PRESVETO SRCE ISUSOVO

…iz probodenog rebra izli krv i vodu,
vrelo otajstva Crkve da svi ljudi,
privučeni Spasiteljevu otvorenom Srcu
u radosti crpe iz nepresušnog izvora spasenja.
Predslovlje

sv franjo
Franjo Asiški utažuje žeđ iz Kristova boka
nepoznati slikar, slika na platnu iz 1550. godine
Samotište Manje braće franjevaca kapucina, Monte Casale, Italija

Srce Isusovo – izvor spasenja
I s radošću ćete crpsti vodu
iz izvora spasenja. (Iz 12, 3)
Tim riječima proroka Izaije, enciklikom koja na latinskome jeziku glasi Haurietis Aquas, 1956. godine papa Pio XII. podsjeća na ustanovljenje Svetkovine Presvetoga Srca Isusova za sveopću Crkvu što je stoljeće ranije (1856.) učinio papa Pio IX. Liturgijskom obnovom nakon Drugog vatikanskoga sabora utvrđeno je misno bogoslužje i liturgija časova za slavljenje Srca Isusova kao svetkovine; slavi se drugoga petka poslije svetkovine Duhova. U uvodnoj riječi u bogoslužje blagdana Srca Isusova stoji: „Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini Objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu. Naime, kroz Sveto pismo otkriva se trajna Božja ljubav prema čovjeku. Božja upornost – kako pokazuju tekstovi Staroga zavjeta – dovela je u neraskidiv savez Boga s čovjekom. Bog je svoj Zakon stavio u čovjekovu dušu i upisao ga u čovjekovo srce” (Jr 31, 33). Čovjek se ne treba bojati da će se Bog od njega povući ili ga zaboraviti, jer ga je urezao u svoje dlanove (Iz 49, 14-16). Evanđelja pak očituju svu Isusovu sućutnu ljubav prema čovjeku. „Žao mi je naroda…”, prenosi evanđelist Matej Isusove riječi nad umornim i izgladnjelim narodom (Mt 15, 32). Ljudstvo pritisnuto životnim tegobama, osobnim ili koje mu je nametnulo okruženje, Isus ohrabruje i poziva na put oslobođenja: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni – kaže on – i ja ću vas odmoriti! Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11, 28-29). Potresno djeluje Isusov stav i poklik iz Ivanova evanđelja: „…Isus stade i povika:”Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’” To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega” (Iv 7, 37-39). Prije nego je imao biti predan i pribijen na križ, na pashalnoj večeri s učenicima, Isus predaje čovječanstvu svoje tijelo i Krv pod prilikama kruha i vina. Na Golgoti, posvjedočio je apostol Ivan, iz kopljem probijenoga Isusova boka potekla je krv i voda (Iv 19, 31-34). Tako su se ispunile riječi proroka Zaharije: “Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 37).

Ako je slavljenje blagdana Srca Isusova za sveopću Crkvu utvrđeno tek nakon gotovo dvadeset stoljeća kršćanstva, u kršćanima, u jednostavnome puku i teolozima, već od prvih vremena, pobuđeno je čašćenje i pobožnost prema Isusovom izranjenom tijelu, ranama, otvorenom boku, Isusovu srcu. Među prvima, Kristovim se ranama poklonio apostol Toma (Iv 20, 25-28). U I. stoljeću, piše sv. Justin: “Mi smo uklesani u Srce Kristovo kao kamenje iz stijene (…) on koji izlijeva vodu živu u srce onih koji, u njemu, ljube Oca u svemu i utažuju žeđ onih koji hoće piti na vrelima Života”. Sveti Franjo Asiški (XII. – XIII. st.) prosi od Boga i dobiva milost da u svome biću osjeti Isusovu ljubav i bol, što mu je i udijeljeno utisnutim ranama na rukama, nogama i na boku. Svetoj Katarini Sijenskoj Isus je povjerio: “Ti otkrivaš tajnu srca jer ti ono pokazuje da te volim (…) to je da ti obznanim da sam htio da krv i voda izbijaju iz moga boka”. Od XIII. st. nadalje, velike njemačke mističarke posebno promatraju Krista probodenoga boka. Sv. Ivan Eudes prvi je slavio misu u čast Srca Isusova u siromašnome predjelu Ria de Janeira, 1672. godine, gdje je i sagradio crkvu posvećenu Srcu Isusovu. Čašćenje i svetkovanje Srca Isusova ustaljuje se poglavito nakon ukazanja Margareti Mariji u Paray-le-Monialu u Francuskoj od 1672. godine.

Rekao je papa Leon XIII: „Postoji u presvetome Srcu Isusovu znak i jasna slika beskrajne ljubavi Isusa Krista, ljubavi koja nas tjera da ljubimo jedni druge.”

Možemo li na to ostati ravnodušni?

Iz: s. Judita Čovo
HOD S KRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA
I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.