franjevac, misionar, svećenik i mučenik

Rođen: Lupoglav, BiH, 26. IV. 1957.
Preminuo: Kigali, Ruanda 31. I. 1998.
Značenje imena: Vjeko od Vjekoslav hrv. vijek i slava
Zaštitnik: učenici i učenice škola u Kivumu koje nose fra Vjekino ime

…’Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 37-40)

Fra Vjeko je još jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.

Ivan Pavao II.

 Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem. (Iv 10,18). Te Kristove riječi primijenjene su na život i smrt fra Vjeke Ćurića, našega misionara ubijenoga u Ruandi 31. siječnja 1998. godine.

Fra Vjeko je volio taj narod. Volio ga je toliko da je za nj uložio najdragocjenije: život. Ali, predviđao je kakav će biti svršetak: Ja njih toliko volim, a oni će mene ubiti, govorio je. Ali nije stao. Nije prestao voljeti ih i za njih raditi. Nije ih napuštao ni do večeri onoga 31. siječnja, kada su hici prekinuli njegov četrdesetjednogodišnji životni tijek. Jer je zalog bio nemjerljiv: život. Da bi oni imali život dostojan čovjeka po nauku Evanđelja.

Ruanda, zemlja s tisuću brežuljaka, kako je zovu, bila je puna fra Vjeke… njegovih djela i riječi. Njegove vedrine. A sada, kao da samo odjekuje muk a tuga srce trga.

I misliš: Bože moj, negdje ispod ekvatora usred afričkoga kontinenta, jedan naš sunarodnjak opečatio je tu zemlju svojim velikodušnim kršćanskim franjevačkim čovjekoljubljem! Tu je založeni život… Čitaš to u očima kršćana i fra Vjekine subraće, sinova te zemlje, kojima je fra Vjeko bio odgojiteljem. Svjedoče to Vjekinom zauzetošću podignuta mnogobrojna naselja, prave kuće, gdje su donedavno pod lišćem banana virile kolibe od pruća i blata, a sada domovi ratnih udovica i ostalih stradalnika. Govore to fra Vjekinom zauzetošću obrađene padine brežuljaka napučene zemlje, od koje se živi i preživljava. A zatvorski prostori, nekada tako bijedni da su zatvorenici svakodnevno umirali u neljudskim uvjetima, civilizirano su uređivani fra Vjekinim posredovanjem kod međunarodnih ustanova. I koliki spašeni životi u ludilu ratnog vihora…

Fra Vjeko je živio i djelovao u Kivumu, mjestu udaljenom 42 km od glavnoga grada Kigali. Dana 31. siječnja 1998. godine, fra Vjeku su pohodila i potom sobom povezla dvojica nekadašnjih prijatelja. Uvečer, oko 20 sati, u Kigaliju, u automobilu, hicima je okončan fra Vjekin zemaljski život. Ubojstvo je ovijeno šutnjom i tugom. Međutim, sve govori natpis ponad fra Vjekina groba u župnoj, Vjekinoj, crkvi, pokraj oltara: Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem (Iv 10,18). Govore žene i muškarci koji nijemo stanu uz fra Vjekin grob urešen cvijećem ali i stabljikom kukuruza. Ne čudimo se tome uresu: on je za njih dragocjeniji od bilo koje vrste orhideje, tuberoze, gerbere itd.; to cvijeće raste samoniklo po njihovim tlima; a fra Vjeko je njih upućivao i u uzgoj žitarica i raznovrsnoga povrća. U Kigaliju, glavnom gradu Ruande, o fra Vjekinom položenom životu za njegove prijatelje govori spomenik podignut na mjestu fra Vjekine pogibije.

Franjevački provincijalat Bosne Srebrene odobrenjem crkvenih vlasti pokrenuo je postupak za proglašenje fra Vjeke svetim.

*****

Vjernici mjesta Kivumu o fra Vjeki

Poznavala sam Vjeku od 1990., još kada je bio župnik u Kivumuu. Dobro je poznat zbog svoga dobrog rada. Osnivao je mnoga udruženja da bi pomogao siromašnima. Bila su to različita udruženja: za mlade, muškarce i žene; posebno u uzgoju žitarica i uzgoju životinja te u stolarstvu i zidarstvu. On je organizirao silose u koje je pohranjivao ljetinu (koju je otkupljivao od župljana) i kasnije jeftino prodavao siromašnima. Svi strojevi koji su se koristili kupio je i održavao fra Vjeko. On je dobivao novce iz Europe da bi mogao voditi ove projekte.

Od samoga početka Vjeko je uvijek pomagao siromašne i siročad. On je pomogao siromašnima da sa svojim siromaštvom otvore udrugu i na taj način pomognu sami sebi. Neka siročad su živjela s njim u samostanu. Vjeko je izgradio školu i veliki dispanzer za našu župu. On je pomagao oba plemena: Hutu i Tutsi.

Kada je počeo pokolj nije pobjegao kao drugi stranci. Ostao je sa svojim župljanima. Kada su izbjeglice iz Kigalija stigle u Kivumu, Vjeko je plaćao župljane da spremaju hranu za njih. On je bio jedini koji se sav predao u pomaganju ovih izbjeglica do zadnjega dana.

Kada je počeo pokolj, fra Vjeko je činio sve da bi spasio pučanstvo oko sebe. Redovito je slavio svete mise i stalno je molio ljude da ne sudjeluju u nasilju. Išao na pregovor s Interahamwe (op: ruandske milicije odgovorne za većinu pokolja u genocide 1994.).

Fra Vjeko se služio različitim inteligentnim idejama da prebaci Tutsije iz Kivumua… On je prokrijumčario neke osobe za Burundi u vrećama… Nekima bi zakvačio bocu s infuzijom da izgledaju bolesni. Ako bi ga tko zaustavio, rekao bi da vozi teške bolesnike u bolnicu. Običavao ići od kuće do kuće skupljajući ranjene i vozio ih je u kabgaysku bolnicu.

Nakon pokolja fra Vjeko je opet pomogao siromašnima. On nas nije napustio, nije se vratio u Europu. Umjesto toga on je pomagao Ruanđanima da poprave svoje kuće. Napravio je i kuće za Hutue beskućnike. Pomogao je vladi da proširi zatvor u Gitarami jer je zatvor bio premalen, a i zatvorenike je hranio.Osnovao je udrugu udovica te pomogao njima i ostalim siromašnima da sade i uzgajaju razne usjeve i stoku kako bi preživjeli.

Postoji i mišljenje da su fra Vjeku ubile osobe ljubomorne na njegovu dobrotu i velikodušnost. Molim za njega… Vlada bi trebala ispitati uzrok njegove smrti. Trebalo bi naći razlog i odgovorne koji su ga ubili.

U ocu Vjeki narod Gitarame vidio je dvoje: nešto obično i hrabro. …stalno mislimo na njega. Svake godine komemoriramo godišnjicu njegove smrti.

tekst iz: s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA
Razmišljanja slijedom slavlja
Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016.