spomendan 18. rujna
Svetac koji je mogao letjeti pomaže studentima
Zvali su ga “leteći svetac”. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo “u zraku”. Ti su se zanosi i “letovi” događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti. Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se naš franjevački brat sv. Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdjenja. Zvali su ga «leteći svetac«. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo «u zraku». Ti su se zanosi i «letovi» događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je «najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila«
Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: «Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti«.
Jednoga su dana na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto uđe Josip da im se pridruži, kadli, tek što pogleda tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga svega obgrli, sa svim cvijećem i svijećama. I tako osta dok mu poglavar pod poslušnost ne naredi da siđe. Svijeće su ostale gorjeti, cvijeće je ostalo u redu. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi «ometao» redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uza svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je «živi križevi». U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdašnje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama pod paskom, što je on sve svetački strpljivo podnosio.
Umro je u Osimu, 17. rujna 1663. godine. Proces za ispitivanje Josipove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753. godine, potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857. godine.
Evo nekoliko misli iz ostavštine našega sveca:
Pogledaj ptice nebeske kako se spuštaju na zemlju da uhvate hranu, a onda se odmah brzo vraćaju u visine. Tako dolikuje i Božjim slugama da borave na zemlji samo koliko dopušta nužda, da se onda odmah duhom dignu da Boga hvale i slave. Vidiš također kako ptice paze da se ne zalete u blato i da se ne valjaju po prljavoj zemlji, slično se i ljudi ne smiju spuštati u ono što oskvrnjuje dušu, nego se moraju duhom dizati u visine i svetim djelima slaviti Svevišnjega.
fra Bonaventura Duda
Bitno.net
Sv. Josip Kupertinski, prezbiter I reda
Rođen u Apuliji g. 1603. postade kao mladić član Reda Manje Braće konventualaca, a primivši svećenički red sav se predao svetoj službi iz gorljivosti za spasenje duša. Obilato nadaren vrhunaravnim karizmama morao je po odredbi starješina boraviti u raznim mjestima, a uvijek se odlikovao izvanrednom poslušnošću, poniznošću i strpljivošću. Posebno je štovao otajstva Kristova života, presveti sakrament euharistije i Djevicu Bogorodicu. Umro je u Osimu g. 1663. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je blaženim, a Klement XIII svetim.
Iz Časoslova
Iz Govora i Misli sv. Josipa Kupertinskog
Tri su stvari svojstvene redovniku: ljubiti Boga svim srcem, neprestano ga hvaliti ustima, bližnjemu svijetliti primjerom dobrih djela. Nitko tko se daje na duhovni ili redovnički život neće moći postići savršenost bez ljubavi Božje. Tko ima ljubav, bogat je, mada to i nezna; tko nema ljubavi veoma je nesretan. Kao što sunce šaljući svoje zrake na lišće i grane biljaka ukrašuje ih raznolikim bojama, a ipak ih podržava sve u njihovoj vlastitoj naravi, tako milost Božja obasjava čovjeka i ukrašuje krepostima, i kad se on ražari ognjem božanske ljubavi, čini ga divnim za Božje oči, pa dok tako usavršuje njegovu narav, ne ranjava je, ne dira u njezinu bit. Svakako, Bog od nas najviše traži volju. Nju je čovjek primio od Boga Stvoritelja kao posebni dar, pa nju s pravom posjeduje kao svojinu. A kad se čovjek vježba u krjepostima, to biva pomoću milosti Božje, od koga dolazi svako dobro; jedino što ima kao svoje, to je volja. Zato je Bogu neizmjerno drago, ako se čovjek odriče svoje volje i predaje sebe svega u Božje ruke. Kao što plodna voćka, kad se brižno njeguje, donosi vrlo bogate plodove, tako i čovjek koji se daje na put Božji, treba da stalno raste i napreduje u krepostima, kako bi mogao uživati slatke plodove i primjere svetosti, kojima će i druge uspješno privući na put Božji. A teškoće i suprotivštine života za ljubav Božju strpljivo podnositi, to treba smatrati posebnom milošću što je Bog daje onima koji ga ljube. Kako je, naime, Gospodin naš Isus Krist tako mnogo i veoma gorko za nas pretrpio, tako Bog želi da i mi budemo dionici njegove muke. Uistinu, ako si zlato, patnja će odstraniti trosku, ako si željezo, patnja će te očistiti od rđe. Pogledaj ptice nebeske kako se spuštaju na zemlju da uhvate hranu, a onda se odmah brzo vraćaju u visine. Tako dolikuje i Božjim slugama da borave na zemlji samo koliko dopušta nužda, da se onda odmah duhom dignu da Boga hvale i slave. Vidiš također kako ptice paze da se ne zalete u blato i da se ne valjaju po prljavoj zemlji, slično se i ljudi ne smiju spuštati u ono što oskvrnjuje dušu, nego se moraju duhom dizati u visine i svetim djelima slaviti Svevišnjega.
Iz Časoslova