Vukovarske izgnanice i izgnanici devedesetih godina prošloga stoljeća, raseljeni po hrvatskim krajevima, sa boli i tugom za svojim najbližima i domom, uz zavežjaj što im je jedino ostalo od imovine, nosili su spomen na svoga nebeskoga zaštitnika sv. Bonu. Spominjali su ga u nadi u Svečev zagovor da će se opet sastati sa članovima svoje obitelji. Uz molitve, vapaje i zavjete vrijedne ruke vukovarskih žena vezle su oltarnike i ostale predmete kojima će na povratku uresiti oltar i škrinju s relikvijama svoga sveca zaštitnika.

Sveti Bono potekao je iz rimske poganske obitelji. Kao mladić pristupio je rimskoj vojsci. Živio je u vrijeme velikih progona kršćana. Kao rimski vojnik i sam se Bono iskazao žestokim progoniteljem kršćana. Međutim, Bono se obratio na kršćanstvo, napustio vojničku službu i postao svećenikom. U to vrijeme, za vladavine cara Valerijana i njegova sina Galijana, bio je izdan i carski zakon po kojemu svatko tko bi prokazao kršćanina dobivao je sve što bi dotični kršćanin posjedovao te bio nagrađen nekom vojničkom službom. U strahu od progona i mučeništva mnogi su se kršćani skrivali ili odricali kršćanstva. Tadašnji papa Stjepan I. okupljao je i hrabrio svećenstvo i kršćanski puk, usmjeravao njihovu misao i poticao na molitvu i vjernost Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu koji ih može osloboditi od tih zala. Svećenik Bono – kako stoji zapisano u hagiografskoj pripovijesti – potvrdio je da su oni spremni ne samo izgubiti vremenita dobra, nego i proliti krv za ime Gospodina Isusa Krista. Tako se i dogodilo: Bono i još jedanaestorica rimskih svećenika bili su zatvoreni i ubijeni na Latinskoj cesti, prvoga dana mjeseca kolovoza 260. godine.

Relikvije, tj. posmrtni ostaci sv. Bone nalaze se u Vukovaru od XVIII. stoljeća. Svećenik fra Josip Janković, rodom iz Vukovara, koji je u to vrijeme službovao u Rimu, zamolio je papu Benedikta XIV. da dade moći kojega sveca za duševnu utjehu naroda svog u Srijemu i Slavoniji. Papa je udovoljio toj molbi i dao posmrtne ostatke glasovitog viteza i vrlog junaka Bone, slavnog misnika i mučenika, da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države i vilajeta, kako je zapisao P. Belavić u Povijesti samostana i župe vukovarske. Svečevi posmrtni ostaci preveženi su preko Jadranskoga mora na hrvatske strane, zatim do Pečuha i Osijeka te Dravom i Dunavom do Vukovara, dana 24. lipnja 1754. godine. Djelom franjevca fra Krišpina Zimmermanna fra Bonine relikvije bile su ‘zaodjenute’ u voštano tijelo i barokno odijelo. U vukovarskoj crkvi Svetih Filipa i Jakova, u baroknom staklenom sarkofagu relikvije su bile postavljene na oltar, izložene vjernicima na štovanje.

Ratnih devedesetih godina sveti Bono je, u svojim zemnim ostacima, još jednom proživio mučeničku sudbinu svoga puka, crkve i domova. Sarkofag s posmrtnim ostacima sv. Bone bio je zapaljen; u pepelu je pronađen dio ruke. Ta je relikvija pohranjena u srebreni sarkofag s natpisom Spaljeni ostaci sv. Bone.

U puku Vukovara i žitelja Srijema ostala je i živi vjera u zaštitu i zagovor svetoga Bone. Svake srijede vjernici časte sv. Bonu himnom i molitvom, a svakog prvoga petka moći sv. Bone izlažu se na čašćenje na oltaru u crkvi Svetih Filipa i Jakova. Svome Zaštitniku Vukovarci iskazuju štovanje i svečanim izvanjskim načinom: ophodom, pjesmama, poglavito uz Svečev spomendan. Po Boni nose ime Pastoralni centar franjevačkoga samostana, Udruga sveti Bono – Vukovar, festival duhovne glazbe Bonofest, dječji zbor Glasnici sv. Bone.

s. Judita Čovo, ISUSOVA MAJKA I BRAĆA. Razmišljanja slijedom slavlja Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja. III. dio: Imenom zazvani, str. 164-166. Glas Koncila, Zagreb 2016.