Sv. Franjo Solanski, prezbiter I. reda (14. srpnja)

Sv._Franjo_Solanski

Rodio se 1549. god. Kao franjevac svećenik obavljao je razne službe i s velikim je uspjehom propovijedao. Ispunjen revnošću za duše pođe u Južnu Ameriku i ondje je djelovao osobito među urođenicima u krajevima Tucuman i Peru, i mnoge je od njih obratio na vjeru, uputio u uljudbi i obranio od tlačenja. Shrvan dugim naporima i pokorom preminuo je u Limi 1610. godine.

Iz životopisa sv. Franje Solanskog napisanog od suvremenog pisca

Premda je čitav život Božjeg čovjeka Franje bio križ i mučeništvo, ipak je dva mjeseca prijelaza iz ovog života, da bi postigao božansko obećanje cijenom kršćanske ustrpljivosti, osjetio teže bolove kojima je pridošla visoka ognjica te ga posve prikovala uz krevet. Nikad ga bolest nije mogla odvojiti od molitve, ali u te posljednje dane tako je u njemu uzavreo polet motrenja te se činilo da se neprestano kreće među anđelima, pa se vjerovalo, i prema sudu liječnika, da konačno napustivši tjelesne potrebe produljuje život na čudesan način. Velikom je nježnošću ponavljao usvojenu molitvicu: Neka je hvaljen Bog, ili slično. Katkad je tražio da se recitiraju ovi psalmi: Hvali dušo moja, Gospodina i Blagoslivljaj, dušo moja Gospodina, te je u tome osjećao neizrecivo rastapanje srca. Želio je također da mu se čita ono Ivanovo Evanđelje Pred blagdan Pashe, te je na riječi toga ulomka, osobito na opis razapinjanja, neobično ganut stao trpećem Kristu govoriti i zahvaljujući veličati mu dobrotu i milosrđe koje je pokazao prema njemu grješniku. Veoma se krijepio u pjesmama Blaženoj Djevici i na njezin spomen razlijevao sjajem i veseljem. Svome je ispovjedniku jednom rekao: „Pomozi mi oče, da dadem hvalu Bogu“, te je odmah dodao: „Bože moj, ti si moj stvoritelj, kralj i otac, ti si moja naslada, ti si moje sve!“i rekavši to tako se ražario plamenom božanske ljubavi da mu je duša, okrenuta prema nutrini i sva zaokupljena duhovnim uživanjem, ostavila sva osjetila nepokretna i tijelo poput mramora. Peti pak dan prije preminuća reče bratu Ivanu Gomezu, koji je vodio brigu oko bolesnika: „Ne opažaš li brate, kako je Bog sa mnom milosrdan, kad mi je dao da suzbijem i nadvladam neprijatelja?“Tri dana prije smrti, okrenuvši se prema bratu koji ga je posluživao, plačući je i uzdišući prozborio ove riječi: „Odakle meni to, Gospodine Isuse, da si ti razapet , a ja posluživan; ti gol, a ja pokrit; ti bijen zaušnicama i trnjem okrunjen, a ja obasut dobrima i utješen tolikim dobročinstvima!“Slijedećeg dana u prisutnosti mnoge braće uzviknu: „ O Bože duše moje budi proslavljen, kako li se snizuješ prema meni! Radujem se Gospodine tvome božanstvu, kako li si ljubazan!“ U noći prije preminuća zanesen u dubokom zanosu i po mišljenju svih već mrtav, još se povrati i povika:“Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!“ Od tada sve do konca vidjelo se na licu razlito veselje, vedrina, ljupkost i kako je duša ushićena u obećanom dobru i kako izbija u znakove razlivene radosti. Kad mu je jedan brat rekao: „Oče Bog te već od časa do časa uzdiže k nebu, sjeti me se kad dođeš u vječno kraljevstvo“, on mu odgovori veselim glasom: „Istina je da odlazim u nebo, ali to je po zaslugama smrti i muke Kristove; jer ja sam najveći grešnik. Kad stignem u domovinu bit ću ti dobar prijatelj.“

Iz Časoslova