3. nedjelja kroz godinu B

OBRAĆENJE KAO PREDUVJET

Čitanja: Jona 3,1-5.10; Kor 7,29-31; Mk 1,14-20

Obratite se! Vrijeme je kratko! – Prva riječ jest iz Isusovih usta, s njome je nastupio u Galileji. Druga je njegova učenika Pavla, naime, današnje drugo čitanje. U biti pogađaju isti cilj. Prolazi obličje svijeta. A tko danas nije šokiran prolaznošću, smrtnošću? “Zemlja je smrtnim posijana sjemenom” izrazio se naš pjesnik. Što nam je zornije i prisutnije od toga u našem svagdanu? Smrt na svakom koraku, smrt kao nešto naravno i najobičnije, u ratovima, na cestama, u terorističkim napadima. I nije li nad cijelim svijetom omča beznađa, propasti, apokaliptičke kataklizme? Cijeli je svijet postao veliko smetlište. Koliki su samo problemi ako nekoliko dana štrajkaju vozači smeća ili čistači ulica? Kadli-tadli, sve svršava na otpadu ili reciklaži. Za mnoge i čovjek. To je ishod potrošačkog mentaliteta koji je neprestano u čovjeku budio njegove potrošačke i uživačke mogućnosti. Iskoristi sve, uživaj sve, bez razlike i zadrške. Mijenjaj sve. I stanove, i kuće, i poslove, i bračnog druga. Troši koliko možeš i sve što možeš. Nije li to konačni cilj beskrajnih reklamnih ponuda u gotovo svim medijima?

U takvo raspoloženje i većine “vjernika” dolazi Isusova i Pavlova riječ. Prividno usmjerena protiv čovjeka, ali u biti jedina riječ i stav koja čovjeka afirmira. Čuli smo prošle nedjelje gdje se čovjek osjeća kod kuće, gdje je njegov pravi dom, odnosno što podaruje njegovu životu konačni smisao i kamo čovjek kao osoba, kao Božje dijete pripada. Pripadnost Kristu, njegovoj obitelji, jest ono što ga usrećuje.

Da bi čovjek mogao čuti Gospodinov glas i poziv, treba obraćenja. Treba premisliti svoje putove, svoja stajališta i gledišta. To je početak svih naših putova prema Bogu. Prije pedeset i pet godina započeo je Drugi vatikanski sabor koji je stavio sebi u zadaću obnovu Crkve. Prilagodbu Crkve suvremenom svijetu. Neki su to shvatili kao mogućnost da se Crkva učini suvremenom svijetu atraktivnijom, privlačnijom, dopadljivijom, pa su počeli unositi u Crkvu duh svijeta. A Sabor je bio naumio drugo. Htio je učiniti da Crkva u današnjem vremenu zasja kao Kristova izvorna zajednica. Htio je da Isus Krist postane mjerilo i sudište svijeta, njegovih pokreta i ideja. Da ponovno oživi u vjernicima ljubav prema Isusu kao jedinome mjerilu i mjerodavnoj osobi, da Isus prodre u sve pore društva i ustroj suvremenog svijeta. I da svatko tko se njegovim priznaje, za njim pođe. Njega slijedi. Čuje glas i na taj se glas obrati. Obraćenje nije ništa drugo nego temeljiti zaokret u vlastitom životu. Odreknuće od svih sila ovoga svijeta te ustrajni hod za ovim Jedinim, za Isusom Kristom.

Obratiti se znači ujedno i odreći se vlastitih ideja i nacrta spram spasenja i osmišljenja života. Treba se odreći svega onoga što nam donosi nesreću. Čovječanstvo je redovito išlo iz zla u gore, i unatoč svim gorkim iskustvima kroz povijest, uvijek se iznova to isto čovječanstvo dalo voditi i zavoditi kojekakvim planovima koji su na povijesnu pozornicu dovodili samo strah, razaranje, pustoš, grozotu i ubijanje. Nesreća čovječanstva sastoji se u tome što je moj bližnji uvijek u podsvijesti prijatelj ali i rival, konkurent koji me ugrožava u mojim nastojanjima. Potrebno bi bilo prepustiti pozornicu i sebe ljubavi a ne strahu koji nas blokira i sprječava u našim nastojanjima. Izlazak iz te dvoumice ujedno je i najbolji signal za promjenu temelja egzistencije. Radi se o preoblikovanju i preobrazbi stvari i odnosa. Kad se Bog objavljuje, ne čini to s nakanom da čovječanstvo poučava, već ima za cilj da svijet preobrazi, pretvori (metamorfoza) u ono što je imao na umu kad ga je stvarao.

Jedno je jasno: U Isusu je Kristu Bog izveo obrat u tijekovima povijesti. On je razdjelnica i razmeđe staroga i novoga. Prijelomna točka. Danas živimo u prijelomnom vremenu, na prijelazu iz epohe u epohu. Ako imamo oči i ako smo sposobni još uvijek dobro vidjeti, mora nam biti jasno da svijetu treba posvemašnji zaokret. Planetarno obraćenje o kojemu govore pjesnici, kao savjest čovječanstva, filozofi, sveci, pa i političari na svoj način.

Veliki reformatori u povijesti Crkve, a time i svijeta, poput Grgura Velikog, Bernarda, Franje, Ignacija, Terezije Avilske znali su gdje je pravo uporište za istinsko obraćenje čovjeka. To je Radosna vijest, Isusova riječ.

 

Isus je započeo kao propovjednik obraćenja. Istinitost toga iskusili su svi koji su Isusa shvatili i prihvatili ozbiljno. Danas nam se nudi jedino taj izlaz u svim krizama i previranjima suvremene civilizacije. U obraćenju je istinski zametak ozbiljenja Kraljevstva Božjega na zemlji kao cilju svega ljudskog umovanja i djelovanja. Ozbiljenju tog Kraljevstva treba da služi Crkva i svaki pojedinac u njoj. Zato moramo i mi čuti glas Galilejca koji hodi uz naše obale. Promatra široka prostranstva pučina, u pjesničkom i proročkom zanosu i  viđenju gleda beskrajno polje rada, traži ljude, spremne na velika djela. I nije važno jesu li ti pojedinci ribari, tesari, stočari, bezbožni carinici, uličari i uličarke. Svatko je uporabiv, samo ako ga prožeže Kristov pogled, ljubav, i ako Isusu podari svoje srce. Samo za njega i njegovo  djelo se istinski isplati živjeti i žrtvovati. Iskustvo to bjelodano pokazuje.

Kako započinje djelo Isusovo u svijetu? Kako započinje Isusova povijest s učenicima? Učenici prazne svoje lađe, napuštaju uhodane tokove svoga života, da bi slijedili Isusa. Brod će se ponovno napuniti kad na Isusovu riječ bace mreže. Ali u ovom trenutku je najbitnije spoznaja da se na neko vrijeme treba svega lišiti, ostaviti da bi čovjek išao, slobodan, nevezan, nezavisan od bilo koga ili čega, za Gospodinom Isusom.  Slobodan od onoga što mislimo da je naše i od onoga što nam je tobož prijeko potrebno.

Danas upravo svijet treba takvih pojedinaca koji su sposobni izići iz svojih uhodanosti, svojih lađa. Sve svjetske krize dolaze odatle što neki imaju previše, a neki premalo. Svi ratovi imaju svoje ishodište u tome: Želja posjedovati više, zavist što drugi uživa bolje od nas. Želja za tuđim, agresivnost u samoj naravi.

Tu misao prolaznosti izražava i Pavao naglašavajući da nije sve u posjedu, da je nemoguće investirati sve u imanje. Služiti se svime kao da čovjek ne posjeduje. Nenavezanost. Istu misao izražava i prorok Jona. Niniva je u današnjem Iraku. Onda se Ninivljani obratiše, i izostalo je razaranje. Bog je uputio svoj ultimatum, svijet je poslušao, i tako je pošteđen katastrofe.  To je poruka i pouka i za nas. Obraćenje je moguće, nada nije beznadna. Nadu nikada ne isključiti iz svojih razmišljanja. Ali zato nam trebaju proroci koji će poput Jone biti spremni i sposobni dati se voditi. Ne bježati od svoje zadaće, već biti sposobni reći u lice svakoj nepravdi i zastupati pravo slabijega u odnosu na moćnike.

Najteži je stoga grijeh ravnodušnosti, indiferentizma. On praktično vodi u ateizam. Zato je na nama uključiti se aktivno u Isusovu školu i nasljedovanje. Današnji  svijet treba praktično iskustvo nasljedovanja. Zato smo svi pozvani. Samo to je put do ozbiljenja kraljevstva Božjega među nama, kraljevstva o kome je govorio Isus. To će kraljevstvo reći kako je Bog među nama, kao je bliz svakomu bez razlike, spušta se svakomu, poziva bez razlike i očekuje konkretni odgovor. Toj je ideji Isus dao novu snagu i jasnoću upravo kao što mu je u njegovu djelovanju svatko bio važan, i onaj carinik, i ona grješnica i preljubnica, i ona zgrbljena žena koju liječi subotom. Svima je blizak, svi su dionici novoga poretka, svakomu je Gospodin blizu.

         Već sami Isusov prvi nastup jasno očituje po čemu se to kršćanstvo razlikuje, bitno razlikuje i odskače od svih drugih vjera i religija, te što je to što mu podaruje prednost pred svima drugima. Naime, u Isusovim ustima prva riječ koju možemo čuti jest čovjek. Prva zapovijed koju svojima upućuje, prvi nalog koji daje svojim učenicima odnosi se na čovjeka. Isus ne govori i ne nastupa s govorom o Bogu, o duši, spasenju, religiji, novome zakonu, novim odnosima prema Bogu, već ima samo jedno: Apostolima veli kako će ih učiniti ribarima ljudi. Treba (po)tražiti čovjeka u svim njegovim situacijama i protežnicama. Čovjeka i samo čovjeka. Čovjek mu je važan. Zbog čovjeka je došao, poruka obraćenja upućena je čovjeku. Ona prva riječ upućena apostolima odnosi se na sva potonja pokoljenja, sve naraštaje. Kao da hoće reći: Pripazite mi na čovjeka, pazite da taj čovjek, ljubljeno Božje stvorenje, ne pretrpi nikakvu štetu, da ne propadne, da mi to biće ne nastrada. Potražite ga i pronađite, zaputite  se k njemu. Nađite ga gdje sam ga ja našao, na rubovima, među odbačenicima, među grješnicima. Potražite ga ondje gdje ga drugi ne žele niti hoće pronaći, niti čuti niti vidjeti, u njegovoj ostavljenosti, prezrenosti, prljavštini, i pomozite mu da ponovno postane čovjekom, Božjom slikom i prijateljem. Činite mu ono što će poslije učiniti milosrdni Samaritanac.

Isus je svojim riječima i postupcima do te mjere stopio religiju i čovječnost da nema religije ako nema čovječnosti i ljudskosti, da nema vjere ako u žarištu nije oga čovjek i njegov Bog, a isto tako da nema ni humanizma bez odnosa s Bogom i prema Bogu. Uzajamnost obojega preduvjet je za zdrava čovjeka. Nema čovjeka bez Boga, a Bog je nesretan ako mu njegovo ljubljeno biće odluta i ako ga nitko ne pronađe u njegovoj grješnosti, prljavštini i ostavljenosti.

Fra Tomislav Pervan