BOG OSTVARUJE ZACRTANI PLAN
Iz 25,6-10a; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14
Koji je razlog da ljudi ne mogu vidjeti i dokučiti sreću i ispunjenje za kojima, podržavani svojom vjerom i predajama, stalno čeznu ili očekuju, makar je ta sreća nadohvat ruke i nudi im se otvoreno u obliku poziva na veliku svadbenu gozbu? Glavni je razlog zaokupljenost svakodnevnim poslovima, robovanje prividu, opojnoj iluziji, obmani svakodnevnog i privremenog te prividnom važnošću onoga s čime se čovjek svakodnevno suočava u svome životu.
Već ćemo kod starozavjetnih proroka pronaći ljude kojima je vjera u Boga samo privid i vanjština, kojima je to ljuštura bez jezgre. “Kad li će proći mlađak, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu”(Am 8,5)? Briga oko povećanja materijalnih dobara uzrokom je ne samo da se svjetiljke trnu, da ponestaje ulja, a vjera se svodi na prazni okvir, bez slike. Iskustvo Boga Stvoritelja i Spasitelja, voditelja kroz cijelu povijest, njegove milosti i ljubavi nadomješta se vjerom u materijalnu sigurnost, novac ili bogatstvo, povjerenje koje u konačnici nutarnjom nuždom razočarava, čovjeka frustrira. Takvu su sigurnost simulirali ljudi prije potopa, u njoj su se uljuljavali Sodomci, sve dok ne navališe potopne vode i ne započe pljuštati s neba sumporni oganj (usp. Lk 17,27-39). Svi su oni u ono doba “jeli i pili, ženili se i udavali, sadili i gradili, kupovali i prodavali” do trenutka kad se sruči na sve njih apokaliptički sud i katastrofa. Radnje koje u biti nisu u sebi zle i loše, negativne, ali mogu postati sudbonosne ako se zbog njih proigra životna šansa i poziv koji sam Bog upućuje.
Isusovo je svakodnevno iskustvo kako bogatstvo i prividna prezaposlenost čine čovjeka slijepim i gluhim spram poziva koji Bog upućuje preko njega svom narodu. Božji poziv nije trajni posjed, mjenica bez pokrića, već treba svakodnevno živjeti sukladno milosti i izabranju koje Bog kroz povijest upućuje. Gdje poziv ne prožima cijeli dan, on postupno iščezava, gubi svoj svečani oblik, svadbena halja postaje svakidašnjom, otrcanom. Božji zov iz Isusovih usta jest poziv na uključivanje u kraljevstvo o kome Isus zbori, koje Isus živi. Isus je oček-ivao kako će slušateljstvo shvatiti kraljevstvo onako kako ga on shvaća i izlaže. Kao blago skriveno na njivi ili biser za kojim se traga cijeli život. Te kao spremnost da čovjek ostavi sve, proda sve zbog tog blaga ili bisera. Jer ništa se ne može usporediti s ponudom koju stavlja Bog pred nas. Ni njiva, ni ženidba, ni zaprege volova koje je tek čovjek kupio. Neposrednost Božjeg oslovljavanja u Isusovoj osobi, početak kraljevstva Božjeg trebalo bi da zahvati ljude. Svatko je pozvan biti uzvanikom za stolom svog Oca kao ljubljeni sin. Ali duh ovog svijeta je jači. Požuda očiju, požuda tijela i oholost života kao da se već naznačuju u osobama onih koji odbijaju kraljevski zov (uočljivo je to u istoj prispodobi kako je donosi Luka 14,16-24). Isus je razočaran i to ga izaziva na konačni obračun s takvim stavom. Otpor sa strane odgovornih u narodu sili ga na dramatične slike kojima hoće po zadnji put prisiliti svoje suvremenike na premišljanje vlastitih stavova.
Polazišna točka u prispodobi jest slika velike gozbe. Stoljećima pripravlja Bog svoj narod na veliku gozbu u svome kraljevstvu i stoljećima čeka taj narod na trenutak te gozbe. Sad je kucnuo čas, gozba je tu. Pozvani su svi. U Isusu to postaje za sve nazočna i dohvatljiva stvarnost. I što se zbiva? Nešto krajnje deprimirajuće i žalosno. Ono što nitko ne bi očekivao. Nestalo je žudnje i čežnje, nadanja, nitko više ne vjeruje u obećanja dana prorocima, presušili su živodajni izvori u narodu. Isus se suočava na svakom koraku s ravnodušnim licima i slegnutim ramenima, napose kod narodnih vođa. Svatko se bavi svojim poslom i svakomu je samo njegovo zanimanje najvaž¬nije. Nebo se otvorilo, milost se izlijeva, a uzvanici nezainteresirani. Napetost neprestano raste. Što će se dogoditi nakon ubojstva poslanika? Hoće li se Nebo ponovno zatvoriti, zauvijek se povući od ljudi, odgoditi gozbu da bi uzvanicima dao poslije mogućnost da se predomisle i budu nazočni na svadbenom slavlju? (A kad ti isti neće biti trajno zauzeti svojim poslovima?) Božji je poziv upućen ovdje i sada svakomu, sad je trenutak odluke. Božji spasenjski kairos ne dopušta odugovlačenja.
Gozba je spremna, nebesa su se otvorila, Božji se dah razlijeva zemljom, Isus je nazočnost samog Boga među nama i Božja je odluka neopoziva. I stoga šalje svoje sluge na ulice cijelog svijeta, na sva raskrižja da pozovu sve koje pronađu. Svadbena je dvorana puna siromaha, kljastih, hromih, slijepih i sakatih. Tim rubnima postaje jasno kako je kucnuo njihov sretni čas, kako od izopćenika postaju izabranici. Gozba započinje, ali bez onih prvih uzvanika. Šansa je tu i rubni su je neodgodivo iskoristili.
Međutim, na tome mjestu Matej u svome stilu zaoštrava stvari dodatkom o onome bez svadbene haljine. Nije dostatno biti pozvan i doći na gozbu, tj. biti kršten u Crkvi, prihvatiti poziv na svadbeno slavlje. Nije dosta reći ocu da će se otići na posao u vinograd, a onda ne izvršiti obećano. Sve zavisi od toga kako ćemo na kraju ‘izgledati’ pred Ocem. Potrebno se suočiti sa sucem koji proniče srca. U svakoj zajednici ima dobrih i zlih. Stoga se čovjek ne smije zanositi samo jednim, kako je uzvanik na gozbi. U Matejevu poimanju vinograd je oduzet Izraelu, Židovima, predan Crkvi, drugom, poganskom narodu, ali s jasnim očekivanjima kako će ti novi u Crkvi donositi prave plodove u pravo vrijeme. Još nije izgovorena nad nama posljednja riječ. Ta je uvijek Božja.
Isto se može dogoditi i tzv. kršćanskoj Europi i Zapadu. Zapravo se već događa. Bog mijenja poziv i zemljovid vjere. Kao i kroz cijelu povijest. Ondje gdje je nekoć bujalo kršćanstvo, danas mu nema ni traga. Ondje gdje su se donosile sudbonosne odluke za kršćanske istine, kao npr. u Maloj Aziji ili sjevernoj Africi, danas ni traga kršćanstvu. Kršćanstvo je prvenstveno svakodnevni život iz vjere i za vjeru, za Gospodina, a ne jamstvena propusnica ili ‘vizitka’ za nebo. Kao da se postupno na svim stranama obistinjuje prijetnja iz knjige Otkrivenja efeškoj Crkvi (od koje danas nema ništa osim ruševina): “Ako se ne obratiš svojoj prvoj ljubavi, doći ću k tebi i prevrnuti tvoj svijećnjak s njegova mjesta” (2,5). Svakome tko se osjeća kršćaninom morala bi svakodnevno odzvanjati u ušima riječ iz prispodobe: “A oni nisu marili” za poziv. Cijela je npr. Posl. Hebrejima jedan veliki i jedinstveni poziv u obliku odulje homilije da ne zanemarimo takvo i toliko spasenje i ponudu koje nam Gospodin sam s nebesa objavljuje. Opasnosti su nazočne, i u onodobnoj nomadskoj ili ruralnoj kulturi, ali i u ovoj našoj urbanoj i kompjuterskoj civilizaciji. Koliko nam vrijedi danas Božji poziv i osjećamo li se sretnima što smo kršćani?
Fra Tomislav Pervan