Mjeseca lipnja 1572. god. kalvini pučkim jezikom nazvani „Gheusi“ zauzeli su grad Gorkum u Nizozemskoj. Odmah su pohvatali franjevce u mjesnom samostanu i druge svećenike pa su ih vodali po okolnim mjesnima i izlagali porugama svjetine. Napokon su ih kao robijaše doveli u grad Brielle. Tu ih je knez Lumey silio da se odreknu katoličkog nauka o euharistiji i papinu prvenstvu u Crkvi. No, oni su hrabro ustrajali u pravoj vjeri. Zato su bili podvrgnuti strašnim mukama i napokon obješeni te im tjelesa sasječena na komadiće.
Iz povijesti mučenja napisane od njihova suvremenika
Kad su uhapšenici izvedeni van grada tražilo se mjesto prikladno za smrtnu kaznu. Konačno dođoše u samostan sv. Elizabete u Ruggenu. U tom samostanu bila je neka kuća široka kao žitnica, služila je za ostavljanje busenja kojima se prave tratine i kojima se u onom kraju mnogo služe. U toj kući bile su dvije grede: jedna poprečna i poduga, druga kraća. One se učiniše vojnicima prikladne za vezanje svih uhapšenika. Kad su ovi dovedeni na to mjesto, spremni na smrt za katoličku vjeru, sebe i svoje zadnje patnje preporučiše Bogu međusobnim molitvama. Tu su jedan drugoga, već prema izobrazbi i govorničkoj vještini, hrabrili ističući nadu i nagradu koju će dobiti u kraljevstvu nebeskom i naglašavajući potrebu ustrajnosti u podnošenju smrtne kazne. Potom ih do gola svukoše i opljačkaše. Prvi je na stratište potjeran časni o. gvardijan. On izgrli i izljubi svu braću pojedinačno, ohrabri i zamoli ih da do zadnjeg daha hrabro i ustrajno ostanu u katoličkoj vjeri, u bratskoj ljubavi koju su za života njegovali, da ne bi u zadnji čas malaksao koji od onih koji su bili povezani međusobnom ljubavlju u zajednici. Blizu je čas kad će od Boga primiti nagradu za svoju borbu, vijenac vječne sreće. Da ne bi koji te vijence već pripravljene za njihove glave iz straha pred smrću izgubio, neka prezre smrt i hrabro ih prigrabi. Kad vide kakvim veseljem on ide pred njima, neka ga istim veseljem i raspoloženjem slijede. Dok je ovo i slično govorio, sve je žarče bodrio svoje drugove i nije prestajao dok mu, stegnuvši konopac oko vrata, ne prekidoše glas. Dok je gvardijan visio, njegov zamjenik Jeronim, Nikazije Hezius te župnici Nikola i Leonardo, nastaviše ozbiljnu dužnost hrabrenja i poticanja braće u smrtnom času. Svi, osim četvorice, bili su obješeni o jednoj drugoj gredi. Na nekoj drugoj gredi, između gvardijana i brata laika po imenu Kornelije , visio je Gotfrid Duneus. Četvrti, – Jakov premonstratenz – obješen je o neke ljestve. Sredstva za mučenje nemarno su pripremljena sa strane poslužitelja, pa su prvi umirali oni koji su bili dobro stegnuti oko vrata; netko je grizao uže kao uzdu, drugomu je konopac bio labavo svezan oko vrata. Zbog toga su kasnije izdisali i duže se patili u smrtnim mukama; neki su do sutradan još disali. Među takvima je bio časni Nikazije, koji je držao uže u ustima i tako produživao život. U izvršenju smrtne kazne službenici su izgubili oko dva sata vremena: počeli su oko dva sata po ponoći a završili oko četiri iujutra.
Iz Časoslova