Moj Bog je punina

Rođena: Saragozza, Španjolska, 1271.
Preminula: Estremoz, Portugal, 4 .VII. 1336.
Spomendan: 4. srpnja
Značenje imena: Elizabeta  hebr. Ehli sheva – Bog je punina,
Bog je moje obećanje, Bog je moja zakletva
Zaštitnica: mirotvorci, udovice, dobrotvori, dobrotvorna društava, brak u poteškoćama, krivo optuženi, kraljice, franjevački trećoredci i trećoretkinje, žrtve preljuba, nevjere i ljubomore, Coimbra; Portugal
 Blago mirotvorcima:
oni će se sinovima Božjim zvati! (Mt 5, 9)
Krist, veliki prorok koji je svjedočenjem života i snagom riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja sve do punoga očitovanja slave svoju proročku službu ne samo po hijerarhiji  (…) nego i po laicima, koje je tako učinio svjedocima i opremio ih osjećajem vjere i milošću riječi (usp. Dj 2, 17-18; Otk 19, 10) da snaga evanđelja sjaji u svagdašnjem obiteljskom i društvenom životu. (LG 35, Proročka služba laika)
 Od vremena zemaljskoga života svete Elizabete Portugalske dijeli nas više od sedam stoljeća. Međutim životne poteškoće koje su pratile Elizabetu, aktualne su na svoj način i u ovom našem vremenu.
Elizabeta je provela djetinjstvo bez očeve blizine. Naime, Elizabetin otac, aragonski kralj, očinstvu je pretpostavio život zabava i bezbrižnosti te je malu Elizabetu predao na brigu svom ocu. Ni u bračnom životu Elizabeta nije imala puno sreće uz nevjernoga i ljubomornoga supruga Dionizija, portugalskoga prijestolonasljednika, kasnije kralja. U obilju obiteljskih svađa i sukoba Elizabeta se pokazala vrsnom pomiriteljicom, tako da je nazvana anđelom mira. Nakon suprugove smrti, Elizabeta je odložila kraljevsku krunu i postala franjevačkom trećoretkinjom. Svoja dobra dijelila je potrebnima, a sama živjela siromašno. Provodila je strogi pokornički život smatrajući to potrebnim upravo na kraljevskom dvoru gdje su velike opasnosti po čestit život.
Neodgovorno očinstvo, bračna nevjernost, društvene i međunarodne svađe i sukobi, siromaštvo… Znamo kako sve te nevolje potresaju i naš svijet, sve do krvoprolića i uništenja i samouništenja.
Srećom, uvijek postoje pojedinci i zajednice koji se odgovorno odnose prema vlastitom životu i životu drugoga. Postoje mnogi nepoznati i poznati koji u svojoj sredini kršćanskom nadom, poput kvasca, podižu poniženo ljudsko dostojanstvo. U obranu ugroženoga života, kao sredstva kojim se preuzetno manipulira, svijetom se doslovce razlijegao i nezaustavljiv glas Ivana Pavla II. Taj starac, čiji je duh već odavno bio nadmašio gotovo beživotno tijelo, kao da je posljednjom oporukom čovječanstvu želio ostaviti kršćansku nadu. Nadu kojom je moguće imati viziju čovječnijega svijeta, nadu koja mora izazvati odgovornost svih
prema – kako reče – bolnim ranama čovječanstva. Jer, u svijetu gladuje preko 800 milijuna ljudi; djeca i mladi, budućnost i nada čovječanstva, žrtve su svakovrsnoga nasilja; destrukcijom obitelji događa pustošenje društva; stare osobe često se smatraju suvišnima, a društvu su – doviknivao je Papa – potrebne svojim iskustvom, ljudskim i duhovnim darovima.
Doista, pred svakodnevno novim bolnim ranama pojedinaca i društvenih zajednica čovječanstvo treba obuzeti jeza i sveti nemir. Kršćane poglavito, u zajednicama i osobno.

Iz: s. Judita Čovo, ISUSOVA MAJKA I BRAĆA.
Razmišljanja slijedom slavlja Bl. Dj. Marije
i svetačkih slavlja.
Glas Koncila, Zagreb 2016.