Josip Desideri, prije Eufranije, rodio se g. 1556. U Leonessi (Rieti), a g. 1572. ušao u Red braće kapucina. Odlikovao se čistoćom i strogošću te, plamteći revnošću vjere, pošao k Turcima u carigrad, bio uhvaćen i mučen, ali je čudesno izbjegao smrti. Vrativši se u domovinu, ukrašen od Boga nebeskim darovima, vrlo je plodonosno djelovao u apostolatu. Umro je u Amatrici 4. veljače 1612. god. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je svetim.
Sveti Josip Leoniški rođen je u Leonessi u Umbriji (Italijia). Sa 17. godina pristupa braći kapucinima.
U 30. godini života odlazi u Carigrad gdje pruža pomoć zatočenim kršćanima. Zbog toga se zamjerio sultanu, pa je uhićen i osuđen na smrt, pa potom je pomilovan te prognan iz Otomanskog carstva.
Vrativši se u Italiju, djeluje među siromašnim pukom. Posebno su ostale zapamćene njegove molitve kojima je umnožio kruh za gladen i potaknuo izvor za žedne. Bolovao je od čestih groznica s glavoboljama, a na tjelu je imao otvorene rane od pokorničkog mučenja i bičevanja. Teško je obolio te je bio podvrgnut dva puta složenom kirurškom zahvatu.
Dok su ga operirali, bolove je podnosio s križem u ruci. U svojo mu se boli utječu bolesnici od raka.
Iz govora sv. Josipa Leoniškog
Evanđelje i dobra vijest o Gospodnjem dolasku na svijet po Djevici ne mora se napisati samo na materijalnim pergamenima, nego poglavito u našim srcima, u našoj nutrini. To je, naime, razlika između pisanog zakona i zakona milosti: onaj se zove pisani zakon, jer je bio urezan u kamenim pločama, a ovaj se zove zakon milosti, jer se utiskuje u srce ljudi ulijevanjem milosti Duha Svetoga. Tako je Gospodin obećao po proroku Jeremiji: Sklopit ću s vama novi savez, ne kao savez što sam ga sklopio s vašim ocima. A o novom savezu dodaje: Zakon ću svoj upisati u njihovo srce.
Dakle, svaki kršćanin treba da je živa knjiga iz koje se može čitati evanđeoska nauka. Tako je govorio Pavao Korinćanima: Vi ste naše pismo, napisano ne crnilom, nego duhom Boga živoga posredstvom naše službe, ne na pločama od kamena, nego na pločama tjelesnim – u srcima.Papi za pisanje je naše srce, a pisar je Duh Sveti po mojoj službi, jer je moj jezik pisaljka hitra pisara.
O da bi jezik propovjednika, pokrenut od Duha Svetoga, umočen u krvi neokaljanog Jaganjca, danas brzo pisao u vašim crcima? Ali, kako se može pisati na papiru koji je već ispisan? Ako se prijašnje ne ukloni, novo se ne može pisati. U vašim je srcima upisana lakomost, oholost, razuzdanost i ostale mane. Kako ćemo mi upisati poniznost, poštenje i ostale krijeposti, ako se ne uklone prijašnje mane? Kad bi ljudi imali u sebi takvo pismo, svaki bi od njih, kako je rečeno, bio pismo koje bi na svoj način svojim primjerom učilo druge. Stoga dodaje Pavao: Vi ste pismo koje svi ljudi čitaju i poznaju.
Tako treba da postupaju starješine i propovjednici u obraćanju duša da na ugodan način privuku sve na put istine; ne mogu se svi istim sredstvima uvjeravati. Zato je Pavao najmarljiviji Kristov službenik i osvajač duša, govorio: Židovima sam postao kao Židov, onima koji su bez zakona kao da sam bez zakona. Napokon se svima prilagođavao. Zato dodaje: Svima sam postao sve da sve pridobijem za Krista.