Odakle kukolj?
Dok je u prispodobi o sijaču prevladavalo čuđenje, kako to da tek mali dio posijanoga sjemena uopće padne na plodno tlo, iznikne i donese rod, ovdje se susrećemo s pravom uzbunom zbog onoga što se dogodilo na njivi gdje je sjeme normalno izraslo, a što je gospodaru dalo nadu da će donijeti obilat rod. No odjednom eto slugu s alarmantnom viješću i ujedno tjeskobnim pitanjem: „Gospodaru, zar nisi posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda kukolj? (13,27). U toj Isusovoj slikovitoj rečenici o pšenici i kukolju sažeto je sve čovjekovo iskustvo s ovim svijetom koji je u isto vrijeme pozornica i dobra i zla. Sa svijetom u kojemu dobro i zlo egzistiraju jedno pored drugoga ili smjenjuju jedno drugo.
To je problem cijele Biblije koja nas takoreći na svakoj svojoj stranici uvjerava kako zlo nije od Boga već od čovjeka. Bog je svijet stvorio iz ljubavi i utisnuo mu pečat svoje dobrote. Tek nakon toga dogodilo ne nešto što je došlo u sukob sa Stvoriteljevim planovima. Isus je vrlo kratak i jasan u svom odgovoru: „Neprijatelj čovjek to učini“ (13,28). Pitanje odnosa dobra i zla pitanje je ogromnoga broja književnih djela i filmova. Treba samo žaliti što su rješenja koja se tamo nude često vrlo jeftina. Obično se potkraj romana ili filma pojavi neki dobar čovjek koji svojom dobrotom sve „iskupljuje“ i onda sve poprima sretan ishod. No život nas uči da nije tako, da je borba između dobra i zla grčevita i dugotrajna. Katkad nam se čini da je zlo i previše jako, da bismo se uopće mogli nadati pobjedi dobra.
Manjak budnosti
Prema Isusovoj priči, kukolj se pojavio kratko nakon što je na njivi posijano dobro sjeme. Dosta je bilo da se čovjeku koji je posijao dobro sjeme i njegovim ljudima samo malo popusti budnost i zlo je već tu: „Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode“ (13,25). Koliko bi ljudi moglo ovo potvrditi iz svoga vlastitog iskustva! Uzmimo roditelje koji su sve učinili za dobar odgoj svoje djece, da ih usmjere na pravi put, a onda najednom sve je ispalo suprotno. Ne mogu prepoznati svoje dijete. Kao da je preko noći netko došao i posijao opako sjeme.
Koliko puta smo čvrsto odlučili biti istinoljubivi, a u isto vrijeme smo osjećali nekakav tihi glas u svojoj nutrini koji nam je šaputao kako to neće ići. Svi se služe sitnim, a katkada i krupnim lažima. Drukčije se ne može opstati u tom grubom svijetu. Zaklinjali smo se na pravdu, a u isto vrijeme smo potiho osjećali da se tako ne može uspjeti u životu. Mladić i djevojka koji iskreno cijene ideale čistoće i vjernosti u isto vrijeme slušaju sladunjavu melodiju o tome kako je zanimljivo upustiti se u avanturu slobodne ljubavi, jer to čine toliki.
Svi bez razlike osjećamo kako zapravo i prije nego smo se uopće iskreno založili da u sebi njegujemo sjeme dobra u nama već klija i sjeme zla. Što nam je onda činiti? Isusova prispodoba nudi dva rješenja, čovjekovo i Božje. Čovjek koji zlo vidi uvijek dalje od sebe, u drugima, nudi Bogu svoje usluge: „Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?“ (13,28). Drugim riječima, iskorijeniti zlo u korijenu. Bog odbija takvu mogućnost, jer zna da se takvim čišćenjem uništi i puno dobra. Njegovo je rješenje, da sve na njivi zajedno raste do žetve, a onda će se razdvojiti jedno od drugoga.
Zlo ne može pobijediti
Iz riječi gospodara u ovoj prispodobi izbija nevjerojatna sigurnost s obzirom na budućnost dobroga sjemena. Iako mu je sužen životni prostor od strane kukolja, ne postoji nikakav strah za budućnost pšenice. Ona će sigurno dočekati žetvu. Budući da je žetva u Bibliji slika posljednjeg suda, to znači da će Bog u svom kraljevstvu sve do tada trpjeti i dobre i zle. Isus nas uvjerava da vrijeme Crkve nije vrijeme savršenog kraljevstva Božjeg, ali da to još nije ni vrijeme suda. Vrijeme Crkve je vrijeme velikog Božjeg strpljenja i milosrđa. Takav Isusov stav samo je krajnja posljedica njegove Radosne vijesti kojoj je u središtu poruka ljubavi. Bog ljubi čovjeka i ostaje dosljedan svojoj ljubavi. Zato on želi svima, i dobrima i zlima dati priliku da ostvare spasenje.
Promatrajući kako mnogi dobri ljudi ili umiru prerano od neizlječivih bolesti ili tragično stradaju, netko je rekao kako Bog dobre uzima sebi da ne trpe u zlom svijetu, a zle ostavlja da propadnu zajedno s tim zlim svijetom. Prvi dio rečenice mogli bismo još nekako prihvatiti, ali drugi nikako. Bogu je doista svejedno kad će svoje pozvati u vječnost. No on nije stvorio ni svijet ni bilo kojega čovjeka da ih uništi, pa zato zle ljude ne ostavlja da propadnu, već im daje priliku da se mijenjaju. To ima posljedice i za naš odnos prema ljudima, za naše prakticiranje ljubavi prema bližnjima. Kršćanin ne smije svoju ljubav ograničiti samo na one koji su dobri, već mora ljubiti svakog čovjeka, kao što i Bog čini. Dostojevski je dobro upozorio kako u čovjeku treba ljubiti ono što je Bog u njemu zamislio, a ne što je čovjek po svojoj slabosti ostvario.
Fra Ivan Dugandžić
Preuzeto s: https://franjevci.info/