TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU A

Naći i(li) izgubiti

Kad planiraju bilo kakav pothvat, ljudi se obično pitaju što im to donosi. Hoće li se uloženi trud i novac isplatiti ili će se na kraju pokazati kao promašena investicija, čisti gubitak? No kad su u pitanju ideje do kojih je ljudima jako stalo, pogotovo ako su to drage osobe koje puno znače, nestaje te računice. Nju potiskuje ljubav prema spomenutoj ideji ili osobi, a ljubav nema cijene i mjere. Ona ne kalkulira već se nesebično daje. Te pretpostavke su nam nužno potrebne da bismo razumjeli nevjerojatno zahtjevne Isusove riječi. Tko želi biti njegov učenik, taj ne može više ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer nego njega.

Uostalom Isus govori onima koji su već prije čuli njegov poziv: ostavi sve i pođi za mnom! Slijedeći njega, zasigurno su već čuli i njegovu riječ: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“(Mt 20,28). To je cijena Isusove ljubavi prema učenicima i to je opravdanje njegova zahtjeva učenicima. Ako je čovjek vrijedan njegove vlastite smrti, zar onda može biti išta što bi opravdalo čovjekovu veću ljubav prema bilo kome nego prema Isusu. Ljubav se ne može zapovjediti, već može samo doći kao uzdarje za već primljeni dar. Isus je to znao i zato u njega nema „moraš“ ili „trebaš“, već svojim: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“ učenike podsjeća na ono što je učinio za njih, ostavljajući im potpunu slobodu da sami odgovore tko bi im mogao biti važniji od njega.

Pročitaj više

Zašto je Franjo baš onako volio sva stvorenja…

Ovaj prilog izazvan je sasvim običnom zgodom. Naime, jednoga popodneva u našoj samostanskoj lovretskoj Šumici iz gnijezda s vrlo visokoga čempresa ispao je tek izlegli ptić vrane. I izazvao beskrajnu sućut stanovnica iz lovretskoga doma umirovljenika: gospođe su mu bile prve ‘dadilje’. Istodobno mali je ptić obasut sućutnim i razdraganim osjećajima i skrbi i lovretskih sestara – franjevaka! Poneke su u tome bile nenadmašive. Postao je naš, nečiji više, nečiji manje… Ptić se toliko udomaćio s ljudskim bićima da gotovo i ne haje na bijesno kriještanje svojih roditelja-vrana koji nadlijeću svoje maleno i trgaju lišće i grančice stabala prijeteći onima koji bi ga, prema njima, mogli ugroziti. Jednoga jutra, prateći kretanje sestara ptić je doskakutao u našu kapelu i to upravo za vrijeme mise.

Pročitaj više