MOĆAN NA RIJEČI I DJELU
Čitanja: Pnz 18,15-20;1Kor 7,32-35;Mk 1,21-28
Isus je jasno proglasio svoju misiju, poslanje, dao svoj uvodni manifest kojim se legitimira i ovjerovljuje pred svijetom. Uloga mu je jasno definirana. Kraljevstvo je Božje nastupilo, vrijeme kritičnih odluka je došlo, oklijevanja nema. Bog toga kraljevstva je milosrdni i samilosni Bog, koji želi privući k sebi ljudsku djecu, na način kakav bijaše neviđen u dotadanjoj povijesti svijeta. Isus je posvema uronjen u zbiljnost svog Oca koga oslovljava djetinjim “Abba” – “Tatice”, a svoje riječi i nauk prožima ljubavlju i praštanjem grijeha. Stoga, nakon kritika upućenih mu sa strane moćnika i tobože odgovornih za sudbinu naroda, traži bolesne, siromašne, nemoćne, rubne, otuđene, mučene zlim silama da bi ih učinio dionicima svoje poruke i kraljevstva Božjeg.
Isus naučava kao onaj koji ima (puno)moć a ne kao njihovi pismoznanci. To je zaključak subotnjega bogoslužja u sinagogi. Nije on populist ni demagog koji zavodi, koji stalno lupa šakom o stol. Ono što govori ovjerovljuje u praksi. To je bitna razlika. Nije to više prazna riječ koja nema odjeka, nije ni puki tumač ni egzegeza onoga što je Bog nekoć rekao, nego se ovdje i sada događa ono što nam je nekoć obećano, preko proroka i vidjelaca. Ne će se dogoditi tek u budućnosti ono što je naviješteno, nego u meni, po meni, kao da govori Isus. Bog dolazi čovjeku u Isusu.
Stoga s Isusom započinje nova povijest. I već se nazire sukob. Isus se suočava na prvom koraku s demonskom silom, s oholom starom Zmijom koja je htjela biti kao Bog. Isus nije ništa neobično govorio. Za sve njih je Isus obični tesar iz Nazareta. Nepoznat, ni po čemu značajan. Ali govori sa silom. Govori tako da riječ pogađa. Govori kao nitko do tada. Zato njegova riječ izaziva, provocira. Ljudi to shvaćaju. Riječ mu ima snagu. Svi su oni na svoj način okovani, u tamnici, ‘opsjednuti’, imaju svoje ovisnosti. Nisu gospodari svoje kuće, svoga života. I zato onaj opsjednuti svom snagom viče: „Što ti imaš s nama, Isuse iz Nazareta? Došao si uništiti nas! Znam ja tebe, tko si ti: Svetac Božji!“ Čovjek nije kadar izgovoriti u prvom licu, „ja“, nego govori „mi“, u pluralnom obliku. Nije sam, drugi ima nad njim vlast. U jednom slučaju ih je „legija“ u čovjeku.
Ne izgovara Isus u tom trenutku nikakvu čarobnu formulu ni riječ. Svojim činom naviješta on završnu bitku protiv svega i svih sila koje čovjeka opsjedaju, kojima robuje, o kojima je ovisan. Želi slobodu od svega, da čovjek poleti kao orao, u visine.
Zato je poruka ovoga odsječka iz Markova Evanđelja i poglavlja koja slijede i u kojima Isus naučava, ali i čini čudesa: Crkva ne smije biti samo Crkva riječi, navještaja, nego i djela. Oslobađati svijet od demonskih sila. Upravo kao u Djelima apostolskim, nakon Duhova. Naviještati i liječiti, spašavati čovjeka i svijet.
Nikad se nije Isus zadovoljavao pukim poučavanjem navješćujući ljubav i smilovanje. Njegove su riječi podudarne s djelima. On govoreći čini, liječi, a čineći čudesa i liječeći snažno naviješta. Glasnik Božje ljubavi i smilovanja postaje liječnik bolesti i nemoći. Sila ga tjerala da liječi, da odnosi s ljudi terete i posljedice grijeha. Revnost za Božje djelo uz istodobnu sućut za ljude u bijedi bolesti i uzetosti izaziva ga. Djeluje neobično, protiv svih uhodanih normi i propisa. Isus nije nikakav čisti humanitarac koji obilazi i pomaže. On čupa i liječi korijenje zla i bolesti. Čudesa nisu samo zbog čudesa, već su ona uvijek očitovanje moći i snage. Ona su u grčkom izvorniku dynameis , dakle nešto poput sile koja djeluje u Isusu, a ta je sila Božja.
Makar nigdje u svome evanđelju Marko ne spominje i ne navodi ime Crkva, ipak se ona podrazumijeva posvuda. Isus je došao i okuplja učenike oko sebe, stvara novu jezgru, novi Izrael, one koji ga slijede i za njim idu, ustopice. Uvodna pjesma današnjega bogoslužja glasi: „Spasi nas, Gospodine, Bože naš, i saberi nas iz svih naroda“ (Ps 106,47). Latinski „Salvos nos fac“ – „Izliječi, iscijeli nas, Gospodine Bože naš, i saberi nas!“ Latinski, ali i grčki „zdravlje“ je istovjetno sa „spasenjem“ (salus – salve). Isus čovjeka liječi, liječeći spašava, uspostavlja novo, stvara Crkvu. Crkva je u konačnici „sacramentum mundi“ – spasenje i lijek za svijet. Isus je u sakramentima onaj koji čovjeka liječi, podiže, spašava. Isusov prvi čin bijaše navještaj, a onda sabiranje učenika. Stvaranje Novog Izraela, Crkve. Čudo iz sinagoge prelazi na Duhove na učenike koji nastupaju s istom ovlasti Uskrsloga.
U povijesti prvih učenika razvidno je što znači biti u Isusovoj školi. Koga Isus pogleda i zavoli, koga on pozove u svoje društvo i zajedništvo sa sobom, tko je spreman za službu Evanđelja, taj proživljava u svome životu cjelokupni Isusov život, u svim njegovim odlučnim fazama. Ni od čega nije pošteđen; izgrizat će ga sumnje i krivnja, nemoć i padovi, ali je siguran u jedno: Isus ga neće pustiti da (pro)padne. Tako se rađa zajednica onih koji Isusa slijede, u svemu. Svaka obnova čovjeka i svijeta započinje vlastitim obraćenjem. Bez obraćenja nema novoga, imat ćemo uvijek zapravo samo ples oko Zlatnog telca, što su ga upriličili Aron i Izraelci, a ne Deset Božjih zapovijedi koje jasno stavljaju svakomu od nas životne smjernice i pomagala na životnom putu. Danas pak čovjek žrtvuje na oltaru suvremenosti, vlastitomu vozilu ili ugodi sve što bijaše nekoć sveto i čestito te što bijaše uporište bezbrojnim naraštajima u njihovu traganju za boljim životom i boljim sutra. Treba nam nadići relativizam i okrenuti se prema Apsolutnome – Bogu u Isusu Kristu.
Fra Tomislav Pervan