Ovaj prilog izazvan je sasvim običnom zgodom. Naime, jednoga popodneva u našoj samostanskoj lovretskoj Šumici iz gnijezda s vrlo visokoga čempresa ispao je tek izlegli ptić vrane. I izazvao beskrajnu sućut stanovnica iz lovretskoga doma umirovljenika: gospođe su mu bile prve ‘dadilje’. Istodobno mali je ptić obasut sućutnim i razdraganim osjećajima i skrbi i lovretskih sestara – franjevaka! Poneke su u tome bile nenadmašive. Postao je naš, nečiji više, nečiji manje… Ptić se toliko udomaćio s ljudskim bićima da gotovo i ne haje na bijesno kriještanje svojih roditelja-vrana koji nadlijeću svoje maleno i trgaju lišće i grančice stabala prijeteći onima koji bi ga, prema njima, mogli ugroziti. Jednoga jutra, prateći kretanje sestara ptić je doskakutao u našu kapelu i to upravo za vrijeme mise.
Priložene slike donose tek djelić svakodnevnog ugođaja.
Ništa neobično da ljudi vole životinje… Međutim, ova zgoda vodi i u produbljenje razmišljanja o bitnom razlogu ljubavi Franje Asiškoga prema svim stvorenjima. Hvalospjev bratu Suncu te raznovrsne zgode iz Franjina života navode mnogobrojne Franjine proučavatelje na razmišljanje o teološkom razlogu Franjina odnosa i ljubavi prema stvorenjima. Francuski medievist Jacques Dalarun, strastveni i zanosni proučavatelj Franje Asiškoga, smatra da se u to pitanje na poseban način proniče nedavnim otkrićem Novopronađenoga životopisa Franje Asiškoga koji je napisao brat Toma Čelanski na nalog vrhovnoga ministra brata Ilije.
Toma Čelanski, Novopronađeni životopis Franje Asiškoga (izvornik)
otkupila Francuska nacionalna knjižnica u Parizu
U Prologu francuskom izdanju toga djela (La Vie retrouvée de François d’Assise, Sources franciscaines, Paris 2015), J. Dalarun ističe da Franjina ljubav prema stvorenjima ishodi iz Franjina uvjerenja o nastanku svakoga stvorenja iz jedinstvenoga počela.
Između ostaloga, Dalarun piše:
Na kraju krajeva, Pronađeni životopis ne donosi nove činjemice, ali bilježi laganu upornost, svjetluca malom dopunjujućom svjetlošću. Kad je uredio svoj Prvi životopis, Toma koji nije živio blisko s Franjom kao brat Ilija ili brat Leon, imao pred očima Hvalospjev brata Sunca, taj prekrasni spjev na umbrijskome koji slavi bratstvo stvorenja u pohvali Svevišnjega i, doista, označuje početak talijanske književnosti. Pogledom na sam tekst, Toma dakle zamišlja Franju koji duboko ponire „u stvorenjima u Stvoriteljevu mudrost, njegovu moć i njegovu dobrotu“ i ćuteći „čudesnu i neizrecivu radost“ kada gleda sunce, mjesec, zvijezde, svod nebeski, crve zemaljske, pčele, cvijeće, žetve žita, vinograde, kamenje, šume, vodu na izvorima, zelenilo vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar. Hagiograf očito ne propušta zabilježiti da je svetac „sva stvorenja nazivao bratom i sestrom“.
Ono što Toma nije znao, što Leon predaje u pohranu tek između 1244. i 1246. i o čemu su sačuvani tragovi u Asiškome zborniku, jest to da se Franjo nije mogao tjelesno zanositi na pogled ovoga prizora. I to s opravdana razloga: u trenutku sastavljanja Hvalospjeva bratu Suncu, bio je bolestan prikovan uz ležaj u Svetome Damjanu, progonjen miševima, slijep, rastrgan bolima. Kad ponovno uzima pero poslije 1232. da skrati Život blaženoga Franje u Život našega blaženoga oca Franje, Toma nema dodatnih činjeničnih podataka. Ali on je razmišljao. Poput kvasca u tijestu, tekst Hvalospjeva u njemu je djelovao. U svome prethodnom uređenju, on je ocrtavao ushićenoga Franju i pokušao povući čitatelja, svojim živopisnim oduševljenjem, u to ushićenje. No, hagiograf postupno shvaća da postoji, u Siromaškovoj ljubavi prema svim stvorenjima, dublji pokretač, teološki razlozi koji su mu djelomice promakli.
U svojoj skraćenoj inačici, Toma bi mogao preskočiti neka zbivanja koja se odnose na životinje, koja su suvišna i koja se kako se čini čak ponavljaju. Naime, ako on neka sažima, nijedno ne ispušta (§ 35-40, 63-65). On ne izbacuje poglavito tumačenja koja se ponovno navraćaju, koja bodu, od jednoga događaja u drugi. Franjo se obraća pticama u Bevagni „kao da su razumna stvorenja“ i odsada odlučuje poticati „čak nerazumna stvorenja“ (§ 36). Lastavice iz Aviana ušute na njegovu molbu „kao da su sposobne razumjeti“ (§ 37). Divlje životinje razumiju ljubav koju im Franjo donosi „kao da posjeduju razum“ (§ 38). Čovjek Božji preobilovao je duhom ljubavi, budući da je u svojoj nutrini bio vrlo sućutan ne samo prema ljudima, nego i prema nijemim i divljim životinjama, i prema svim stvorenjima“ (§ 63). Konačno, on je sva stvorenja imenovao imenom brat zbog njihova jedinstvenoga počela“ (§ 65).
Pojam o jedinstvenome počelu (samo jedno i zajedničko podrijelo), po kojemu su sva stvorenja braća, nije postojao u Prvome životopisu. Svi braća i sestre jer su svi sinovi i kćeri istoga Oca: Toma, u svome ponovnome pisanju čini taj mali korak naprijed. Besmisleno, reklo bi se. On mu ipak dolazi tek na kraju puta. Ali upravo tu okomitu izmjeru sveopćega sinovstva u istom Ocu ne poznaju ili glade oni koji hoće vjerovati da je Franjo opijevao čari prirode. Svatko može slobodno voljeti prirodu. Ali svrstati u tu ljubav pisca Hvalospjeva brata Sunca očituje da se ide u krivome smjeru.
Da se produži srednjovjekovno razmatranje, da ga se osuvremeni na udaljenosti od osam stoljeća u našem vlastitom govoru, rekao bih da Franjin govor, onakav kakvoga njegov hagiograf malo pomalo udomaćuje, odlučno je anti-identičan – te dakle osobito spasonosan po vremenima koja teku. Franjo se ne umotava u identično. Braća: on ih je imao po krvi: jedan ili drugi sinovi Petra Bernardoneovoga. On se od njih dragovoljno odvojio, zauzvrat su ga se njegovi odrekli. Drugovi, imao ih je na svakom koraku: njegovi asiški sugrađani s kojima je dijelio ludu mladost. Izrugivači, koji su se otada na njega nabacivali blatom i kamenjem. Zauzvrat, toplo bratstvo srca nastalo je oko njega, duhovna obitelj, izabrana, uskoro ustrojena u Red Manje braće. On je mogao suziti svoj bratski osjećaj na tu vojsku veličanstvenih bogaca koji su mu uzvratno odašiljali laskavu sliku njegova uspjeha. Njegova braća i sestre životinje jesu upravo oni koji nisu njemu slični, ali koji unatoč vanjštini i predrasudama, ipak imaju udjela u razumu i s kojima se on osjeća tijesno povezan jedinstvenim počelom koje je, kao i njemu, njima dalo život.
Poticaj na uvijek novo osobno i zajedničko suočavanje s franjevačkim poslanjem!
Priredila: s. Judita Čovo