Rođena: Asiz, 1193./1194.
Preminula: Asiz, 11. kolovoza 1253.
Spomendan: 11. kolovoza
Značenje imena: Klara lat. clarus – svjetao, jasan, blistav
Znak: pokaznica (kutijica) s hostijom
Zaštitnica: televizija

Klara, presjajna po svojim sjajnim zaslugama, u nebu sjajno svijetli sjajnošću velike slave, a na zemlji sjajem uzvišenih čudesa…Povelja Clara claris praeclara

Oblik života Reda siromašnih sestara, što ga je ustanovio blaženi Franjo, jest ovo: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći. (Klara Asiška, Pravilo I.)

Popravljajući ruševnu crkvicu Sv. Damjana Franjo Asiški je ujedno naslutio i prorekao da kuću Gospodnju, Crkvu, ne će popravljati samo on sa svojom braćom. Istaknula je na to i sama Klara Asiška u svojoj Oporuci riječima: Kad naime sam svetac, još nemajući braće ni drugova, gotovo odmah nakon svoga obraćenja (…) glasno je na francuskome govorio nekim siromasima koji su se nalazili ondje u blizini: Dođite i pomozite mi u gradnji samostana svetoga Damjana, jer će odsad ondje biti gospođe čiji će slavan život i sveto vladanje proslaviti Oca našeg nebeskoga u cijeloj njegovoj svetoj Crkvi.

Prva od tih gospođa bila je, upravo, asiška plemkinja Klara kći Favaronea. U 18. godini života, na Cvjetnicu 1212., Klara je noću kriomice napustila roditeljski dom da bi se po uzoru na Franju uputila putem evanđeoskoga siromaštva i jednostavnosti. U Svetoj Mariji Anđeoskoj u društvu braće, Franjo je primio Klaru u način života po Evanđelju. Petnaest dana poslije Klari se pridružila njezina sestra Katarina-Janja; uskoro su to učinile i druge Asižanke te kasnije Klarina sestra Beatrice i majka Hortulana.

Bogatu osobnost Klare Asiške moguće je promatrati pod raznim vidovima. Za to postoji obilna građa iz životopisa, spisa, raznih isprava a i legenda. U povijesti ženskoga redovništva u Crkvi, Klara je izazivala jedinstvenom postojanosti. Da bi ostala vjerna svome pozivu, ona se otela i vladajućim društvenim prilikama u odnosu na svoj stalež plemstva i nametnutim papinskim propisima za žene redovnice. U uređenju načina života, forma vitae, za sebe i svoje sestre ona se nije dala otrgnuti od biti svoga poziva: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Jednako je i svojim sestrama preporučila da upoznaju svoj poziv, a to je put, koji je sam Sin Božji, onako kako im je to Franjo pokazao i poučio (Klarina Oporuka). Za taj put Klara se borila cijeloga života sa samim papama. S jedne strane Klaru su pape poštivali, rado je posjećivali, ali – kao što je bio slučaj i sa svetim Franjom – teško su shvaćali izvornost života po Evanđelju u krajnjem siromaštvu. Valja imati na umu da Franjino i Klarino siromaštvo nije svrha sebi, samo u vidu askeze, odricanja. Svojim siromaštvom oni su htjeli činiti ono što je Krist učinio svojim osiromašenjem: postao jedan od ljudi da bi ljudima očitovao Božje milosrđe. Isto su tako Franjo i Klara odabrali siromašan način života da zbiljno uđu među siromašan svijet, postanu jedan, jedna od zbiljnih siromaha svoje sredine i svoga vremena, zbiljno dijele njihov način života. To je bio put Franjina i Klarina obraćenja i poslanja: po osobnom iskustvu Božjega milosrđa iskazivati milosrđe, blizinu svojim bližnjima.

Klara je bila mudra i obrazovana žena, što pokazuju i njezini spisi: pravilo, oporuka, pisma. Zapažena je njezina upornost i pronicljivost u uklanjanju trajnih zapreka u zacrtavanju oblika života na nov, franjevački način, a ne na monaški način. Primjerice, Klara se dovitljivo poslužila i pravničkim institutom povlastica ženskim samostanima da posjeduju vremenita dobra. Ona je od papa tražila ‘povlasticu’, ali Povlasticu siromaštva, tj. da ne posjeduje nikakva vremenita dobra. To joj je blagonaklono, na neki način, udijelio Inocent III., a posve preko volje, na veliku muku, Grgur IX. Pokušaj pape Grgura IX. i neke Franjine braće da potpuno odijele Klaru i njezine sestre od Franjine braće, Klara je spriječila tzv. štrajkom glađu: naime, u tom slučaju nije prihvaćala da im braća pribavljaju ni najosnovnije za svakodno uzdržavanje. Kad je postojala bojazan da crkveni poglavari ne će potvrditi njezino pravilo, Klara je sestrama napisala Oporuku istaknuvši sve bitne sastavnice za život siromašnih sestara. Na tragu iste ustrajnosti da ona i sestre ne budu otrgnute s franjevačkoga panja, pročitava se i njezino ustrajno nazivanje sebe biljčicom preblaženoga oca Franje (Pravilo, Oporuka). Nasuprot papinskih naziva za Klarinu zajednicu sestara kao zatvorene monahinje ili zatvorene sestre, Klara uporno ostaje kod naziva siromašne sestre. U svojim spisima Klara nikad nije za sebe upotrijebila izričaj opatica, što je ishodilo po papinskim pritiscima pa stoga i Franjinim nagovorom da taj naziv prihvati.

U Klarin naum života po Evanđelju nije se uklapalo monaško pravilo, što je papinskim odredbama bilo nametnuto svim redovnicama. Stoga se Klara sama dala na pisanje svoga pravila. Ona je prva žena u povijesti redovništva koja je sama sastavila pravilo za svoju redovničku zajednicu. Proučavatelji zapažaju da je Klara u svoje pravilo unijela neke elemente iz papinskih pravila, ali s ciljem da to njezino pravilo bude potvrđeno. Ona je ujedno jedna od rijetkih žena toga doba koja je ostavila svoje zapise. Klarino pravilo mučno se probijalo u ozakonjenje destljećima, a na neki način i stoljećima. Nekoliko papa pisali su svoja pravila za Klaru i sestre. Klara to nije prihvaćala, kao što svojedobno ni Franjo po želji papa nije prihvatio postojeća monaška pravila. Razlika je ipak što je Franjino pravilo potvrđeno nekoliko godina prije njegove smrti i trajno ostalo pravilom za buduće naraštaje njegove braće. Klarino je pravilo papa Inocent IV. potvrdio tek na samom Klarinom smrtnome času. Međutim, deset godina nakon Klarine smrti, papa Urban IV. Klarinim je sestrama nametnuo svoje pravilo koje su neke zajednice klarisa zadržale sve do potkaj XX. stoljeća, a tada se opet vratile na Klarino pravilo. Između ostaloga, uz tri redovnička zavjeta – poslušnosti, bez vlasništva i čistoće – svojim pravilom Urban IV. je Klarinim sestrama nametnuo i zavjet na život u klauzuri, što u sebi nema teološko uporište.

U Redu siromašnih sestara – kako je Klara nazvala svoju zajednicu – sve su sestre bile jednake, bez ‘klasnih’ podjela uvjetovanih time što bi neke sestre bile plemkinje ili pučanke, odnos koji je vladao u ženskim monaškim samostanima. Prema svjedočanstvima Klarinih sestara, Klara je prema svojim sestrama bila ponizna, milostiva i ljubazna, i sućutna s bolesnima: a dok je bila zdrava, posluživala ih je i prala im noge i davala vodu u ruke; a ponekad je prala sjedala bolesnica (Postupak proglašenja Klare svetom, I, 12). ‘Klasnu’ podjelu među Klarine sestre unio je dobrim dijelom papa Urban IV. Primjerice, za sestre koje su služile izvan samostana, kako ih je Klara označila, Urban IV. je uveo naziv servitiales, sluškinje; one su, prema papinoj odredbi, kao pripadnice ‘nižega’ reda imale biti samostanske sluškinje, razlikujući ih i po odjeći, bijelom koprenom. Primjena je poništena tek nakon II. vatikanskoga sabora, na veliku radost sestara klarisa.

Iako je Klara prihvatila da trajno živi u Svetome Damjanu, čini se da je u njoj tinjala i čežnja za putujućim načinom propovijedanja Evanđelja, što se pročitava i u njezinoj želji poći u Maroko naviještati evanđelje, čak i podnijeti mučeništvo (Postupak proglašenja svetom VI, 6). Možda nije neutemeljeno razmišljati o Klarinoj svijesti o sudioništvu u apostolatu među pukom preko njezinih sestara koje su vršile službu izvan samostana. Na povratku iz službe sama im je prala noge.

Klarin bijeg iz roditeljske kuće nije značio fuga mundi, bijeg iz svijeta u klasičnome smislu te krilatice. Iako Klara nikada nije napuštala Sveti Damjan, bila je – kako je zapisao Toma Čelanski – pomogačica i uzor mnogima u kreposnome životu (1Čel 18). Naime, mnogi su dolazili sestri Klari, kako njezini sugrađani, tako i oni iz obližnjih i udaljenijih mjesta. Prema brojnim svjedočanstvima Klara je ozdravljala mnoge, bolesne na tijelu, posebno djecu, bolesne u međuljudskim i obiteljskim odnosima. Klarine su sestre isticale da je ta gospođa Klara jako voljela siromahe (Postupak proglašenja Klare svetom, I, 3) što je djelotvorno očitovala već od rane dobi u roditeljskoj kući (Postupak XX, 3).

Klarine susestre i sugrađani svjedočili su o Klarinoj ljubavi i povezanosti sa svojim gradom: I svi građani čvrsto vjeruju da je molitvom i zaslugama spomenute gospođe Klare bio zaštićen samostan a grad oslobođen od neprijatelja (XVIII, 6) Saracena i vojske Vitala od Aversa.

Duboka mistična iskustva Klare Asiške ne izazivaju osjećaj neke nedostižnosti, izdvojenosti iz ‘običnih vjernika’, pa i kada se očituju i kao nesvakidašnji vjernički doživljaji, kao viđenja, doživljaj nazočnosti izvan svoga trenutačnoga boravišta; primjerice slušanje ili nazočnost u polnoćnom slavljenju u udaljenoj Bazilici. To ju je, može se činiti proturječnim, posve naravno zbližavalo sa susestrama, manjom braćom i sugrađanima. Po tom iskustvu našla se, između ostaloga, i posve ‘prizemljena’ poveznica Klare s našim svijetom da je proglašena zaštitnicom televizije. U svojoj mistici Klara se očitovala ‘bliskom’ i samoj sebi. Primjer je za to i Klarin povjerljiv govor duši svojoj blagoslovljenoj – kako je sama rekla – jedne večeri, tri dana prije preminuća: Idi u miru, jer ćeš imati dobru pratnju, jer onaj koji te je stvorio unaprijed je predvidio da budeš posvećena, i kada te je stvorio, ulio je u tebe Duha Svetoga; a onda te je čuvao kao majka svoje maleno djetešce (Postupak proglašenja Klare svetom XI, 3). Koliko god ‘uzvišena’, Klarina je mistika i bliska. Dade se zaključiti da je to stoga što je glavni izvor Klarine mistike bilo Sveto pismo i liturgijska slavlja.

Klarino zrenje, kontemplacija, polazilo je, na franjevački način, iz životne zbilje. Sažet prikaz toga dade se pročitati iz svjedočenja njezine susestre, a glasi: …kada bi ova preblažena Majka slala u službu izvan samostana, upozoravala ih je da, kada vide lijepa, stabla, puna cvjetova i lišća, neka hvale Boga; isto tako, kada vide ljude i druga stvorenja, neka uvijek u svima i sa svima hvale Boga (Postupak proglašenja Klare svetom XIV, 9).

U odnosu na Klaru Asišku, znakovito je da je Klara i u franjevačkome redu i u Crkvi uočena, a opet na neki način zanemarena.

U franjevačkome redu, tijekom previranja među braćom kako se nositi s teškom baštinom, tj. kako ostati vjerni karizmi, Klara je nazvana memoria, pamćenje franjevačke izvornosti, a – slikovito rečeno – stoljećima je ostala ‘sahranjena’ u kripti crkve Sv. Jurja, koja danas nosi njezino ime.

Ista se zaboravljenost na Klaru Asišku zbila i u Crkvi tijekom stoljeća. Svojedobno, Klara je kao osoba bila na cijeni u očima papa i općenito velikodostojanstvenika Rimske kurije. Rado su je posjećivali, kad su zbog političkih prilika boravili izvan Rima, u okolici Asiza. Za pravno uređenje zamisli o svojoj redovničkoj zajednici, Klara je uporno u izravnoj i neizravnoj komunikaciji sa četvoricom papa. Inocent III. pokazao se blagonaklonim prema Klarinoj zamisli. Honorije III. dao je napisati pravilo prema benediktinskome obrascu. Grgur IX., kao papa i niz godina ranije kao kardinal Hugolin, bio je krut u zamisli o životu Klarinih sestara kao zatvorenih redovnica, a ujedno osobno je teško podnosio Klarin otpor toliko da je Klaru smatrao odgovornom za njegovo spasenje. Inocent IV. potvrdio je Klarino pravilo na njezinome smrtnome času. Aleksandar IV. proglasio je Klaru svetom samo dvije godine nakon njezine smrti, 1225. godine. Deset godina nakon potvrde Klarina pravila i njezine smrti Urban IV. je Klarinim sestrama napisao novo pravilo, čime je Klara na neki način ‘uklonjena’. Gotovo cijeloga redovničkoga života Klara se borila da ne bude iskorijenjena s franjevačkoga panja papinskim pravilima i propisima, a dijelom i svojedobnim zastupanjem neke manje braće te je u svojim spisima izričito navodila svoju i svojih sestara franjevačku pripadnost.

Nakon sedam stotina godina, pape opet, recimo tako, ‘komuniciraju’ s Klarom Asiškom. Godine 1953. – o 700-oj obljetnici Klarina preminuća – Pio XII. proglašava Klaru zaštitnicom televizije. Za Ivana Pavla II. teško je radvojiti imena Asižana Franje i Klare. Taj dvočlan Franjo i Klara – rekao je on – tvore zbilju shvatljivu jedino kroz duhovne kategorije ali ujedno i zbilju utjelovljenu u njihovome gradu i Crkvi. Stoga, rekao je: U naše vrijeme potrebno je ponavljati otkriće Svete Klare jer je važno za Crkvu (Con Francesco nella Chiesa, Città del Vaticano 1983). Benedikt XVI. rekao je da Klarino svjedočanstvo pokazuje što to Crkva duguje hrabrim ženama ispunjenima vjerom, sposobnima dati jak poticaj u njezinoj obnovi (Kateheza, 15. IX. 2010.).

Klarinoj zamisli života Siromašnih sestara vjeru su bezuvjetno poklonile njezine sestre kroz sva stoljeća. S Klarinim blagoslovom sestre klarise su diljem svijeta ukorijenjene u zemlje, narode, mjesnu i sveopću Crkvu. Njihove stoljetne samostane po starim gradskim četvrtima stanovnici doživljavaju sastavnim dijelom svoje povijesti i svoje mjesne baštine. Poput nekadašnjega Klarina Svetog Damjana, danas su zajednice sestara klarisa stjecišta svjetova: svijeta traženja Kraljevstva Božjega i svijeta čovječanstva sa svojom radošću i nadom, žalošću i tjeskobom, siromašni i oni koji trpe LG 1.). Svaka ljudska radost, bijeda i potreba – bolest, tuga, ovisnost o drogi i sl., nepravda, neimaština, nemiri, pa i športsko natjecanje – biva uneseno u njihovu molitvu, danju i noću.

Iz: s. Judita Čovo, ISUSOVA MAJKA I BRAĆA, III. dio: Imenom zazvani, Glas Koncila, Zagreb 2016.