Ana Marija Botteri Peruzović, Bl. Katarina Kosača-Kotromanić
…lik Katarine Kosača Kotromanić prenosi
u izvanvremensku i izvanprostornu dimenziju,
uzdižući je do simbola vjernice, žene…(Igor Brešan)
Rođena: Blagaj, c. 1424.-1426.
Preminula: Rim, 25. X. 1478.
Spomendan: 25. listopada
Značenje imena: Katarina grč. katharos – čist;
Haikaterina – čista, pristojna
Znak: kraljevska kruna
Zaštitnica: Bosna, franjevački svjetovni red u BiH; društva i ustanove koje nose njezino ime
Katarini kraljici bosanskoj
Stipana hercega od svetoga Save
od poroda Jelene i kuće
Kralja Stipana rojeni Tomaša kralja bosanskoga ženi
koja živi godini 54
i preminu u Rimu na liti gospodnja 1478., na 25. Oktobra
spominak nje pismom postavljen. (Nadgrobni natpis)
Katarina potječe iz velikaške obitelji Vukčić Kosača od oca Stjepana i majke Jelene iz zetske kneževske obitelji Balšić. Postavši suprugom bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, postala je bosanskom kraljicom. Prihvatila je katoličku vjeru kao što je to svojedobno bio učinio i njezin suprug Stjepan. Prethodno je Katarina živjela u paterenskoj sredini, naime, njezin je otac bio pataren, bogumil; smatra se
također da je mogla biti i pod vjerskim utjecajem pravoslavlja, jer ju je odgojila baka Jelena koja je bila pravoslavne vjere. Svoje katoličanstvo Katarina je potvrdila i time što su ona i njezin muž sagradili više crkava i za njih od papa izmolili oproste. Sama Katarina dala je sagraditi crkvu Presvetoga Trojstva u Vrilima i crkvu Sv. Katarine u Jajcu.
Navalom Turaka Stjepan Tomašević bio je pogubljen, a Katarinina djeca oteta. Katarina je i dalje ostala na kraljevskome dvoru, jer ju je novi kralj Stjepan Tomašević, sin njezina supruga iz prvoga braka, priznao kraljicom majkom. Međutim, zbog opasnosti od Turaka, Katarina je pobjegla u Dubrovnik. U želji da se pomogne bosanskome kraljevstvu Katarina je bezuspješno pregovarala s upravom Dubrovačke Republike. Iz Dubrovnika Katarina je sa svojom pratnjom, nekolicinom dvorjanika i dvorkinja, otputovala u Rim, opet u želji da se uz papinsku pomoć spasi bosansko kraljevstvo. Naime, to je vrijeme križarskih pohoda te je i kod papa postojala goruća želja da bosansko kraljevstvo bude oslobođeno od Turaka. Velikodušnom papinskom pomoći Katarina je sa svojim ‘kraljevskim dvorom’ bila dostojno zbrinuta. Bila je vrednovana u svom kraljevskom dostojanstvu. To potvrđuju i razne povijesne isprave u kojima se spominje i nazočnost kraljice Katarine prilikom značajnih zbivanja u Rimu i okolici.
Katarina je sve poduzimala da bi došla do svoje djece koju su Turci oteli. Trudila se i u pribavljanju sredstava za moguću otkupninu, što su Turci u mnogim slučajevima prihvaćali za oslobađanje otete i zarobljene djece. Primjerice, pisala je Mantovskome knezu: „Sili me moja nesretna sudbina, koja me je lišila muža kralja, djece kraljevstva i imanja, da se moram uteći ne samo Vrhovnom svećeniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim kršćanskim knezovima, da zamolim pomoć.” Nažalost, nije uspjela: ona nikada više nije vidjela svoju djecu. Saznala je samo da ih se odgajalo u islamskoj vjeri.
U tuzi i patnji za djecom i kraljevstvom Katarina se posvetila istinskom kršćanskome življenju, pobožnosti i podupiranju djela milosrđa. Povezala se posebno s franjevcima iz rimskoga samostana Aracoeli. Pristupila je franjevačkom svjetovnom redu pri tome franjevačkom bratstvu. Ne isključuje se pretpostavka da je Katarina već u Bosni postala franjevačkom trećoretkinjom, budući da je i u Bosni bila povezana s franjevcima koji su se brinuli i za njezin vjerski odgoj.
Pet dana prije smrti Katarina je dala napisati svoju oporuku. Izrazila je želju da bude pokopana u franjevačkoj crkvi Svete Marije od Aracoeli. Kao jedina predstavnica bosanskoga kraljevstva, imenovala je papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva. Ako bi se njezin sin Sigismund vratio i prigrlio kršćanstvo, kraljevstvo bi bilo predano njemu. Ako ne bi prihvatio kršćansku vjeru, kraljevstvo bi bilo predano kćeri Katarini, ukoliko bi se ona obratila na kršćanstvo. U slučaju da obadvoje njezine djece ustraju u islamskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva i o njemu može odlučivati. Katarina je oporučno razdijelila i svoju bogatu baštinu. Dijelom su bili nadarbenici dvorkinje i dvorjanici. Crkvi Aracoeli, uz 200 dukata za pogreb, ostavila je svoj svoj kraljevski plašt od pozlaćenoga sukna i svileni oltarnik. Crkvi sv. Jeronima ostavila je misne predmete, ruho i oltarnik iz svoje kapelice. Sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ali pod uvjetom da prihvati kršćanstvo. Sinu i kćeri namijenila je još neke predmete iz svoje riznice. Crkvi sv. Katarine u Jajcu ostavila je sve relikvije. Prijepis Katarinine oporuke sačuvan je u knjizi papinske riznice.
Katarina je sahranjena u franjevačkoj crkvi Svete Marije od Aracoeli i to pred glavnim oltarom što svjedoči o poštivanju njezinoga kraljevskoga dostojanstva. Nad posmrtnim ostacima kraljice Katarine bila je postavljena nadgrobna ploča s reljefom njezina lika s krunom na glavi, grb bosanskoga kraljevstva i grb obitelji Kosača te natpis na bosančici. Prigodom preuređenja u crkvi, ploča je pomaknuta s prvobitnoga mjesta te postavljena na jedan stup. Tom je prilikom zagubljena ploča s natpisom na bosančici.
Tijekom stoljeća, revnošću i poštovanjem franjevaca, uz zemno počivalište kraljice Katarine, razni posjetitelji Svetišta od Aracoeli, iz domaćih i svjetskih krajeva, imali su prigodu saznati nešto iz povijesti bosanskoga kraljevstva i tužne sudbine njegovih vladara.
Na temelju zapisa o Katarininom kreposnome životu franjevca Marijana iz Firence († 1523.), što su kasnije preuzimali i ostali franjevački pisci, Katarina je kao blaženica uvrštena u Martyrologium Franciscanum, tj. u liturgijsku knjigu koja sadrži popis franjevačkih blaženika i svetaca.
Katarinin krepostan život i zauzimanje za bosansko kraljevstvo ostalo je u pamćenju naroda. Oko njezina lika sročene su mnogobrojne pripovijesti, pjesme, legende. U Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu, nekadašnjem sjedištu bosanskih vladara, s pokoljenja na pokoljenje prenosi se predaja o dobroj, mudroj i zauzetoj kraljici, koja je, između ostaloga, tamošnje žene poučavala u svemu, učila ih plesti i vesti i domaćinske poslove. I sama je Katarina vezla crkveno ruho, koje se još uvijek čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U znak poštovanja prema kraljici i u znak njezine tuge žene toga kraja, nazivane katarinke, na glavi su nosile crne kape ili crne rupce.
Kraljica Katarina ostala je trajnim uzorom i izazovom hrvatskom bosanskome puku. Na neki način, ona je oličenje narodnoga i vjerskoga identiteta, ujedno i oličenje patničkoga hoda bosanskoga puka kroz povijest.
Tekst preuzet iz: s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA…
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016.