  Isusova  razapinjanja  i  križa  tako  da  nisu  mogli  ni  u  snu vjerovati  u  izvještaje  o  ukazanjima  Uskrsloga.  Obeshrabreni  vidimo  ih  na  starom,  ribarskom poslu.  Nekolicina  njih  love  ribu  na  jezeru  (Iv  21).  Nigdje  trunke  zanosa,  mističnih  iskustava, kovanja  planova  za  budućnost.  Svi  su  zbunjeni  i  zatečeni  te  iznenađeni  činjenicom  ukazanja. Nešto  se  silno  dogodilo,  nešto  s  čime  nitko  od  njih  nije  računao.  Bili  su  suočeni  s  novim, nepoznatim,  nevjerojatnim.  Činjenica  Isusovih  ukazanja  te  silazak  Duha  Svetoga  tvore  onu razdjelnicu prije-poslije.

Novi svijet i novi čovjek

Pavlovi spisi napisani su dvadesetak godina nakon povijesnih događaja oko Isusove smrti i uskrsnuća.  On  jasno  veli  da  predaje  vjernicima  ono  što  je  i  primio.  I  on  se  poziva  na  stariju usmenu predaju koja je kolala u Jeruzalemu i ranim kršćanskim zajednicama. Tu se oblikovalo kršćansko vjerovanje da je Isus Bog i čovjek, da je umro i uskrsnuo te se ukazivao učenicima (1  Kor  15).  Pavao  sam  nije  bio  izvornim  svjedokom,  njemu  se  poslije  Krist  ukazao  na  putu  u Damask,  ali  svoje  podsjeća  na  ono  „što  je  i  sam  primio“  (1  Kor  11,23;  15,3).  Ne  vlastitu pamet  i  samooblikovano  vjerovanje,  nego  vjeroispovijed  zajednice.  „Krist  je  za  naše  grijehe umro, sukladno Pismima, te bio pokopan. Treći je dan uskrsnuo, sukladno Pismima“ (15,3 sl.). Veliki  petak  i  Uskrs  –  jezgrenica,  srčika  kršćanstva!  Svi  novozavjetni  pisci  nisu  prvenstveno pisci, nego svjedoci, mučenici za ono što pišu!

Spram  činjenice  svjedočanstava  novozavjetnih  svjedoka  i  autora  nemoguće  je  nijekati  da se  uskrsnuće  nije  dogodilo  u  vremenu  i  povijesti,  na  posve  određenom  dijelu  ovog  planeta. Nije  to  proizvod  mašte  ili  plod  umovanja  ni  razmišljanja  Isusovih  učenika.  Neustrašivost svjedoka i apostola nakon Duhova, nezadrživo širenje vjere i rast Crkve, dokaz su da se nešto bitno  novo  dogodilo.  Bijaše  to  događaj  koji  je  inicirao  prevrat  u  svijetu.  Ne  nasilan,  nego miroljubiv. Isus se ukazuje s trajnim refrenom: Mir vama!

Bez uskrsnuća Isusovo razapinjanje i smrt te ukop bili bi jasan dokaz da je Isus sa svojom porukom  o  Božjem  kraljevstvu  doživio  brodolom.  Bez  žive  osobe  Isusa  Krista  ne  bismo  imali novi  Božji  narod  –  Crkvu,  koja  je  smjelo  i  samouvjereno  naviještala,  da  je  Isus  pravi  Bog  i pravi čovjek. Imali su iskustvo prisutnosti Uskrsloga koji je u potonjim stoljećima utisnuo svoj neizbrisivi  pečat  zapadnoj  kulturi  i  civilizaciji,  ali  i  cijelom  svijetu.  Uskrsli  je  postao  odlučnim čimbenikom u povijesnim tijekovima.

Kršćanstvo – silazna putanja našega Boga

Kršćanstvo je jedina religija u kojoj čovjek nije u potrazi za Bogom. U kršćanstvu Bog traži čovjeka,  spušta  se  na  zemlju,  utjelovljuje  se  u  Isusu  iz  Nazareta.  Ono  je  vjera  u  kojoj  nije čovjek  izmislilo  niti  stvarao  ‘panteon’,  množinu  bogova,  nego  se  u  njemu  nebo  spustilo  na zemlju. Pojavio se Ivan i upro prstom u Isusa. Isus se rodio, došao na svijet kao Bog. Božić – Bog  je  postao  čovjekom.  Kristovi  križ  i  smrt  bijahu  odgovor  onodobne  religijske  elite  na nečuveni zahtjev Isusa iz Nazareta. Koji je odgovor uslijedio na Isusovu smrtnu presudu i smrt na križu? Uskrsnuće!

Obje  temeljne  svetkovine  u  kršćanstvu,  Božić  i  Uskrs,  nisu  podsjetnik  na  nove  ideje  ili vrijednosti, nego spomen na povijesne činjenice koje su se dogodile prije dvije tisuće godina, na nečuveni i neviđeni događaj u Isusu Kristu. Sin je Božji sišao na zemlju, počeo je okupljati novi   Božji   narod,   iz   Židova   i   pogana,   s   dvanaestoricom   apostola   na   čelu.   Temeljito   je obračunao  s  okoštalom  religijom  židovstva  svoga  doba,  namjesto  toga  stavio  svoju  osobu.

„Starima  je  kazano,  a  vam  velim“…  ponavlja  šest  puta  u  Govoru  na  gori  (Mt  5).  Ili  pak zahtjevna  riječ  koja  glasi:  „Ja  sam  Put,  Istina  i  Život“  (Iv  14,6).  To  je  ono  što  ne  mogu probaviti ni danas židovski ali ni postmoderni umovi – Boga, Božju istinu u osobi Isusa Krista.

Snagom vjere mijenjati svijet

U  žarištu,  jezgri  kršćanstva  nemamo  religijski  sustav,  moralni  kodeks,  genijalni  tumač svijeta i kozmosa, nego je u žarištu osoba Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je živio i hodio ovom zemljom  prije  dvije  tisuće  godina,  koji  se  pojavio,  na  križu  umro  i  uskrsnuo.  Povijest  je  to Božjega hoda s čovjekom, počevši od Abrahama, a u Isusu je postala univerzalnom svjetskom porukom i pokretom. Tko želi u kratkim crtama opisati kršćanstvo, ono je ne religija ili sustav religijskih  propisa,  nego  eminentno  povijest,  povijest  naroda  što  ga  je  sam  Bog  stvorio  u svijetu  i  sabrao  u  Crkvi.  Veliki  engleski  obraćenik,  blaženik  i  crkveni  učitelj  19.  stoljeća  J.  H. Newman rekao je jednom „kako Crkva ne nameće vjeru, nego vjera sili ljude Crkvu prihvatiti i unići u Crkvu“, postati njezini udovi.

Crkva  je  djelo  Uskrsloga.  Nije  nastala  za  radnim  stolovima  onih  koji  umuju,  stvaraju ideologije,  svjetonazore,  kujući  u  toplim  salonima  planove  za  prevrate  u  svijetu.  Crkvu  je nemoguće  prilagođavati  duhu  vremena,  što  je  slučaj  kod  političkih  ili  društvenih  teorija, filozofskih  sustava koji obećaju  (utopijski)  spas, neko  novo ‘zlatno doba’. Naša  je  Crkva  kao i naša  objava,  konkretna, stvarna,  ‘inkarnacijska’; nije  proizvod  ljudske  mašte,  nego  ima  izvir i uvir u Bogu. Vrata je pakla i smrti ne će nadvladati. Budimo kao kršćani i vjernici zahvalni što smo dio toga Božjega nauma i projekta s Isusom Kristom na ovom svijetu.

Danas gotovo svatko nosi uza se ‘pametni’ telefon ili računalo. Nekad se na zaslonu pojavi poruka:  „Instaliraj“  ili  „Podsjeti  me  poslije  –  Remind  me  later“.  U  pitanju  vjere  u  uskrsnuće Gospodinovo  nema  odgode.  Već  sada  moramo  u  sebe  ‘instalirati’  program  –  kako  bi  naša vjera  bila  pokretačka  snaga  našega  života.  Uzori  su  nam  apostoli,  a  tijekom  povijesti  svetci  i mučenici.  Živjeti  iz  vjere  u  Uskrsloga  i  za  Uskrsloga.  Računalo  bez  programa  ne  može  raditi. Vjera u Gospodina – Boga i Isusa – Uskrsloga onaj je životni „software“, pogonsko gorivo koje nam treba da bismo živjeli i djelovali. Priključimo se na taj izvor.

fra Domagoj Runje