Presveto Tijelo i Krv Kristova – Tijelovo

 

thumb_331_852_dsc01374

U četvrtak poslije svetkovine Presvetoga Trojstva u Crkvi se slavi svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove. Za tu svetkovinu uvriježeni su i nazivi TijelovoCorpus Domini, Božji dan te Brašančevo, što potječe od riječi brašno od čega se peku hostije. Blagdan je ustanovljen u XIII. stoljeću, što je potaknuto dvjema privatnim objavama. Viđenjem sjajnoga mjeseca preko kojega se pružao crni trak obznanjeno je belgijskoj redovnici Julijani iz Cornillona da u Crkvi nedostaje blagdan Tijela Kristova. Iz istoga vremena potječe i vjerovanje da je svećenik Petar iz Praga, koji je posumnjao u zbiljnu Kristovu nazočnost u Euharistiji, za vrijeme mise vidio kako iz hostije teku kapljice krvi. Slijedom tih događaja, godine 1264. papa Urban IV. ustanovio je svetkovanu Tijelova za cijelu Crkvu. Po papinu nalogu sveti Toma Akvinski pripremio je bogoslužje za ovu svetkovinu. Tomini euharistijski hvalospjevi, posebice oni Lauda Sion SalvatoremHvali, Sion, Spasitelja i Pange lingua gloriosiUsta moja uzdižite poslužili su kao izvrsna kateheza puku; naime, prepijevaju Kristov život od rođenja do euharistijskog otajstva. Smisao i sklad riječi tih hvalospjeva izazvali su i njihove glazbene izričaje. Tomini su hvalospjevi i danas u bogoslužju: Hvali, Sion, Spasitelja kao posljednica na svetkovinu Tijelova, a Usta moja uzdižite u poklonstvenom slavljenju Svetog Otajstva. Papa Ivan XXII., godine 1318., naredio je da se blagdan Tijelova slavi svečanim ophodom sa Svetim Otajstvom po ulicama gradova i sela. S jedne strane – kako stoji u Rimskom obredniku o pučkoj pobožnosti i bogoslužju iz 2001. godine – bio je to odgovor vjere i bogoštovlja na krivovjerne nauke o otajstvu stvarne Kristove prisutnosti u Euharistiji a s druge strane to je bio vrhunac pokreta gorljive pobožnosti puka prema Oltarskome sakramentu. Time su u puku nastajali razni oblici euharistijske pobožnosti. Stoljećima je slavlje Tijelova (Corpus Domini) bilo glavna žarišna točka pučke pobožnosti prema euharistiji. U XVI. i XVII. stoljeću vjera u ovo Otajstvo oživjela je kao uzvrat na protestantsko nijekanje te je zajedno s kulturnim izričajima u umjetnosti, književnosti, folkloru pridonijela umnažanju izričaja žive i značajne pučke pobožnosti prema Euharistijskome otajstvu. Crkvenim propisima u Rimskom obredniku o pučkoj pobožnosti i bogoslužju t. 160-163 vjernicima se skreće pozornost da je vrhunska uporišna točka euharistijske pobožnosti Gospodnji vazam; Vazam je euharistijski blagdan, kao što je Euharistija ponajprije slavlje Vazma, to jest Isusove muke, smrti i uskrsnuća. K tomu, naglašava se u Obredniku, svaki oblik euharistijske pobožnosti ima biti iznutra povezan s euharistijskom žrtvom, bilo da je priprema za slavljenje euharistijske žrtve ili da produbljuje ono na što ona potiče. Valja, dakle, imati na umu da Kristova prisutnost u Svetom otajstvu proistječe iz euharistijske žrtve.

Pokoncilskom liturgijskom obnovom blagdan Corpus Domini, Tijelovo nosi naziv Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove te u liturgijskome kalendaru nema više blagdana Predragocjene Krvi Kristove, što ga je bio uveo 1849. godine papa Pio IX. u zahvalu za svoj povratak iz izgnanstva.

Slavljenjem Presvetoga Tijela i Krvi Kristove mi vjernici potaknuti smo na produbljivanje značenja Euharistije i njezinoga mjesta u našemu životu. Hranjeni pšenicom najboljom, Kristovim tijelom i krvlju, pozvani smo postati ono što primamo (sv. Augustin). Naime, pozvani smo biti svjedoci Božje životvorne milosti koja okrjepljuje, ozdravlja, pokreće.

Euharistijske pobožnosti

Od samih početaka kršćanski su vjernici dubokim štovanjem svjedočili vjeru u zbiljnu Kristovu nazočnost u Euharistiji, pa su se tijekom stoljeća javljali razni načini i oblici euharistijskih pobožnosti.

Kršćani su se brinuli za dostojanstveno ophođenje i pohranjivanje Svetog Otajstva. Sveti ostatak, naime, posvećeni kruh koji se čuvao za umiruće i bolesnike ili vjernike koji se nisu mogli pričestiti za vrijeme mise, čuvao se u posebno pripremljenom ormariću. Posvećeni se kruh nosio na sebi, umotan u bijelo laneno platno. O tome svjedoči i natpis na grobu dječaka sv. Tarzicija, ubijenoga dok je nosio posvećeni kruh nekom bolesniku. U kasnijim stoljećima đakoni će biti zaduženi za pohranjivanje Svetih čestica. Već u katakombama ispred tabernakula je trajno svijetlila uljanica. Time kršćani primjenjuju Božji nalog upućen Mojsiju o Vječnoj vatri, naime, o neprekidnome održavanju svjetlila od čistoga ulja od istupanih maslina u Šatoru sastanka, pred zavjesom Svjedočanstva, (Lev 24, 2-4). Neprekidno, vječno svjetlo uz svetohranište znak je trajno nazočnoga Krista. Kao što je susret s Jahvom ostavljao svjetlosni trag na Mojsijevu licu (Izl 33, 7-11; 34, 33-35), isto tako valja da na kršćaninu ostaje trag susreta s Kristom. Već u ranim stoljećima, vjernici su brižno čuvali i ukrašavali mjesta gdje se pohranjivala Euharistija. Svjedočanstvo o tome, iako na podrugljiv način, dao je poganin Lucije koji je zapisao da su se u raskošno uređenim dvoranama ljudi molili licem prostrtim u prašini (u: Philopatra). Poklon prigibanjem koljena pred Euharistijom preuzet je iz običaja klanjanja carevima i kraljevima. Svetohraništa koja s vremenom dolaze u primjenu imaju svoje ishodište i znakovitost u starozavjetnome Šatoru sastanka. Odatle im i naziv: tabernakul izvorno znači šator.

Vjernički osjećaj euharistijske pobožnosti praćen je i izvanjskim načinom izražavanja. Primjerice, u V. stoljeću pojavljuje se osjećaj za tajanstvenošću pri svetim činima te svećenik stišanim glasom izgovara riječi posvete, a u istočnim se crkvama uvodi ikonostas, zatvor sa troja vrata urešen ikonama, iza kojega se vrši posveta. U srednjem vijeku osporavanje Kristove nazočnosti u Euharistiji i svođenje na jednostavan znak izaziva produbljivanje teološkog učenja o Euharistiji. Sv. Bonaventura i sv. Toma Akvinski pojašnjuju da se posvetom kruh i vino pretvaraju u Kristovo tijelo i krv, pri čemu se događa promjena bîti a ne izvanjskog izgleda tvari. Kao odgovor na krivovjerje u odnosu na Kristovu nazočnost u Euharistiji te na ohlađenost i rijetkost pričešćivanja, u vjernicima se pobudio osjećaj iskazivanja vjere. Pojavila se i želja da vjernici zadrže pogled na posvećenoj Hostiji pa se u misi nakon pretvorbe započelo podizanjem hostije. Uz to se uvriježilo izricanje vjere riječima apostola Tome: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20, 28). To razdoblje poznaje istaknute pojedince i skupine koji korjenito odgovaraju na mlakost, nemar ili krivovjerje u odnosu na Presveto Otajstvo. Vjera da sam Sin Božji silazi na oltar, dolazi k nama u poniznom obličju, kao nekada iz krila Djevice (Franjo Asiški, 1. opomena, O tijelu Gospodinovu) okosnica je crkvenosti Franje Asiškoga; to je razlog njegove poklonstvene molitve i revnosti za dostojno održavanje crkava i predmeta gdje se čuvalo Sveto Otajstvo te je na to potaknuo braću i sestre svoje franjevačke obitelji; Franjo se brinuo da u crkvici Sv. Damjana u Asizu trajno svijetle uljanice. Držeći u rukama Sveto Otajstvo, sv. Klara Asiška istupa na domak neprijateljskih četa, koje su se na to povukle od već napadnutoga grada Asiza. Velika njemačka mističarka sveta Gertruda iz Hefte pridonijela je da se Sveto Otajstvo izlaže po crkvama te se postupno počinju rabiti pokaznice. S ciljem čašćenja Oltarskog Otajstva, u tom razdoblju nastaju i Bratovštine Presvetoga Otajstva, a i skupine pobožnih žena nastanjenih uz same crkve i u trajnome poklonu Svetome Otajstvu.

Ophodi s Presvetim otajstvom vršili su se u Crkvi od drevnih vremena. Nadahnuti su opisom prijenosa Kovčega saveza iz 8. poglavlja Prve knjige o kraljevima. To je više bilo usmjereno na iskazivanje časti i spomena nekog događaja iz Kristova života, nego na samo Sveto otajstvo; primjerice na Cvjetnicu ili povezano sa Svetim Trodnevljem. Poslije ustanovljenja blagdana Tijelova (Corpus Domini), ophodom se usredotočuje na čašćenje Svetoga Otajstva.

Tijekom vremena uvode se i pobožnosti kao: blagoslov puka s Presvetim Otajstvom u pokaznici, pozdrav Svetome Otajstvu, noćno klanjanje, četrdesetsatno klanjanje.

Nadahnuti živom vjerom u Kristovu nazočnost u Euharistijskome otajstvu, od druge polovice XIX. stoljeća u Crkvi se organiziraju međunarodni euharistijski kongresi.

Potičući novi polet u čašćenju Euharistije, godinu 2005. Ivan Pavao II. proglasio je Euharistijskom godinom.

Iz: s. Judita Čovo, HOD SKRISTOM KROZ LITURGIJSKA SLAVLJAI RIJEČI EVANĐELJA, Glas Koncila, Zagreb 2013.